Desekularizacija BiH

Svjetlana Nedimović: Strukture vjerskih zajednica, kao i političke stranke desnice, čine veoma moćan front konzervativnih snaga koje rade na očuvanju ovog poretka zasnovanog na izrabljivanju, otimačini i sistematskom urušavanju postignuća ovoga društva iz druge polovine 20. vijeka – poput emancipacije žena i poštovanja radničkih prava.

Branko Todorović: Političari su svjesni da građani Bosne i Hercegovine u velikoj mjeri slušaju glas religijskih vođa i žele to iskoristiti, pogotovo u vrijeme izbora. S druge strane, religijski lideri znaju da su mnogi ključevi, prije svega finansijski, u rukama političara i nastoje da izvuku korist za sebe i svoje zajednice. Radi se o simbiozi na štetu građana.

Nedimović: Danas je u društvu dominantna matrica konzervativizma koju oblikuju religijske i političke elite, pri čemu ove prve nerijetko više koriste sujevjerje nego vjerska učenja. U čemu se ogleda ta konzervativna matrica? Recimo u tome što se za rapidno opadanje broja stanovnika krive žene, pa se onda priča o nekakvim pronatalnim politikama koje bi žene zadržale u kućama. Konzervativizam je prisutan i u kulturi. Nedavno je u Sarajevu prećutno zabranjena predstava Olivera Frljića „Naše nasilje i vaše nasilje“ zbog toga što navodno vrijeđa vjernike.

Todorović: Srpska pravoslavna crkva veoma snažno i veoma često utiče na političke tokove, daje neskrivene političke izjave, pa čak i poruke vezane za izbore. Iz centara van BiH – iz Beograda, Zagreba i nekih drugih centara – utiče ne samo na političke, nego i na religijske lidere.

Nedimović: Vjerske institucije, odnosno vjerske zajednice, uživaju privilegije. Navešću primjer koji je u zadnjih pola godine vrlo aktuelan u Sarajevu. Već više od dvadeset godina jedna škola u samom centru grada potuca se od nemila do nedraga i konstantno joj prijeti zatvaranje zato što je 1994. godine – u jeku rata, dok su ljudi ginuli na ulicama ovoga grada – opštinskim dekretom faktički izbačena iz svoje zgrade koja je vraćena Katoličkoj crkvi, bez ikakvog zakona o restituciji. To je bio dio političkog dogovora 1994. godine, i to nije jedini primjer.

Todorović: Vjerski službenici pri Ministarstvu odbrane BiH, dakle pri Oružanim snagama, ne samo što imaju solidna primanja, već se i iz državne kase izdvaja značajan novac za njihova putovanja na hadž i neka druga svetišta. Vjerske zajednice imaju naročito dobre odnose sa lokalnim vlastima. Zahvaljujući tim vezama one veoma lako rješavaju svoje probleme – bilo da se radi o izgradnji vjerskih objekata, bilo da je u pitanju povrat imovine.

Nedimović: Treba postaviti pitanje koliko se kroz nastavu vjeronauka prave poslušnici. Mene užasava kada osmogodišnja djeca, a takvih slučajeva ima, plaše svoje vršnjake iz ateističkih porodica kaznama koje stižu nevjernike i neposlušnike. Inače, naše školstvo je u bijednom stanju. U Sarajevskom kantonu, koji je najbogatiji u Federaciji, priprema se zatvaranje gotovo deset osnovnih škola. U isto vrijeme oni koji su svojevremeno iz ugla liberalnih vrijednosti problematizirali prisustvo vjeronauka u nastavnom procesu – sada ćute. Ovo što se dešava u školstvu radi se uz zdušnu podršku Međunarodnog monetarnog fonda i Evropske unije. To je primjer koliko liberalna i konzervativna opcija zapravo rade na istom cilju – porobljavanju društva i perpetuiranju nepravde. One su u ovom slučaju komplementarne, a ne suprotstavljene, iako im se metode i sredstva ne poklapaju. Jedni dogmatiziraju vjerom i strahom od kazne, a drugi dužničkim ropstvom i budžetskom disciplinom.

Todorović: Svojevremeno je u katoličkoj Poljskoj jedna stranka osvojila deset posto glasova i ušla u parlament, a njena glavna predizborna deviza bila je – krstove van državnih ustanova, vjeronauku van škola, biskupe van politike i crkvu van državnog budžeta. Naravno, teško je i zamisliti da bi se bilo ko od političkih aktera u BiH usudio da tako nešto kaže. Ja sam, međutim, nedavno naišao na podatak da je 1935. godine DŽemaludin Čaušević, tadašnji reis u Bosni i Hercegovini, napisao u jednom svom tekstu da vjeru i vjerske knjige treba vratiti u džamije i crkve, jer im nije mjesto u školama i državnim institucijama.

Nedimović: Danas je u BiH najvažnije biti stranački čovjek. Biti vjernik je bitno u smislu jasnog i vrlo agresivnog distanciranja od socijalističkog nasljeđa. Danas u ovom društvu bolje prolazi zadnji šovinista, nego neko ko se deklariše kao ljevičar i ateista. Ovdje je na snazi projekt brisanja prošlosti, zaboravljanja da je ovo društvo moglo krenuti drugačijim putem, da institucije države i ekonomija ne moraju biti otuđene od društva.

Todorović: Činjenica je da je u prednosti onaj ko se javno deklariše kao vjernik. Ako vam vjerske zajednice daju vjetar u leđa lakše ćete napraviti i političku i profesionalnu karijeru. Mnogo je primjera u Republici Srpskoj da su vladike direktno uticale na izbor ljudi na uticajna mjesta – bilo da je riječ o državnim ustanovama, političkim strankama ili obrazovnim institucijama. Uticale su čak i na izbor ministara. Tako je to u cijeloj BiH. To je javna tajna. Istovremeno svi oni koji su se drznuli i na bilo koji način ušli u konflikt sa predstavnicima religijskih zajednica – loše su završili. Bili su izloženi jednoj vrsti društvene eliminacije i praktično su bili izopšteni iz društva.