Dijalektička bespuća hrvatske ne(o)zbiljnosti

… prvog hrvatskog predsjednika (nije li to, uz dužno poštovanje novokomponiranim povijesnicama, ipak bio književnik i partizan Vladimir Nazor?), zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, vjerni i nepopravljivo koristoljubivi sluga(n) svake vlasti kojom se može (o)koristiti patetično je rekao: „Ćaća (Tuđmanov spomenik stoji nasuprot novopodignutom monumentu) gleda svoje djelo, a djelo gleda Ćaću“, kako bi što je moguće više naglasio simboličku simbiozu „stoljetnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom“ i partizanskog generala presvučenog u nacionalistički šinjel Oca domovine koji je vizionarskom borbom svom narodu to i omogućio.

Ma koliko se radilo o spomeničkom obilježju ispražnjenom od svakog umjetničkog smisla i povijesnog sadržaja (ne dižu se spomenici živima, već preminulim, ali tko mari za te sitnice), ovakva se ritualna poklonjenja nikad ne čine samo zarad pukih povijesno-nacionalnih resentimenata, već uvijek i to prvenstveno, imaju jasan i prepoznatljiv politički cilj: slaviti postojeći režim i poslužiti aktualnoj vlasti, dakle Plenkoviću i HDZ, posebice u kriznim vremenima da se iznova, u novom ratu, sada protiv koronavirusa, legitimiraju kao spasitelji nacije i izbave je od ove pošasti, kao što su to svojedobno učinili u obrani Hrvatske od velikosrpske agresije.

Hadezeovci isključivo sebi prisvajaju svekoliku slavu državotvorne stranke, što naravno nema veze s istinom, ali ako to već čine ne bi li bilo pošteno da onda i preuzmu svu odgovornost za brojne, naše zločine počinjene u pravednom, obrambenom ratu?

Ako registar branitelja broji više od pola milijuna ljudi, a HDZ navodno ima oko dvije stotine tisuća članova, kamo onda spada, uključujući i onih desetak tisuća hrvatskih građana srpske nacionalnosti u odorama hrvatske vojske, ovaj višak braniteljske populacije?

Ali, hrvatski se nacionalistički tvrdolinijaši time ne zamaraju; uostalom to su samo neke iz niza mistifikacija kojima destljećima nesuvislo i bezočno barataju i serviraju javnosti ono što im koristi.

I mora im se priznati, izvještili su se u tomu, a posebice su efikasni i nadahnuti kad se pozivaju na lik i djelo Franje Tuđmana; njegova karizma još uvijek je snažna i u velikoj je mjeri i najzaslužnija što se HDZ, usprkos silnim malverzacijama i kriminalu, tako dugo održava na vlasti.

Ivo Sanader, koji trenutno sjedi u zatvoru zbog niza korupcijsko-kriminalnih radnji, Tuđmanov nasljednik na čelu HDZ, kako bi stekao naklonost međunarodne zajednice i pogurao ulazak RH u EU, počeo je, uz poticaje izvana s procesima detuđmanizacuje stranke i društva, ali to se nigdje nije primilo.

Dapače, danas se borba oko Tuđmanovog nasljeđa proširila i izvan redova hrvatske desnice, u nju se uključila i lijevo-liberalna oporba koja je, sve slabijeg rejtinga konačno shvatila da se i ona može i mora napojiti iz istog idejnog izvora.

I tako je Tuđman postao i za one koji su ga dugo i utemeljeno kritizirali neupitnom političkom činjenicom; aktualni predsjednik RH i bivši šef SDP, Zoran Milanović, kako bi socijaldemokrate ojačao nacionalnom komponentom, predložio je da se novoizgrađena zračna luka u Zagrebu nazove imenom hrvatskog poglavnika.

I bi tako.

Liberali su već odavno posvojili Tuđmanov duhovni legat, Pupovčev SDSS se danas posprdno naziva HDZ-om istočnog obreda, Most(aši) se tretiraju kao Tuđmanova nezakonita djeca, a SDP-ovci nastavljaju tamo gdje je Milanović stao, sve pozitivnije revaloriziraju njegovo djelo, pri tomu benevolentno izostavljajući problematizirati sve, brojne sporne ili negativne činjenice njegova fatalno privlačnog nasljeđa.

Istina, Ivica Račan je 1990. HDZ okvalificirao strankom opasnih namjera, ali kad je nakon izgubljenih izbora shvatio kako njegovim komunistima prerušenim u socijaldemokrate prijeti potop, promjenio je ploču, odrekao se potpore srpskog biračkog tijela koje ga je uveliko podržavalo, počeo je kroatizirati SDP i koketirati s Tuđmanom.

Danas je to politički bastard koji retorički oponira HDZ-u, ali u stvari asistira vladajućoj stranci u svemu što onemogućava bilo kakve suštinske društvene reforme; zapravo radi se o dvije, generacijski različite frakcije bivšeg SKH koje se užasavaju bili kakvih dubinskih zahvata i rezova.

Pa zašto se onda i esdepeovci ne bi mirne duše ogrebali o Tuđmanovu nacionalističku platformu pragmatički tražeći svoj (u)dio u lešinarenju političkim nasljeđem i karizmom Titovog generala.

A, tu nasušnu potrebu građanske Hrvatske za relevantnom alternativom zloduhu tuđmanizma pokušao je svojedobno, pomalo naivno, osvijestiti Vlado Gotovac, književnik, disident i zapravo jedini autentični hrvatski liberal, čiju smo 20. godišnjicu smrti (preminuo 7. prosinca 2000) tako ignorantski propustili dostojno obilježiti.

Višegodišnji uznik komunističkih kazamata, jedan od protagonista tzv. Hrvatskog proljeća i mas-pokreta iz 1971. postupno je duhovno sazrijevao i evoluirao da bi u konačnici svoj politički credo iskazao riječima: „Svaka ljubav prema vlastitom narodu pretvorena u strast, bez stvarne je veličine i dostojanstva“.

To je bila otvorena kritika Tuđmanova nacionalističkog tamburanja i folklornog imperativa o „Hrvatskoj prije i iznad svega“; Gotovac je replicirao: „Hrvatska da, ali ne bilo kakva Hrvatska, već demokratska, slobodarska u kojoj se maksimalno respektiraju sve razlike i različitosti“.

Nažalost, u (po)ratnim vremenima kad je retorički gambit populista i nacionalista nužno afirmirao ratne zločin(c)e kao uzor, Gotovac svojim uljuđenim porukama nije imao potporu ni u vlastitoj stranci, a kamo li u širem, ratnim stradanjima traumatiziranom biračkom tijelu.

Tako je Hrvatska samu sebe osudila na Tuđmana i njegovo djelo u kojem je bilo svega samo ne onoga što bi Hrvatsku (u)činilo istinskim građanskim društvom i demokratskom državom.

Ne želimo nikome umanjivati ili negirati zasluge, pa tako ni Tuđmanu, ali nedovršena i nesavršena država u kojoj caruje kriminal, a koju nam je on ostavio u nasljeđe, nije i ne može biti nikome razumnom ideal.

Vrhovnik opsjednut svojom povijesnom misijom stvaranja neovisne hrvatske države, nije mario za demokraciju, ekonomiju, s nepodnošljivom je benevolencijom, a sve pod egidom svehrvatskog pomirenja (de)formirao politiku koja je na koncu RH odvela u gotovo potpunu međunarodnu izolaciju.

Istina, ostao je antifašist, naprosto je morao, inače bi izdao samog sebe, ali ni tu nije bio dosljedan: Titovu bistu nije izbacio iz svog ureda na Pantovčaku (to je učinila Kolinda Grabar-Kitarović), ali je zato ukinuo ime Trgu žrtava fašizma.

Nije dvojio oko ustaškog karaktera pozdrava Za dom spremni, ali jednako tako, kad je to držao oportunim, dopuštao je raznim besprizornim likovima, poput Glavaša, Šuška, Vukojevića i sličnim da otvoreno koketiraju s ustašlucima.

Došao je na blasfemičnu ideju da u Jasenovcu, po uzoru na generalisimussa Franca, u ime pomirenja djece ustaša i partizana izmješa kosti fašista i antifašista, od čega je odustao nakon pritiska židovskih udruga diljem svijeta, s kojima je i inače stalno imao problema zbog svojih neprihvatljivih umanjivanja broja žrtava u najvećem ustaškom stratištu, da bi tek naknadno, opet pod pritiskom izvana, revidirao svoje sramotne stavove.

Stoga je i trebalo izjednačiti Jasenovac s Bleiburgom, jednako tako pomoći crkvi da kardinalu Stepincu što prije pribavi aureolu svetosti i hrvatskog mučenika.

Nesporno, zasluge u obrani Hrvatske Tuđmanu je teško osporiti, ali jednako tako teško ga je osloboditi krivnje za kriminalnu pretvorbu i privatizaciju, forsiranje Herceg-Bosne, odnosno ambicije o rasturanju BiH…

I sve to dobro je znano i Plenkoviću i Milanoviću; kao mladi diplomati ismijavali su Tuđmanovu pompoznost, lente i ostale sklonosti komičnim ceremonijalnim malograđanskim bedastoćama, međutim, danas im je postao potpuno prihvatljivom, čak poželjnom mjerom hrvatstva, što na žalost više govori o njima, nego li o samom Tuđmanu.

Ali, i o duhu vremena u kojem se bez stida i pameti zaboravlja sve što se jučer zbilo, ili što je još gore: bezočno se laže kako se to uopće i nije ni dogodilo.

Tu se, prije svega misli na Plenkovića, čovjeka kojeg bi, kako tvrdi Pupovac trebalo zlatom platiti, a koji se manirom skrupuloznog la droite decomplexe (desničara bez kompleksa) osjeća dovoljno (nad)moćnim da sve svoje laži i predrasude iskazuje bez ikakvog stida.