Dijalektika (samo)rasturanja

Ofucana i bljutava nacionalistička demagogija premrežena korupcijom, kriminalom i beskrupuloznim klijentelističkm presipanjem nacionalnog bogatstva u privatne džepove, a sve pod pokroviteljstvom HDZ, ali i uz asistenciju ostalih političkih aktera bilo s ljevice ili desnice samo kad im se pruži pogodna prilika, sumorna su slika hrvatske svakodnevice i upravo su na tom fonu već viđenog čelni ljudi Domovinskog pokreta (DP) pokuša(va)li srušiti Plenkovića objašnjavajući svom narodu kako bi oni još bolje (u)radili ono što je i kako je već Tuđmanova stranka ranije i onako do balčaka devastirala.

I utoliko je projekt obnove Tuđmanova nasljeđa, pod vodstvom DP i karizmatičnog Miroslava Škore, politički zapravo potpuno ispraznog lika, unaprijed bio osuđen na propast.

Istina, Škoro kao „spasitelj poniženog hrvatskog naroda“ u jednom je trenutku uspio okupiti fragmentiranu i posvađanu radikalnu desnicu, kao i simpatije dobrog dijela birača nacionalističkog, kako domobranskog, tako i ustašoidnog profila, ali ubrzo se pokazalo kako nije moguće „pomiriti rogove u vreći“, odnosno kako DP i nije formiran da bi bistrio politiku, već kako bi pozadinski igrači, finansijeri stranke iz redova krupnog kapitala (Pevex, tajkuni vezani za visokoprofitabilni plinski i energentski bussines…) željni moći, što prije, ne pitajući za cijenu ušli u vlast, ili barem u njoj u velikoj mjeri participirali, kako bi proširili svoje i onako već unosne poslove i enormne kontribucije.

Utoliko im je Škoro i njegova nesporna popularnost zabavljača lakih nota bila mamac za privlačenje pristaša, jačanje stranačke infrastrukture i na koncu elektorata nezadovoljnog HDZ-om, Plenkovićevom navodno popustljivom politikom prema Pupovčevim Srbima, kao i svim onim silnim komunjarama, jugoslavenčinama i izdajicama roda svog s ljevice.

Međutim, niti u jednoj fazi svog djelovanja Škoro nije ispunio njihova očekivanja; izgubio je sve izborne utakmice(predsjednički, parlamentarni, lokalni izbori), postao im je „uteg oko vrata“ i ulagači, koji su ga do jučer veličali, odlučili su rješiti ga se, naravno uz što manje vike i buke, jer ozbiljan bussines ne trpi potrese, a ovdje se i radi(lo) isključivo o velikom poslu, politika je samo link kako ga što efikasnije i efektnije realizirati.

Dojučerašnji pobočnici i suradnici su ga natjerali na ostavku, formalno iz „obiteljskih i zdravstvenih razloga“, ali cijela se priča oteli kontroli, jer je dio Škori sklonih pristaša shvatio kako će njegovim odlaskom i oni sami izgubiti svoje pozicije i privilegije, tako da je počelo, kako to obično biva, obostrano bezočno iznošenje prljavog veša, pri čemu je svaka od sukobljenih strana pokazala zavidan talent i repertoar beskrupuloznosti i podmetanja.

Naravno, Škoro nije naivan, dobro je znao prirodu posla u koji se upušta, a kad je projekt propao, pokušao je zadržati dio kontrole barem nad financijama (24 milijuna kuna) koje stranka treba dobiti u četiri godine na temelju svojih saborskih mandata, ali pozadinskim igračima to naravno nije bilo ni u peti dopustiti mu.

Zakazan je izborni sabor za rujan, traži se novi lider, spasitelj desnice; govori se da bi to mogao biti ambiciozni, premazan svim mastima gradonačelnik Vukovara Ivan Penava (ili čak možda aktualni eurozastupnik Mislav Kolakušić, hrvatski Ostap Bender, čovjek dokazano operiran od bilo kakvih moralnih skrupula), ali bez Škore ideja DP (zvan i Imovinski pokret) naprosto je passe, više nema smisla, jer isključivo je on bio kohezijski element čitavog projekta, koji je sada, nakon svega, bez ikakve sumnje osuđen na propast, samo to domovincima još nitko nije javio.

Dakako, trakavica će se nastaviti, ali priči je kraj.

HDZ ne trpi, niti treba ikakvu konkurenciju na konzrevativnoj desnici; dio domovinskih zastupnik i tako će kojekakvim sinekurama kooptirati u svoje redove ili ih kupiti, pa zašto bi onda i inače osvetoljubivi Plenković imao ikavih obzira prema ostacima ostataka raspadajuće Škorine stranke, posebice nakon silnih prozivanja i optužbi za izdaju nacionalnih interesa?

A, slični se procesi, samo na drugi način dešavaju i na ljevici, odnosno u SDP, tj. onome što je od te stranke još (pre)ostalo, s tom razlikom što se u ovom slučaju HDZ ne mora ni malo (po)truditi oko njegova rasturanja (kao što je to činio spram DP), jer to esdepeovci sami sebi već dugo vremena čine na načine kako im to ni najgori neprijatelj ne bi mogao smisliti.

Nakon odlaska Milanovića s čela stranke, u SDP su se prikrivene frakcijske borbe, osobni animoziteti i sukobi sada otvoreno rasplamsali, a novi lider stranke, nesposobni Bernardić, okružen poltronima i karijeristima jednostavno to nije znao prekinuti, a još je manje dorastao zadaći: osmisliti novu zeleno-lijevu alternativu europskog formata, izgraditi novi, moderni socijaldemokratski identitet, već je kao dobar Bandićev učenik (izrastao je pod njegovim mentorstvom) odlučio krenuti stopama svog uzora; dakle zakulisnim igrama i kadroviranjem odanih poslušnika sanirati nagomilane probleme u partiji, što je naravno u startu bilo osuđeno na propast.

SDP je iz dan u dan, na očigled svih, rastrzan sukobima, okrenut sebi i unutrašnjim previranjima jednostavno (iz)gubio ugled u javnosti, vezu s građanima i biračima i (p)ostao je nikome potrebna stranka kojoj prijeti ubrzana (samo)likvidacija.

Na parlamentarnim izborima doživio je fijasko i Bernardić se nakon dugog navlačenja, na koncu ipak odlučio povući; zamjenio ga je Peđa Grbin, njegov dojučerašnji žestoki oponent i jedan od najagilnijih saborskih zastupnika; činilo se u početku kako SDP s novim vodstvom ima šansu prekinuti silaznu putanju, ali pokazalo se kako su to bila zaludna nadanja.

Grbinu je bilo jasno kako stranku mora radikalno provjetriti, ili naprosto je više biti neće kao relevantne političke činjenice.

I počeo je izbacivanjem nepodobnih saborskih zastupnika iz stranke, raspuštanjem najjače, zagrebačke organizacije gdje je i imao najljuće kritičare kako bi suzbio daljnje frakcijske borbe, a da prije toga nije pripremio teren i provjerio snage s kojima je mislio (p)ostvariti pobjedu.

Potezi koje danas vuče prije liče na očajničke pokušaje spašavanja vlastite pozicije, nego li na osmišljenu strategiju kojom će postupno, ali sigurno SDP vratiti na pozicije, barem vodeće oporbene stranke.

Pokazalo se da su posljedice te i takve politike katastrofalne; u razdoblju od Milanovića do Grbina, SDP je izgubio potporu pola milijuna birača i lako je moguće da doživi tragičan usud Demokratske stranke u Srbiji i nestane s političke scene.

A, u međuvremenu se na ljevici pojavila nova, autentična zeleno-lijeva platforma Možemo koja je na lokalnim izborima premoćno osvojila Zagreb i u kratkom vremenu na rejting listama preskočila SDP, te preuzela primat najjače oprbene snage s tendencijom daljnjeg, brzog rasta.

Istina, Možemo je još daleko da ugrozi HDZ, ali ako sustavno bude vukao prave, vjerodostojne poteze i jačao stranačku infrstrukturu diljem RH, nema sumnje postat će mu ozbiljan takmac, kakav SDP nikad nije bio.

Tomašević i društvo najavljuju dehadezeizaciju Hrvatske, ali pri tomu se moraju čuvati, koliko HDZ, možda još i više „mangupa u svojim redovima“, koji ih opijeni nepodnošljivom lakoćom pobjede (o)lako mogu doći glave.

Na hrvatskoj političkoj sceni danas jedinu konstantu predstavlja HDZ; to je koliko zastrašujuće, toliko i istinito.

SDP je, prvo nakon Račana, a potom i Milanovića prokockao sve izglede da se nametne kao ozbiljna lijeva alternativa, sami su socijaldemokratskoj ideji okrenuli leđa; tu ulogu i šansu sada ima Možemo. Na desnici se vode stalni međusobni križarski ratovi, uveliko potpomognuti HDZ-om; DP je samo jedna od epizoda u nizu kojih smo već ranije gledali.

Paradoksalno je da danas, kada zapravo HDZ ima povjesno najmanju potporu biračkog tijela, (naj)jači je no ikad na stranačkoj sceni: kroji desnicu po svojoj mjeri i pušta da se na ljevici SDP isključivo bavi sobom, jer mu ne predstavlja nikakvu opasnost, a Možemo se tek oblikuje kao stranka.

Hrvatska varijanta vučićevizacije političke scene je na djelu i to više nego uspješno.