Desničar opasnih namjera

Penava je politički gojenac Tomislava Karamarka i Milijana Brkića, nekadašnjih prvaka HDZ-a, koji su stranku namjeravali izravno, bez ranijih popratnih mimikrija i kamuflaža, tako tipičnih za vladajuću stranku, usmjeriti revitalizaciji proustaških (re)sentimenata, za kojeg je sve donedavno (dok nije napustio stranku) puna usta hvale imao i sam Andrej Plenković, nazivajući ga nebrušenim dijamantom.

Ali, nakon što je uoči parlamentarnih izbora, navodno nezadovoljan Plenkovićevom nagodbenjačkom politikom, tzv. trgovačkom koalicijom HDZ-a i SDSS-a i stalnim popuštanjem Pupovčevim Srbima, napustio stranku i postao nositelj konkurentske liste (tada još Škorinog Domovinskog pokreta) u 5. izbornoj jedinici, gdje je DP polučio najbolje izborne rezultate, planuo je pravi, otvoreni rat između do jučer bliskih suradnika.

Premijer mu je zamjerio izdaju i počeo mu podrugljivo poručivati kako nikada i nije bio pravi hadezeovac, u što se Penava (još uvijek) zaklinje, te da mu treba još puno da politički odraste, jer jedno je biti (istina, već treći puta za redom) na čelu malog grada kao što je Vukovar (uz put rečeno, jednog od najsiromašnijih u RH), ali posvema je drugo biti vođa velike, nacionalne stranke s premijerskim ambicijama, koje su, po Plenkovićevom mišljenju nerealne, budući za takvu poziciju ne posjeduje liderske, niti intelektualne sposobnosti.

Naravno, ni Penava mu nije osta(ja)o dužan; ironično mu je uzvraćao kako pravi hadezeovci, za razliku od svog šefa nisu, niti pišu znanstvene panegirike na temu socijalističkog samoupravljanja i nemaju puna usta citata Edvarda Kardelja.

Sve to asocira na poznatu, a za hrvatsku politiku tipičnu poslovicu: Rugala se vrana vrani, a obje crne… da crnje ne mogu biti.

Penava se nakon Škorina odlaska / izbacivanja iz DP, stranku koju je svojim imenom i ugledom osnovao i vodio, ali na izborima nije postigla željene rezultate, nije dugo dvoumio i nećkao; prihvatio je ponudu tajkuna (suvlasnik moćnog trgovačkog lanca Pevex) Maria Radića, privremenog čelnika stranke, a zapravo njene sive eminencije s ogromnim, neskrivenim političko-poslovnim ambicijama, da se učlani u stranku, a odmah potom kao jedini kandidat i izabere na čelnu funkciju.

Penava je zapravo čovjek posvema po mjeri Radića koji izbjegava svijetla političke pozornice, ali nedvojbeno želi iz sjene pomicati figure i voditi igru u kojoj mu Penavina nesumnjiva popularnost i image u javnosti mogu samo pomoći u (p)ostvarenju vlastitih ambicija, prije i iznad svega konzumiranju vlasti, a još i više (ne)formalne moći koja bi mu širom otvarala vrata nesmetanom proširenju, već i onako razgranatog poslovnog carstva.

Osim toga, po Radićevoj kalkulaciji, Penava je u svakom pogledu jeftiniji od Škore i uz manja ulaganja može se ostvariti veća dobit.

Radić je dokazano beskrupulozno pragmatičan, a Penava mu je sličan, s malom razlikom: dok prvom nikakva ideologija, izuzev one Boga novca i profita nije sveta, novom šefu DP-a koji je jednako srebroljubiv, šovinistički patos često zna pomračiti um i spreman je (u)činiti stvari i u korist vlastite štete.

E, onda, tu je Radić da te greške ispegla, uostalom to je i bio jedan od uzroka sukoba sa Škorom i njegovog promptnog eliminiranja iz stranke za koju je bio siguran da je ima pod punom kontrolom, a time je samo pokazao i dokazao koliko je naivan i nesposoban.

A, je li Penava išta iz toga naučio, hoće li se znati odhrvati pritiscima i zahtjevima Radića, na odgovor se neće dugo čekati.

Prije dva tjedna, tri stranke desnice: Hrvatska konzervativna stranka (HKS), Hrast i Generacija obnove, uz zvučno Thompsonovo arlaukanje održale su u Zagrebu ujediniteljski sabor novoformirane desne opcije Hrvatskih suverenista (HS) kojima se na čelu privremeno (do skorih redovitih izbora) našao Marijan Pavliček, dugogodišnji dogradonačelnik Vukovara i (još uvijek) bliski Penavin partner, a skupu je nazočio i Miroslav Škoro (nije član, ali je dio njihova parlamentarna kluba) koji ne krije kako prvo želi pridobiti dio nezadovoljnika iz DP-a i tek potom pristupiti novoj stranci.

Uostalom, njegova sestra, dr Vesna Vučemilović, jedna od perjanica DP-a, nakon što su je izbacili iz stranke, našla se u najužem vodstvu novoformiranih suverenista, koji očekuju i daljnja pojačanja; prije svih pristup Neovisnih za Hrvatsku, Brune Esih neskrivene poklonice NDH i ustaškog pokreta.

Danas HS ima gotovo 10.000 registriranih članova i u bliskoj se perspektivi želi nametnuti kao nezaobilazan čimbenik na hrvatskoj desnici i već za slijedeće parlamentarne izbore najavili su kako su spremni koalirati s Penavinim DP-om, ali do tog vremena, dakle u naredne tri godine, svatko se mora sam za sebe izboriti za što veću potporu javnosti.

A Penava je izjavio: „Otvoreni smo prema svima koji će podržavati programske osnove koje zastupamo. U obzir dolaze sve političke snage osim onih koje se dijametralno kose s našim vrijednostima, a to je SDSS.“

I upravo ta jetka antisrpska retorika i šovinistička demagogija jesu suštinska, zajednička agenda i DP-a i HS-a.

Dakako i HDZ-a, ali Plenković se osobno čuva neopreznih nacionalističkih istupa, licemjerno ih prepušta radikalno desnom krilu vlastite stranke.

Mnogi se pitaju hoće li Penava moći podjednako uspiješno obavljati dužnost gradonačelnika Vukovara; grada koji u nacionalnoj ikonografiji ima posebno, simboličko, žrtvoslovno značenje, ali i saborskog zastupnika i šefa stranke, a prije svega ima li on recept za šire okupljanje tradicionalno razjedinjene, radikalne desnice, u što recimo V. Vučemilović sumnja: uvjerena je kako će DP svršiti i to ubrzo, na groblju političkih gubitnika.

Uistinu cijeli svoj dosadašnji politički program Penava, uz kojeg se vežu i brojne koruptivne afere (u koje mu je uključena cijela obitelj) utemeljio je isključivo na žestokoj antisrpskoj retorici.

Neprestano evocirajući i potencirajući ratne traume i emocije sustavno širi šovinističku paranoju: u Vukovaru je (za)branio isticanje ćiriličnih natpisa na javnim ustanovana, jer navodno unose nemir i asociraju lokakne Hrvate na velikosrpsku, četničku agresiju; predlaže dokidanje nastave u (po modelu A) manjinskog obrazovanja koju pohađa veliki broj učenika srpske nacionalnosti, jer se time, tvrdi: potiče njihova mržnja prema državi u kojoj žive, kao i prema većinskom narodu s kojim zajedno žive, a permanentno ponavlja notornu laž kako gradom slobodno šetaju Srbi koji su tijekom okupacije Vukovara ubijali i silovali Hrvatice i Hrvate, a država ništa ne čini kako bi ih uhitila i sudila.

Najnovija Penavina nebuloza odnosi se na aktualni popis stanovništva za koji tvrdi da će biti nelegalan, jer su se Plenković i Pupovac dogovorili kako će podesiti rezultate u korist Srba čime bi se (p)održalo postojeće, po Hrvate neprihvatljivo brojno, navodno lažirano stanje, odnosno pogodovalo srpskoj manjini kako bi zadržala svoje privilegije, prava koja vukovarski gradonačelnik i onako ne poštuje, otvoreno negirajući ustavne obveze iz Zakona o uporabi jezika i pisma, zapošljavanju pripadnika srpske manjine u državnim i upravnim institucijama…

Stalno dizanje tenzija, to je Penavin modus operandi koji posebice u sredinama gdje su tijekom velikosrpske agresije počinjeni strašni zločini, (još) uvijek pada na plodno tlo.

On vukovarske Srbe optužuje da perfidno provode velikosrpsku puzajuću agresiju, a njihova sustavna demonizacija, garnirana brojnim objedama i klevetama ima samo jedan, jasan cilj: staviti svim hrvatskim Srbima do znanja da su tu gdje žive nepoželjni i(li) da se, kao pripadnici agresorskog naroda pomire s činjenicom da jesu i da će ostati građani drugog reda.

To fizičko i psihičko nasilje nad građanima RH srpske nacionalnosti nije nikakav eksces, to je programirana politika projicirana još za Tuđmana, od koje Penava ne misli odustati. Dapače, kao čelnik DP samo će je intenzivirati.

Nakon izbora za predsjednika stranke, Penava je pozvao sve one „koji misle i osjećaju hrvatski“, ma što to značilo, da mu se pridruže i podrže ga u borbi za istinsku nacionalnu preobrazbu i emancipaciju RH. Na kakvu preobrazbu misli, nije teško dokučiti.

Penava se upustio u krajnje opasnu igru kojom se neće forsirati samo stranački sukobi na desnici, i(li) obračuni s ljevicom, odnosno što je od nje u RH još (pre)ostalo, već će se njegov primitivni križarski rat protiv Srba nastaviti, a ta će se ludost, na žalost obiti o glavu i svih Hrvata koji u velikom broju od svega što ih se osobno ne tiče ignorantski okreću glavu ili je poput nojeva zabijaju u pijesak.

A, vukovarski Herostrat opsjednut neumjerenim ambicijama i nebuloznom šovinističkom misijom spreman je učiniti sve kako bi ih ostvario ne pitajući za cijenu i posljedice, koje će kao uvijek platiti drugi, u pravilu oni slabiji i nevini.