Dino Mustafić: Crnorukci nam ne daju da mirno kročimo u 21. vek

– To su besmislene polemike, nije bio ni jedno ni drugo, bio je atentator. Ponovo ga koriste oni koji manipulišu i kompromituju političke ideje i idealizam o oslobođenju od okupatora i ujedinjenju južnoslovenskih naroda u koje su vjerovali Mladobosanci. Gavrilo Princip je bio žrtva svog vremena, spreman za ideju dati svoj život, ali je istovremeno bio podmuklo iskorišćen od velikosrpskih političkih ambicija, tajne organizacije Crne ruke, kao paradigme raznih obavještajnih i policijskih struktura vlasti koje vladaju iz sjene kao metafizičko zlo na Balkanu, živeći i vjerujući u istoriju kao čin nasilja, terora i destrukcije, ne dajući nam da mirno kročimo u 21. vijek, kaže naš sagovornik.

Mustafić se bavio jugoslovenskim nasleđem i u jednoj ranijoj predstavi, takođe rađenoj u Beogradu, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, „Rođeni u YU“. Odgovarajući na pitanje kako danas gleda na tu bivšu zemlju, Mustafić kaže:

– To je moj intimni prostor sjećanja, u kojem sam imao osjećaj optimizma, dostojanstva i progresa. Ostale su mi i rane, ožiljci, razočarenja, ali čovjek preživi najveće lomove tako što pamti lijepe i srećne detalje. U toj zemlji koje više nema imao sam više takvih trenutaka. Države nastale raspadom Jugoslavije nisu preuzele svoj deo odgovornosti za dešavanja iz devedesetih godina. Još uvijek se istini prilazi selektivno, interpretativno, a ne činjenično i mjerljivo. Tako nepravedna i često iskrivljena tumačenja istorije ostavljaju nemilosrdan trag u svakoj generaciji. Može se primjetiti da jača politička volja unutar pojedinih država da se suoče sa prošlošću, ali je to i često uglađena vizura politički korektnog jezika na kojem se insistira u procesu evropskih integracija.

U razgovoru vođenom tokom njegovog nedavnog boravka u Beogradu, Mustafić govori o prošlosti, devedesetim godinama, Evropskoj uniji kao budućnosti za Balkan, Gavrilu Principu, te sećanju na Jugoslaviju.

– U romanu Imrea Kertesa „Likvidacija“ Judit kaže B-u, rođenom u baraci Birkenaua: „Sigurno si u pravu, svijet je svijet ubica, ali uprkos tome ja ne želim vidjeti svijet kao svijet ubica, ja želim vidjeti svijet kao mjesto na kojem je moguće živjeti“. Parafrazirajući ovu misao želim vidjeti balkanske države kao mjesto u kojem će istina biti moralni imperativ, jedini lijek za naše ozdravljenje, jer doći do istine znači dosegnuti pravdu u ime svih zaboravljenih žrtava. Nažalost, kod nas se još uvijek neguje kultura laži i poricanja, u kojoj se histerično i emocionalno „organizirana nevinost“ nalazi u našoj etničkoj zajednici, u kojoj niko nije bio počinitelj, svi su žrtve onih drugih. Bilo bi krajnje neodgovorno i nemoralno prema generacijama koje dolaze ostaviti društvo koje počiva na laži i sakrivenim kostima. To bi značilo odsustvo svake svijesti i savjesti prema značaju istine i istraga koje se vode prema osumnjičenim za ratne zločine.

Odgovarajući na pitanje kako se manipuliše prošlošću, sagovornik Danasa kaže:

– To je već oprobani metod vladanja koji daje rezultate. Veličajući ratne zločince ispisuje se etnocentrička istorija naših patriota, heroja koji se po završetku kazni vraćaju iz zatvora kao presuđeni ratni zločinci dočekani uz direktan televizijski prenos, vatromet i počasti. Ta parada nacionalnog kiča i ponosa jeste degutantna, ali ima medijsku pažnju, pišu se i objavljuju feljtoni i memoari, bezdušno se kliče i aplaudira u ime akademskih elita i partijskih nomenklatura, koje su uvijek pune nacionalnih fanatika i pokvarenjaka koji nikada nisu napustili svoje ideološke pozicije ubica ili saučesnika u zločinu.

Za katarzu će, smatra Dino Mustafić, biti potrebno vremena i strpljenja.

– To je proces. Svaka riječ o ratu se mora čuti, svaka suza pamtiti i svaka žrtva zapisati. To je civilizacijski čin pijeteta i sjećanja koji ne želi isključiti nijednu žrtvu bez obzira iz kojeg je naroda. Samo tako možemo ovladati prošlošću da bismo krenuli dalje u budućnost. Jedini način da to učinimo jeste da se učimo kulturi saosjećanja i empatije, kako buduće generacije ne bi nikada ponovile okrutnosti prema onima koji su drugačije etničke ili vjerske pripadnosti.

O evropskim šansama novonastalih država na Balkanu Dino Mustafić kaže:

– Nama je Evropa jedini izbor koji nam može donjeti perspektivu, to je jedini put kako možemo svoj ekonomski i politički model promjeniti. Ta faza europejstva nije tako blizu, jer nama nije u tradiciji demokratija. U društvima bez jakih demokratskih tradicija najlakše je organizovati podršku po rasnoj, etničkoj ili vjerskoj liniji. EU može biti spas za Balkan, koji se kao društvo otvara, što za posljedicu ponekad ima i svoju negativnu stranu. Vidite šta se događa sa Hrvatskom, članicom EU, po pitanju manjinskih prava, referendumom o braku i ćiriličnim natpisima, zaključuje Mustafić.