Devojčica čudesno progledala u sedmoj godini

Madam je ujutro, lupajući dlanom o dlan, po navici napravila smotru. Čulo se tuptanje po podu – bilo je suviše mnogo lakiranih cipela s visokim potpeticama. Djevojke su veoma rijetko izlazile na ulicu, osim na onu u kojoj su radile.
Kad su prolazile kroz Bornej, za njima su se pomjerale zavjese na prozorima. Žene su se naprasno uplašile za svoje „pjetliće“ – „koke“ su krenule na molitvu. U Lizjeu se tog dana mogla vidjeti nesvakidašnja procesija: djevojke su jedna za drugom išle spuštenog pogleda, kao što to čine monahinje kad idu na službu božju. Ušle su u katedralu s djevojčicom i tamo provele skoro cijeli dan: palile su svijeće, prebirale brojanice i ujedno se molile i za sebe. Uzdisale su, brisale suze. Kupale su se u atmosferi čistote. Kad su izašle iz katedrale, osjećale su se očišćeno, ali su ih noge boljele zbog visokih potpetica.
Uveče su se izmučene „dame“ vratile kući i organizovale žurku bez muškaraca, ali sa šampanjcem. Otišle su na spavanje s divnim osjećanjem blaženstva, jer su ispunile dug. Strpljivo su očekivale čudo, koje su oročile na 25. avgust, dan svetog Ludovika, rođendan Editinog oca.
Baka je molila:
– Sveta Terezo, učini da mala progleda na dan Svetog Ludovika.
Čudo se sastojalo u tome, što se ostvarilo upravo na taj dan.
„Dame“ su ustale kasno, hodale u penjoarima po kuhinji, miris njihovih tijela se miješao s mirisom raznih sosova, pospano su zijevale i podbulim očima pomno pratile Edit.
Zagledale su joj se u lice i pitale:
– Znaš li da je danas sunčano?
Djevojčica je ispružila ruku.
– Da, osjećam da je toplo.
U sedam sati uveče sve su bile potištene. Čudo je kasnilo. Više niko u njega nije vjerovao.
„Vrijeme joj je da spava. Možda će to da se dogodi sutra…“ – rekla je baka.
Pošle su po Edit. Ona je bila u dnevnoj sobi i ruke je stavila na dirke pijanina. Jednim prstom je svirala pjesmu „Pri mjesečevoj svjetlosti“. Njoj se ta pjesma i inače sviđala.
– Idemo na spavanje.
– Ne! Ovo što ja vidim, tako je lijepo!
Svima se oduzeo dah, one su očekivale čudo, nadale se, ali kad se ono dogodilo, nisu mogle da povjeruju.
– Šta je to lijepo, srce moje?
– Ovo.
– Zar ti vidiš?
Ona je vidjela. I prvo što je ugledala, bile su dirke pijanina.
Djevojke su popadale na koljena, počele da se krste i odmah zatvorile „ustanovu“. Na štetu klijenata! Ne može se sve odjednom postići – i pare, i čudo!
Edit je imala sedam godina.
Došao je tata Gasion. Bio je srećan. Edit je kao i druga djeca, ona vidi! On ima normalno dijete!
Skoro godinu dana je Edit pohađala školu. Trebalo je mnogo toga da nauči. Ali, „fini“ ljudi su bili šokirani. Kad je otac došao u Bernej, župnik mu je održao bukvicu.
– Treba da vodite svoje dijete odavde. Treba da shvatite da njeno prisustvo ovdje predstavlja skandal. Dok je djevojčica bila slijepa, ona je još i mogla da bude u „kući“ takvog tipa, ali sada!… kakav je to primjer za malu, nevinu dušu. To se ne može dozvoliti!
Tako je „mala nevina duša“ izbačena na ulicu. Od sada je trebalo da živi sa ocem. Za nju su to bile srećne godine. Edit mi je često sa sjetom pričala o njima. Ocu je sve to bilo zabavno i on se rado prisjećao tog vremena.
Od njene osme do četrnaeste godine, otac je Edit vodio po krčmama i bistroima, po ulicama i trgovima, gradovima i selima. Sjećajući se tog vremena, Edit je pričala:
„Ja sam s tatom prešla toliko puteva, da su se moje noge mogle izlizati sve do koljena. Moj posao se sastojao u sakupljanju para. ‘Smiješi se – učio me je otac – tada će ti više dati’.
Šta sve on nije smišljao da bi zaradio za piće. Ulazili smo u kafanu. On bi pogledom fiksirao neku ženu koja je izgledala blago i govorio mi:
– Ako ti ovoj dami nešto otpjevaš, ona će ti dati pare za bombone.
Ja bih pjevala, a on bi me gurao prema njoj. Tada bi mi i ostali posjetioci ponešto dali. Onda bi mi on, veoma ljubazno, sve oduzimao.
– Daj ti to meni, ja ću to da sakrijem.
Tako smo nas dvoje živjeli.
Mada mi otac to nikad nije rekao, ja sam znala da me on voli. Ni ja njemu ništa o tome nisam govorila.
Jedne večeri sam pjevala u nekom rudarskom naselju, u Brue-le-Minu, čini mi se. Za jednim stolom je sjedio bračni par koji me je pažljivo slušao, ali njihova lica nisu odražavala odobravanje. Žena je procijedila:
– Ona će upropastiti glas.
Treba napomenuti da sam ja tada zaista pjevala iz sveg glasa, koliko su mi pluća dozvoljavala.
– Gdje ti je mama? – upitala je žena.
– Ona nema majku – odgovorio je otac.
Oni su bili ganuti i počeli su da nam daju razne savjete, a sat kasnije, pošto su oca počastili vinom, a mene limunadom, izjavili su da su spremni da preuzmu brigu o meni – da me smjeste u pansion gdje ću učiti da pjevam, da će me usvojiti, a mom ocu će dati mnogo para. Otac se toliko razbjesnio, da je izgledalo da će sve oko njega popucati.
– Da li ste vi normalni? Moja kćerka nije na prodaju. Ona možda i nema majku, ali zato ima tetaka napretek.
I zaista, njih je bilo mnogo. Otac ih je stalno mijenjao.
Nastavlja se