Defile mladosti u Ulici slobode

– Eee, nekada, kada sam ja bio(la) maturant!

Sa glavne bjelopoljske ulice svake godine, krajem maja-početkom juna, kreće „jedna mladost, jedan svijet nade“.

Vesna Pavićević, koordinator bjelopoljskog Centra za pomoć djeci i porodici, kaže da je najbitnije uživati u sadašnjosti i ne dozvoliti joj da prođe neprimijećena. Jer, poslije mature, svaki mladi čovjek može da bira kako i gdje će da živi.

– Mladi su naučili kako da žive, ali ne i šta je život. Danas imamo velike kuće, a male porodice, više medicine a manje zdravlja, više udobnosti a manje vremena, smijemo se malo, više se ljutimo, a izvor sreće ostaje u plemenitom duhu, vedrom karakteru i oštrom umu, kaže Pavićević. Nepisano životno pravilo bi trebalo da bude i to da se lijepe stvari dugo pamte, a loše brzo zaboravljaju. Zbog toga se, vjerovatno, dugo pamti đačko doba i matursko veče.

Zlati Lukač, direktoru Centra za socijalni rad u Bijelom Polju, jednako su ostale u pamćenju radne akcije i matursko veče. Pamti kako je na radnim akcijama dobijala udarničke značke, kako ih je poslije sa ponosom nosila.

– Radne akcije su u vrijeme moje mladosti bile veoma popularne. Bilo je situacija da su ljudi tražili vezu za upis na spisak radnih brigada. Roditelji su se ponosili kada bi njihovo dijete postalo udarnik, priča Lukač, a Edin Smailović, bibliotekar Narodne biblioteke u Bijelom Polju, smatra da je polet generacija 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka imao veze sa optimizmom koje je tada vladalo u cijelom svijetu.

– Rat je bio završen, a ekonomska sigurnost obećavala svijetlu budućnost. Ono što je karakterisalo te generacije je jak kolektivni duh, za razliku od današnjih gdje su mladi koncentrisani isključivo na svoj interes. Današnje generacije imaju jaku svijest o svojoj individualnoj vrijednosti i svom ličnom interesu. Nažalost, kolektivni duh je skoro potpuno iščezao i zadražao se samo kod pojedinih pseudodruštvenih grupa kakve su, na primjer, navijačke grupe, kaže Smailović i dodaje da, za razliko od generacija koje maturske večeri pamte kao jednu od najljepših večeri u životu, on je svoj prelazak iz jedne u drugu epizodu života zapamtio više po opasnosti od bombardovanja.

– Taman kad je bilo najzanimljivije, oko ponoći, došla je policija i rekla da moramo da se raziđemo, priča Smailović. Udarničke značke danas služi kao uspomena na, kako bi se nekada reklo, na omladinski polet, a fotografije sa maturskih večeri kao podsjetnik na jednu mladosti, druženja i vremena koje svaka generacija smatra najboljim.

Mladi nekad i sad

Proteklog vikenda je u Bijelom Polju je održana tribina o mladima nekada i sad, pod nazivom „Jedna mladost, jedan svijet nade“. Na tribini su govorili Rajko Medojević, Zlata Lukač i Edin Smailović, kao predstavnici starije, srednje i mlađe generacije. Njihova priča se kretala od ratnog i poratnog omladinskog poleta, preko radnih akcija i udarničkih znački, do fejsbuka i gugla. Tribinu su „začinili“ profesori i učenici Škole za osnovno muzičko obrazovanje kompozicijama na klaviru, flauti, harmonic i gitari, a medijator večeri bio je profesor u Srednjoj stručnoj školi Rafet Mulić i učenica Bojana Furtula. Nakon tribine izvedena je pozorišna predstava „Golubarnik“ po tekstu Ljubinke Stojanović, u režiji Fuada Dobardžića Aga, koju su izveli glumci Dramskog studija Srednje stručne škole.

– Ovom predstavom željeli smo da ukažemo na lijepe, ali i opasne i ne tako dobre strane mladosti i odrastanja. Opisujemo vrijeme iz 1992. godine kada je došlo do raspada naše mile i velike Jugoslavije. U vremenu ratnog vihora, radnja se odvija u Domu za nezbrinutu djecu u Beogradu. Tu su završila djeca koja su ostala bez roditelja, gdje se vidi nedostatak roditeljskog vaspitanja, ali i patnja i čežnja djece za svojim najmilijima, kaže Dobardžić. Ovaj program su organizovali Centar za kulturu, Centar za podršku djeci i porodici, Centar za socijalni rad, Škola za osnovno muzičko obrazovanje, Srednja stručna škola i NVO Inicijativa.