Diktatura šaljive većine

Ivo Sanader, Nadan Vidošević, Ivica Todorić, da spomenem samo neke kapitalce, sve HDZ-ov kadar, na koncu čak i sam vrhovnik Franjo Tuđman, nisu odolili debelo naplatiti svoju ljubav prema domovini.

A, koliko je koštala ta Tuđmanova dirljiva, romantična ljubav i borbu za jedinu nam Hrvatsku, p(r)okazala je anonimna bankarska službenica (i prva hrvatska zviždačica) Ankica Lepej, kad je otkrila s koliko to novca na računu raspolažu Ankica i Franjo Tuđman, da bi si odavanjem bankarske tajne, život pretvorila u pravi pakao.

Zbog iznošenja istine u javnost izgubila je posao, zdravlje i prijatelje, a njena je obitelj doživjela pravi progon.

Dakle, problem nije bio u tomu što je prvi hrvatski predsjednik od javnosti krio s kolikom količinom financijskih sredstava raspolaže i kako ih je stekao, već je problem bio u tomu što se jedna osoba drznula to javno obznaniti.

A, ova izvrnuta logika, koja je u RH vrijedila jučer, vrijedi i danas, po svemu sudeći vrijediti će i ubuduće; aktualni hrvatski premijer i šef HDZ, Andrej Plenković svoju političku i partijsku nedodirljivost, sa svojom kleptokratskom svitom gradi i brani upravo na tim i takvim amoralnim (i namjernim) logičkim pogreškama i premisama, jer sve što je u fokusu njegova osobna i klijentelističkog interesa, predstavlja se kao nacionalni i državni interes suverene, samostalne i neovisne RH.

A, to što Hrvatska danas nije ni suverena, niti samostalna, a najmanje neovisna koga zaboli briga; naravno, vladajuća elita ove nepopularne teme licemjerno zaobilazi, stalno upirući prstom u dobro poznate mrzitelje hrvatstva (komunisti, Srbi, Jugoslaveni, radikalni ljevičari, globalisti…) i ostale neprijatelje, s koronavirusom danas na čelu kao izvorištem svih naših nedaća, a zapravo time samo (ne)spretno skriva svoju zločinačku pljačkašku politiku prema vlastitom narodu.

Ali, tko to u politici uopće mari za istnu, sve je pitanje interpretacije, zar ne?

Uostalom, zar svojedobno još Voltaire nije rekao da pristojni ljudi raspravljaju o interpretacijama, a ne o činjenicama; ali naš je problem danas upravo u tomu što moramo biti nepristojni, jer nas stalno lažu, tako da su nam i činjenice problematične i upitne.

Nedavno, nakon ponovljenog suđenja, bivši hrvatski premijer i šef HDZ Ivo Sanader, zajedno sa svojom strankom, ponovno je proglašen krivcem za udruženi zločinački poduhvat izvlačenja milijuna kuna iz državnih institucija i tvrtki (preko famozne stranačke ekspoziture FIMI-media) na privatni, kao i stranački račun; dakle za enormnu, dosad neviđenu pljačku vlastitog naroda; međutim, ova još uvijek nepravomoćna presuda nikoga nije posebno uzbudila.

Široka se javnost već naučila na silne lopovluke vladajuće stranke, kao i na neefikasno i politički instrumentalizirano pravosuđe; sudski se postupak protiv Sanadera razvukao u trakavicu, a upravo se to i željelo postići, jer se tako najefektnije otupljuje interes u suštini za društveno prevažna, ali kriminalom duboko kontaminirana pitanja.

Naravno, cijelu ovu sramotnu predstavu Plenković kao lider HDZ ignorira, kao da se ne radi o stranci kojoj se nalazi na čelu i koja je proglašena mafijaškom organizacijom, koja će pravomoćnom presudom (ako do nje ikad dođe) morati vratiti otuđene milijne u državni proračun.

Plenković je presudu lakonski prokomentirao riječima: kako je njegov HDZ, novi, neki drugi HDZ, koji s onim sanaderovskim nema ništa zajedničko, ali ga kao i uvijek demantiraju proste činjenice: aktualni predsjednik Sabora RH, Gordan Jandroković, kao i šef zastupničke grupe HDZ, Branko Bačić (koji je Sanaderu donosio novac u koferima), bili su ljudi od najvećeg Sanaderovog povjerenja, a danas su najbliži premijerovi suradnici.

Ali, sve to Plenkovića ni malo ne smeta da se krajnje benevolentno, čak bestidno poziva, kad mu je to oportuno, na stranački kontinuitet, pa i samog Tuđmana; tada mu je stari HDZ dobar.

Nakaradnom političkom ekvilibristikom i logikom svoje mutne i prljave manipulacije (ne)vješto umota u blještavi nacionalističko-domoljubni celofan, lažno demokršćanstvo, a to u desnom, tradicionalno konzervativnom elektoratu uvijek pali.

Međutim, u svemu tomu jedno bitno pitanje prolazi ispod radara, a za njega javnost ni malo ne mari: da je pravomoćna presuda donešena u razumnom roku, a namjerno nije, veliko je pitanje kako bi hrvatska politička scena izgledala nakon 2015.

Možda bi sve bilo, ako ne bolje, a ono barem poštenije, ali to su i onako tempi passati, koje smo skupo platili.

A, koliko je to Plenkovićev HDZ, stvarno drukčiji HDZ, najbolje se vidi po tomu što je lukrativni, milijunski posao oko nabavki zaštitnih maski, početkom pandemija dobila firma bliska vladajućoj stranci, a sve ostale nabavke koje se broje u milijardama eura u svezi borbe protiv kovida-19 proglašene su državnom tajnom.

Nagradno pitanje glasi: pogodi zašto?

Sa svima koji se usude kritizirati i prozvati Plenkovića, samozvanog pobjednikom nad koronom i njegov krizni stožer za nepravodobno i nedostatno reagiranje u zaštiti građana od zaraze virusom, premijer se u maniri nedodirljivog božanstva beskrupulozno obračunava.

Tako se, nakon apela 30-ak najuglednijih hrvatskih liječnika i znanstvenika (među inim Đikića, Bana, Štagljara, Rudana, sve u svijetu uglednim stručnjacima), upućenom premijeru da pooštri mjere u borbi protiv korone, jer se RH po broju mrtvih i novozaraženih u EU (na sto tisuća stanovnika) nalazi na neslavnom prvom mjestu, Plenković odmah, zbog navodno narušenog povjerenja u poteze njegove vlade, zahvalio na suradnji svim nezadovoljnim članovima vladinog znanstvenog savjeta.

Sve u stilu poznate lenjinističke maksime, tko nije s nama, taj je protiv nas.

Premijer tjera po svom, sve što čini isključivo je u funkciji efikasnog obmanjivanja javnosti i podizanja vlastitog rejtinga, ali i udovoljavanju stranačkoj koteriji, kao i odanim državotvornim pretorijancima, prije svega braniteljima i Stepinčevoj crkvi, uz čiju si pomoć i usluge osigurava vlast i moć.

Ali, zna se, svaka se usluga plaća, pa i odanost Domovini ima svoju cijenu.

Stoga, nikog ne treba začuditi zašto su premijer i njegov stožer dopustili ovogodišnju, u uvjetima korona krize, Kolonu sjećanja u Vukovaru, iako su dobro znali da se nitko neće pridržavati propisanih mjera zaštite i da će nakon toga broj zaraženih eksplodirati.

Ali, što je važnije od pobjedničkog slavljenja žrtava poraza?

Na vijest da je prije neki dan preminuo ratni zločinac Tomislav Merčep, domoljubne političke elite su skrušeno, naričući isticali njegove neprocjenjive zasluge u Domovinskom ratu, a zločine počinjene u Pakračkoj poljani, zagrebačkom velesajmu ili Vukovaru 1990. nad srpskim civilima malo tko.

Jedino se jasno oglasio saborski zastupnik Bojan Glavašević, sin Siniše Glavaševića, simbola otpora velikosrpskoj opsadi Vukovara, mučki ubijenog na Ovčari rekavši da je „umro T. M. ratni zločinac, smrću neuporedivo milosrdnijom od one koju je namjenio nedužnim civilima… za neke zlotvore i pakao je preblaga kazna“.

Na ovu bogohulnu izjavu javnost se namrgodila; zar se tako, bez imalo poštovanja govori o vitezu koji je lio krv za našu slobodu i Hrvatsku?

A, kad već govorimo o prolijevanju krvi, zar nisu to Merčepovi ljudi u Zagrebu zvijerski ubili dvanaestogodišnju djevojčicu Aleksandru Zec i njenu majku (a oca neposredno prije toga) samo zato jer su bili Srbi?

Za taj gnusan čin, kojeg su se u RH, povodom nedavnog obilježavanja ove tragične obljetnice sjetili samo rijetki, iako su počinitelji bili uhićeni i priznali zločin, nikad nitko (navodno zbog proceduralne greške) nije odgovarao, a to je samo jedna u nizu ljaga i sramota kilavog i korumpiranog hrvatskog pravosuđa.

Dapače, jednog od tih zločinaca kasnije je odlikovao sam hrvatski državni poglavar Franjo Tuđman; ako to nije vrhunsko, cinično izrugivanje pravdi, onda ne znam što je.

Za Plenkovića i HDZ, koji stalno licemjerno melju o nultoj toleranciji prema korupciji, ratnim zločin(c)ima, govoru mržnje, a da korupcija, kriminal i govor mržnje u RH pod njihovim pokroviteljstvom nikad nisu bili veći, sve je normalno, ni u čemu ne vide problem, a istupi ono malo kritički vudrenih, tzv. javnih intelektualaca za premijera su posvema irelevantni, jer u uplašenoj i silnim glupostima i gadostima zagađenoj javnosti ne izazivaju gotovo nikakve reakcije.

Naprosto većina građana umorna od stalne i neizvjesne borbe za svakodnevno puko egzistencijalno preživljavanje dragovoljno je pristala na ulogu ovaca za šišanje, a to bahatoj i arogantnoj Plenkovićevoj sviti poslušnika ulijeva sigurnost i osjećaj da mogu nekažnjeno (u)raditi što god si zamisle. I u tomu očevidno ne griješe.

Danas znatan dio Hrvatske dobro zna kako mu profesionalna karijera, obiteljska i materijalna sigurnost uveliko ovise o poslušnosti vladajućoj stranci, na koncu samom premijeru, kojem je jedino iskreno stalo do vlastite promocije, po mogućnosti što prije i više u strukturama EU.

Za to je spreman učiniti doslovno sve, niti jedna tuđa žrtva mu neće biti teška.

I upravo stoga ova diktatura šutljive većine, koja sve dopušta, ni protiv čega se buni, koja je apatična, neodgovorno opuštena, iznimno je opasna u svojoj stabilnoj nepromijenjivosti, jer građani svojom nepodnošljivom indolentnošću i ravnodušnošću omogućavaju da se hrvatsko političko zlo, stalno, bez ikakvih ograničenja umnožava i širi.

A, svakom zlu, samo je nebo granica.