Deset šefova balkanske kuhinje

Šefovi država dolaze na vlast s popularnim mandatom, na izborima, a ne imenovanjem u Parlamentu kao u Njemačkoj, gdje je na položaju uvijek neki moralno veoma uzvišeni gospodin Fikus. Sad je to pastor Joachim Gauck, koji je s ocem kancelarke Angele Merkel, Horstom Kazmierczakom, poljsko-njemačkim luteranskim župnikom iliti parohom, rušio komunizam. Kad je komunizam bio srušen, preuzeo je upravljanje njemačkom lustracijom – došao je na čelo Bundesbeauftragter für die Unterlagen des Staatssicherheitsdienstes der ehemaligen Deutschen Demokratischen Republik, ili kraće, „Gauckove komisije“. Gauck je preuzeo sve dossiere Stasija, istočnonjemačke Udbe, skupa sa sjedištem u berlinskoj Albrechtsrasse, i stavio ih na raspolaganje tužilaštvu, historičarima, novinarima i svekolikoj javnosti. Otkako je Gauck predsjednik Savezne Republike Njemačke i sjedi u zamku Bellevue u Berlinu, raspolaže znatnim nominalnim ovlastima i bitnim „rezervnim“, u slučaju destabilizacije države, ali u političkoj svakodnevici savršeno je rezerviran i u skladu s domaćom političkom tradicijom ne izjašnjava se javno ni o jednom pitanju o kojem postoje različita stajališta parlamentarnih stranaka, a takva su, naravno, sva. Bira ga međuparlamentarna skupština Bundestaga, njemačkog parlamenta, te svih 16 parlamenata saveznih država, tajnim glasanjem, bez rasprave. Moraš biti zaista mračno ugledan da na taj način dođeš na čelo velike, ozbiljne, fundamentalno demokratske najveće europske demokracije.

A za to vrijeme na Balkanu, što bi se reklo didaskalijom iz avanturističkih stripova…

U Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji predsjednik se bira na općim izborima. Jedino ga na Kosovu biraju u parlamentu, pod strogim nadzorom međunarodne zajednice, koja ne dopušta da se tu provuče bilo tko. Kad je Fatmira Sejdiua, moga druga iz vojske, pokušao nadomjestiti milijarder Behgjet Pacolli, o kojem bi se mogao napisati roman ili snimiti uzbudljiva serija (jugoslavenski biznismen u vanjskoj trgovini s firmom u Luganu, zatim Jeljcinov partner u obnovi Kremlja i naposlijetku muž pop-dive Ane Oxe), maknuli su ga poslije mjesec dana i instalirali sadašnju predsjednicu Atifete Jahjagu, koja je završila Akademiju FBI u bazi Quantico (školu koju je pohađala Jodi Foster u filmu „Kad jaganjci utihnu“). U zemljama pod izravnim američkim nadzorom ide se radije na policajce nego na tajkune s kriminalnom pozadinom, što lako prođe u nekim labavim novim demokracijama…

Današnji balkanski predsjednici nose velike cipele svojih prethodnika, malih i većih diktatora, snažnih predsjednika predsjedničkog ili polupredsjedničkog personalnog režima, koji su isklijali iz mandragore Titove velevlasti. Tita su poslije raspada njegove države naslijedili doglavnici i imitatori pa preuzeli veći dio ovlasti i dio forme njegove vladavine. Najveći kopist bio je Tuđman – on je čak dao sašiti bijelu maršalsku uniformu operetnog Vrhovnika, a imao je ustavne ovlasti da postavlja administrativne šefove resora u pet glavnih ministarstava. Sloba Milošević nije se zaokupljao formom i procedurom, bio je naprosto brutalni diktator – onima koji su ga pokušali maknuti raznim trikovima, Ćosićima i Panićima, rekao je: „Ma uzalud vam je, ja sam vam ovdje Homeini!“ I bio je. Milan Kučan, karantanski karizmatik izuzetne inteligencije i iznimnog šarma, nalik na veliku perzijsku mačku koja mu je često sjedila u krilu, bio je, zapravo, šef slovenske partije i Udbe, pouzdanik Staneta Dolanca.

Slovenijom su, zapravo, vladale četiri jake žene – stajale su iza vodećih slovenskih političara koji su zapravo bili u njihovoj sjeni. Pepca Kardelj, Zdenka Armič Kidrič, Vida Tomšič i Lidija Šentjurc kontrolirale su Edvarda Kardelja, Borisa Kidriča, Mihu Marinka i Sergeja Kraighera. Sve su bile po činu rezervne potpukovnice, dvije od njih partijski orgsekretari, a dvije narodni heroji… Njihovi muževi izgledali su kao polovica slovenskog okteta papučara – ne slučajno. One su zapravo bile s Titom na vezi, on je bio njihov Bill, a one Billove The Four Deadly Vipers Assasination Squad.

Osnivače balkanskih postjugoslavenskih država naslijedili su zamjenici, prijatelji ili opozicioni protivnici koji su ipak nastojali zadržati veći dio izvorne moći. Kad je otišao Kučan, došao je Drnovšek. Uspio je na vlast dovesti svoju prilično korumpiranu stranku, ali se onda od nje odalečio jer se razbolio i zadnjih dana postao preporođeni pacifist te pokušao vlastoručno spasiti Južni Sudan.

Franju je naslijedio njegov zamjenik, kasnije disident, puno praktičniji Stipe Mesić, koji se zalagao za neka propala poduzeća iz provincije i razne rogue-države iz Azije, od čega zemlja baš nije imala velike koristi. Miloševićev oporbenjak Koštunica, kojega je omađijao aparat naslijeđen iz diktature, svu je političku energiju uložio u Kosovo, a i Boris Tadić, idući šef države, u taj je propali projekt investirao previše svog moralnog kapitala, da bi na koncu umjesto Kosova dobio Jeremića.

U Bosni, majci svih balkanskih komplikacija otkako više nitko ne uzima ozbiljno makedonski problem, uspostavljene su dotle funkcije čak četiri predsjednika. Predsjednik Republike Srpske ima svu vlast jer upravlja vladajućom strankom, a još tri „savezna“ predsjednika imaju određen utjecaj na politički proces koji nitko živ ne razumije osim onih koji iz svega toga vuku lijepe pare.

U Makedoniji pak vlada kao predsjednik marioneta premijera Nikole Gruevskog, skopskog Čarobnjaka iz Oza, koji je svoju metropolu pretvorio u antički Dizneyland. Nikola je od svoje trideset i šeste godine premijer, na čelu VMRO-DPMNE, čuvene Vnutrene Makedonske Revolucionarne Organizacije, anarhističke centrale osnovane 1893. godine u Solunu, koja se 1991. rebrendirala kao Demokratska Partija za Makedonsko Nacionalno Edinstvo. Za predsjednika Gruevski je dao izabrati Đorđija Ivanova, bivšeg socijalističkog omladinskog rukovodioca, zatim profesora pravnog fakulteta na kojem je sam Gruevski magistrirao nakon što je završio ekonomiju u Bitolju. U Makedoniji se ništa ne događa, a nitko i ne želi da se ondje nešto počne događati, jer kad dolje krene, ne znaš s kakvom će svjetskom katastrofom završiti…

Zadnji predsjednički avatar na slovenskom državnom vrhu je Boris Pahor, bivši premijer, koji je pripomagao dolasku sadašnje lijeve koalicije na vlast. Lijeva koalicija ima kao jednu agendu – sprječavanje desnice da provede liberalne reforme i obnovi folklor provincijskog kršćanskog nazadnjaštva, što je kozmopolitskoj Ljubljani potpuno neprihvatljivo. A u Ljubljani i Mariboru sabrana je sva politička i društvena elita povezana s državom. Ali ne i s kapitalom. Kapital je doduše državni, samo što s njim upravljaju tajkuni. To je slovenska tranzicija, koja podsjeća na naslov nekoć popularnog petparačkog romana Zvonimira Majdaka – „Pazi, tako da ostanem nevina“.

U Srbiji se na kraju dogodila prilično regularna tranzicija vlasti – predsjednika koji je upravljao strankom, zamijenio je predsjednik koji je stranku prepustio premijeru. Po Ustavu, predsjednik ima malenu formalnu moć, ali bi se odmah povratio da premijer slomi nogu – čaša vode i opet bi bio Baš-Čelik. Privremeno, oni lijepo surađuju i međusobno se časte u izjavama. No, u Srbiji kao i u Hrvatskoj, parlamentarna oporba nema važnu ulogu. Srpska je istrošila sve kombinacije, koalicije, energije i sinergije. Osim toga, u ovakvim republikama s kombiniranim sustavom, samo druga vlast, makar i nominalna, predsjednička, ostvaruje bilo kakav vidljiv ili manje vidljiv utjecaj… U Hrvatskoj ta je mutacija bila najgora: isklijao je čudovišni izdanak, sablasni neven pod utjecajem gama-zračenja.

Dok je na Pantovčaku sjedio Stipe Mesić, on je u kohabitaciji s lijevim i desnim vladama svoju funkciju koristio kao ucjenjivački potencijal za neke dogledne ciljeve. Kad je pak Josipović, ranije nezavisni zastupnik na Račanovoj listi, izabran za predsjednika poslije kratkotrajnog članstva u SDP-u, cijeli se mandat držao po strani, u granicama svojih ustavnih prerogativa i prepuštao vladi da vlada, ne pokušavajući je popravljati ili dezavuirati. Bilo je možda manjih personalnih nesporazuma, koji se mogu pripisati samoljublju. Ivo se, doduše, nije previše hvalio onim što svi znamo, naime, da je bio jedan od ljudi koji su izmislili Milanovića. Milanović je istodobno posvuda izjavljivao kako je upravo on omogućio Josipovićevo predsjedništvo. Zastupnik u parlamentu Ivan Račan, Ivičin sin lišen očinske pažnje, tvrdio je da je upravo on obojicu izumio. Tako je zaslužio sinekuru koju je dobio umjesto da se troši novac na kip Maloga vođe. No, na kraju nitko nije bio zadovoljan svojom kreacijom ili kreaturom. Kad je SDP stao ubrzano gubiti povjerenje birača, a predsjednički izbori se približili, Josipović se počeo distancirati od Zokija i javno ga kritizirati. Ovaj ga je zauzvrat na svakom mjestu omalovažavao. Nesumnjiva je činjenice da se dva lijeva faktotuma dubinski ne podnose.

Jedno je sigurno – svim tim slabašnim državicama s propalom ekonomijom ne trebaju snažni predsjednici, nego regularni državni činovnik u crnom odijelu, kojega izabere parlament, da čuči negdje u kutu i prepušta vladi da vlada, a opoziciji da se vladi suprotstavlja razumnom kritikom i boljim inicijativama. Ali, kad bi zaista tako bilo, ne bi to više bio Balkan, nego neka normalna europska zona, recimo Srednja Europa, gdje političke elite vladaju u partnerstvu s kapetanima industrije, zaista sposobnim poduzetnicima i korporativnim kapitalistima.