Đakon Branislav Rajković: „Dođi, vidi šta ljubav čini“ (VIDEO)

Đakon Branislav Rajković je na koncertu u Trebinju prošle sedmice sa Arminom Muzaferijom zapevao „Gel gor beni“ i podigao region na noge. Njihova izvedba ima više stotina hiljada pregleda, a ništa manje nije zanimljiva ni životna priča mladog sveštenika.

U ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini ubijeni su mu roditelji, međutim, on o prošlosti, zločinima i stradanju ne govori, jer smatra da to ne vodi pomirenju. Naprotiv. Rajković, koji je i portparol Eparhije zahumsko-hercegovačke, svojim delom širi ljubav, mir i toleranciju, a pozitivne reakcije na nedavni nastup svedoče da je na pravom putu.

https://www.facebook.com/rijad.kamber/videos/360906155101507

Da li ste očekivali da će izvođenje duetske pesme naići na takav odziv publike širom regiona? Kako objašnjavate opšte oduševljenje sa svih strana?

Ne očekujući prije svega ni sam duet, tokom njegovog izvođenja nisam očekivao takvu reakciju ni neposredno prisutne publike, koja je sve i snimala, pa ni njihovo oduševljenje na kraju, koje se onda proširilo kao reakcija na video-snimak širom našeg okruženja, što svakako nije bilo za očekivati, makar u toj mjeri. Iako sam i ranije imao neka slična iskustva, prvo sam snimak, a zatim i vijest, pa naše izjave za medije.., preko društvenih mreža, internet portala, štampe, video i radio-stanica, širili su se zaista brzo i višestruko, što još traje. Jedino objašnjenje ali i moj glavni utisak, pa i utjeha i ohrabrenje, jeste da velika većina ljudi nije izgubila osjećaj za dobro, za lijepo, za božansko, i ništa manje važno: ti isti ljudi nisu se uzdržavali da taj svoj osjećaj jasno i javno iskažu.

Kako je došlo do saradnje sa Arminom Muzaferijom? Da li se poznajete odranije, jeste li vežbali pre nastupa?

Tokom proteklih mjeseci, u vrijeme onog najintenzivnijeg prvog suočavanja sa još trajućom pandemijom, nekolicina prijatelja iz Mostara vjerujući u moj talenat, a kao u izvjesnoj mjeri prepoznatljivo lice, zamolila me je da podržim jedan projekat u kojem se pjesmom – sevdalinkom podstiču ljudi da prihvate izazov i pjevajući i takmičeći se, takozvanu socijalnu distancu učine samo fizičkom distancom, iskazujući tako i podršku jedni drugima. Prihvatio sam i poslao snimak pjevajući poznatu sevdalinku „Tamburalo momče u tamburu“ ali i jednu ilahiju, i to na turskom jeziku, pod nazivom „Gel gör beni“.

Pomenutu ilahiju čuo sam i naučio preko interpretacija upravo vrsnog muzičara Armina Muzaferije, koji je takođe podržao pomenuti projekat. Nedugo zatim, Armin se ponovo oglasio, reagujući na moj snimak, na moje pjevanje i pominjanje njega, pjevajući istu pjesmu ali na našem jeziku. E, ono što je uslijedilo upravo je povod i za ovaj naš razgovor, to jest, Armin Muzaferija zakazao je i održao svoj koncert u Trebinju pozivajući i mene da prisustvujem, a onda u jednom momentu i da učestvujem pjevajući zajedno sa njim i to upravo onu pominjanu ilahiju. Da smo vježbali, ta izvedba bi sigurno zvučala još mnogo bolje ali naglasak ipak i nije bio na samom pjevanju i muzici, nego na tome što smo to radili zajedno, on kao musliman i ja kao pravoslavni hrišćanin, i pritom sveštenik – đakon.

O čemu govori pesma „Gel gor beni“? Iako narod na ovim prostorima ne razume turski, emociju su svi prepoznali. Vaš nastup je podeljen na desetine hiljada puta i nema nijednog negativnog komentara.

Naslov pjesme najbolji je sažeti odgovor o čemu pjesma govori: „Dođi, vidi ljubav šta (mi) čini“. Njen autor je čuveni sufijski pjesnik iz trinaestog vijeka, Junus Emre, stvaralac pobožnih pjesama o mističnoj božanskoj ljubavi, i o opijajućoj i izgarajućoj ljubavi ka Bogu, koji nerijetko u svojim stihovima pominje i pobožne ličnosti, poput, u ovoj pjesmi, svog imenjaka Junusa – Jone, kojeg hrišćani poštuju kao starozavjetnog proroka.

Ta ljubav božija lako je prepoznatljiva onima koji tragaju za njom, a ljubav prema Bogu i bližnjima, (naj)univerzaln(ij)a je ljudska emocija, stoga i ne čudi njeno široko rasprostranjeno prepoznavanje, čak i samo u melodiji ili u zajedničkoj interpretaciji. Ipak, kao što pomenusmo na početku, to i toliko prepoznavanje i oduševljenje bilo je neočekivano za sve nas, kao potpuni izostanak negativnih reakcija na snimak koji je pregledan na stotine hiljada, a podjeljen na desetine hiljada puta, kao što kazaste.

Osim što je muzika put do srca ljudi, šta je ono što spaja narode različiti vera i nacionalnosti koji su ne tako davno ratovali?

Kao što svaka različitost ne mora biti uzrok sukobima, ni sličnosti ne uzrokuju uvijek bliskost, naprotiv. Svojatanje sličnog i zajedničkog nerijetko je povod, uzrok i/ili posljedica sukoba među sličnima. Ono što može da djeluje spajajuće na različita vjeroispovijedanja, a slične nacionalnosti, vjerovatno je (samo)svijesnost o svojim uvjerenjima i pripadnostima, pa tako i o međusobnim sličnostima i razlikama.

Iako uvjeren da je odlika našeg prostora i vremena multireligioznosti, u smislu da se nesumnjivo radi o različitim vjeroispovijedanjima, nisam siguran da se može govoriti i o multikulturalnosti, nego prije o jednoj kulturi. Dio te jedinstvene kulture jeste i naša zajednička muzika, ili makar onaj njen dio koji počiva na istoj levantinskoj auditivnoj estetici (i mnogo čemu drugom), poput islamske mekamske muzike i crkvene, dakle sakralne ali i profane romejske (vizantijske) muzike.

Rođeni ste u Mostaru. Tu vas je zatekao rat, roditelji su vam ubijeni 1992. godine kada ste imali samo 10 godina. Kako je vaš život dalje tekao?

Izbjegao sam u Bačku Topolu, gdje sam dovršio osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, i upoznao svoju sadašnju suprugu, sa kojom nakon završetka mojih studija menadžmenta u Novom Sadu zajedno provodim studentske dane u Beogradu: ona, studirajući istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu, a ja teologiju na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu.

Godine 2012. nakon punih dvadeset godina, sa njom se vraćam u Mostar, gdje smo se i vjenčali, a nakon čega sam ubrzo rukopoložen za đakona. U Mostaru su se potom rodili i naše dvoje djece, Hristina i Grigorije, a već punih godinu dana živimo u Trebinju, mada i dalje često na relaciji sa Mostarom, pa i Bačkom Topolom. Moja supruga je kustos istoričar umjetnosti u Muzeju Hercegovine u Trebinju, a ja sam, pored đakonske službe, u našoj Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj zadužen i za djelatnosti u vezi sa kulturom i medijima.

Uprkos činjenici da ste u ratu ostali siroče nikada niste govorili o vašoj ličnoj tragediji, niti se osvrtali u prošlost. Isključivo govorite o ljubavi, zajedništvu i suživotu, značaju obrazovanja… Šta biste poručili onima koji i dalje žive u devedesetim? Kako staviti tačku na mržnju, prebrojavanju krvnih zrnaca, uzajamne optužbe o zločinima…?

Nikada o našim ratnim stradanjima nisam govorio na tragičan način niti naglašavao tragičnost tog stradanja. Zato što u toj samoj konstataciji tragedije, koja sama po sebi nije sporna, a naročito u ‘konstantnom konstatovanju’ neke lične, porodične, pa i nacionalne tragedije, ne vidim izlaz iz tog stanja. Ako je to cilj, a trebalo bi da bude. Nikad mi u potpunosti nije bio prihvatljiv ni stav: oprostiti ali ne zaboraviti. Sveti Jovan Lestvičnik bi rekao da zaista oprostimo samo ono što zaboravimo.

Štaviše, nisam ni od onih koji u pamćenju zla i tragedija vide neki naročit potencijal za izbjegavanje istog zla, odnosno za njegovo neponavljanje. To pamćenje se češće čini kao zlopamćenje, kao izgovor za osvetoljubivost i kao potencijal da žrtva sama sebe načini zločincem, a zločinca učini žrtvom. I tako ukrug i unedogled. I onda, umjesto samo da pamtimo prošlost, mi u njoj živimo. Živjeći u sadašnjosti, pamtiti treba žrtve ali ne i zlo. Dakle, poruka i odgovor bi možda mogao biti: Pamtiti žrtve – zaboraviti zlo! Jer ono što pamtimo održavamo u životu.

Arapski jezik na liturgiji

Odakle ljubav prema arapskom jeziku? Manje je poznato da ste ga uveli i u liturgiju.

Ljubav prema arapskom jeziku ljubav je prema jednoj naročitoj levantinskoj auditivnoj estetici, a ponajviše ljubav prema nekim ljudima kojima je ta estetika maternja. Sam arapski jezik u liturgiju ali i u bogosluženje uopšte, uveli su, opet, ljudi, odnosno Crkva, na područjima gdje je arapski tokom dužeg razdoblja potisnuo sirski, grčki i druge jezike. Meni se u Mostaru samo ukazala prilika da učim neke osnove arapskog jezika kao i mogućnost da, govoreći neke dijelove liturgije na arapskom, taj osvećujući zajednički prostor i vrijeme povremeno učinimo prijemčivijim opet pojedinim ljudima pa i da sebe same i čitavu zajednicu učinimo prijemčivijim za ljude u svom okruženju.

Mostar je još uvijek značajan i studentski centar, gdje se pored ostalog nalazi i Koledž ujedinjenog svijeta, koji pohađaju mladi ljudi, dolazeći u ovaj grad sa svih kontinenata, a među njima su i pojedini pravoslavni hrišćani, koji su onda dolazili i u naš hram. Pored srpskog, povremeno se tokom bogosluženja u Mostaru tako može čuti i arapski, ali i engleski, grčki, makedonski, gruzijski.

Poziv na ljubav

Da li političari u regionu potpiruju nacionalnu netrpeljivost i zbog čega?

Radnja koju ovaj glagol iz pitanja označava, da bi se uspješno sprovela, uvijek zahtjeva ispunjavanje više uslova, a ne samo jedan, ma koliko bio moćan i uticajan. Tako da i ako bi odgovor bio potvrdan zbog čega god bilo, mi koji tu netrpeljivost ne želimo, a naročito mi kojima je zapovjeđeno upravo suprotno od toga, moramo nastojati ne samo da i sami ne potpirujemo, nego da budemo mirotvorci, aktivno dakle tvoreći i čineći mir, što, ako je sudeći po reakcijama, učinismo i mi u gestu koji je i bio povod za ovaj razgovor, pozivajući svakog čovjeka: dođi, vidi ljubav šta čini!