Đorđe Matić: Stvari ne treba uzimati zdravo za gotovo

Reč je, zapravo, o novom, dopunjenom izdanju knjige Historija i savremenici, ranije objavljene u Hrvatskoj. Knjigu čine eseji o značajnim ličnostima, događajima i temama srpske istorije i kulture, od Petra II Petrovića Njegoša, Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića, preko Đure Daničića, Branka Radičevića i Filipa Višnjića, do Vladislava Petkovića Disa, Stevana Stojanovića Mokranjca, Matije Bećkovića i Danila Kiša. Pesnik i esejista Đorđe Matić za Danas govori o kulturi sećanja i poimanju ovdašnje književnosti iz holandske perspektive.

* Zbog čega ste se odlučili za ovakav naslov knjige, imate li utisak da se na prostorima bivše Jugoslavije kultura sećanja zapravo banalizuje jer se o njoj govori na vrlo subjektivan način?

– Kulturu sjećanja svakako banaliziramo, zato sam ja knjigu pisao iz svoje trostruko izmještene perspektive: pišem o srpskoj kulturi iz pozicije nekog ko nije iz Srbije, zatim iz pozicije nekoga ko je iz Hrvatske, ali tamo nije živio proteklih 30 godina nego je sve te tekstove napisao iz holandske perspektive, a gdje sam također bio neka vrsta autsajdera. Mislim da je ta daljina najviše pridonijela tome da se te stvari ne uzimaju zdravo za gotovo, da se ne gledaju iz svakodnevne dnevnopolitičke i ideološke perspektive, nego iz perspektive užitka i ljubavi prema tim knjigama, prema tim veličanstvenim djelima koja se zloupotrebljavaju stalno, a zapravo su najčešće ingeniozna djela. I što je daljina veća, to se ona nekako bolje i čistije čitaju. Naravno, ako čovjek ima kapacitet za to.

* Na ovim prostorima srpska književnost sagledava se iz mediteranske perspektive, kako izgleda posmatrati je iz holandske, uslovno rečeno, protestantske perspektive?

– S jedne strane bit ću vrlo strog. Holandska književnost koju sam tolike godine čitao daleko je inferiornija u odnosu na našu književnost. To ja ne govorim iz razloga nostalgije, nego iz iskustva jednog zaista ozbiljnog čitanja. To je kultura koja ima jedan nesporazum sa književnošću. Međutim, u isto vrijeme to je kultura tako ogromnog bogatstva u civilizacijskom i u pogledu inovacija, tehnike, znanosti, a naročito u slikarstvu, naravno. Oni su mijenjali tri ili četiri puta svjetsku historiju likovne umjetnosti. Kad bih pred svojim holandskim prijateljima kritizirao njihovu književnost, a oni se bunili, ili prihvaćali, govorio sam: znate šta, imate toliko toga, ne treba vam i književnost, ostavite to nama. Mi nemamo mnogo drugoga, ali zato imamo svjetsku književnost.

* Kako vidite sadašnji trenutak u južnoslovenskoj književnosti?

– Slabo se bavim današnjom književnošću koja se piše u ovim krajevima, u bivšoj Jugoslaviji. Vrlo malo čitam savremene autore. Po prirodi struke meni knjige dolaze, ali nisam ekspert. Ima ljudi koji se bave samo time. Pošto sam iznad svega pjesnik, do mene dolazi dosta poezije, čitam dosta mladih pjesnika i pjesnika srednje generacije i uglavnom nisam oduševljen. Ipak, svako malo se pojavi neko ime i pjesnik koji odlično stvara, a uglavnom nije od ovih najisturenijih imena koja dobivaju nagrade, koja se slikaju po televizijama, za koje postoji konsenzus da su kvalitetni. Najčešće je obrnuto, ti za koje postoji konsenzus, kad ih pročitaš, vidiš da pišu zapravo loše, ili prosječno. Oni najbolji su uglavnom ljudi s margine, ali ne društvene margine, nego izvan ovih podjela, gdje je umjetnost uvijek vezana na neku vlast, na neku moć, na neke pare, na neke fondove. Najkvalitetniji su često i autonomne ličnosti, to su ljudi koji rade inokosno, slobodno, često sa svjesno izabrane margine.

Zadržaću se na ova dva književna pravca u kojima sam najviše, a to su poezija i esejistika: iz Srbije bih izdvojio svakako pjesnika Nikolu Živanovića. Po našim dobnim standardima on bi još uvijek bio mlađi pjesnik, a po zapadnim standardima pjesnik srednje generacije. Izdvojio bih i poeziju beogradskog pjesnika Bore Vezmara. Iz Hrvatske, odakle ja dolazim, izdvojio bih filozofa i esejistu Marija Kopića, dubrovačkog autora, koji radi izdvojeno, nije u centru, ali kao da mu ta njegova dubrovačka pozicija daje mogućnost da promišlja stvari bez utjecaja te buke i bijesa svakodnevne politike, ideologije i medija.

* Koliko je internet uništio poeziju?

– Internet je poeziju na loš način demokratizirao. Ali, nije internet problem, internet je posljedica, ljudi misle da je internet uslovio loše pjesnike. Nije. Kulturni moment, odnos prema čitanju, odnos ideologije prema književnosti, recentna povijest naša je uslovila takav odnos prema poeziji.

Recimo da je i moja knjiga eseja neka vrsta privatnog kanona. Ja sam čovjek koji se zalaže za kanon, ne za razbijanje kanona jer mi ga ni nemamo, tek ga trebamo stvoriti. U tom smislu mislim da pjesnici ne čitaju dovoljno, ne misle dovoljno o poeziji, a internet im daje savršenu platformu da svako može objavljivati. Ali bez obzira na toliku hiperprodukciju, mi ozbiljni pjesnici, a ja se ne sramim reći da sam to, odgovoran, ozbiljan i kvalitetan pjesnik, opet nađemo put i recepciju, čak i ne tako malobrojne čitaoce. Imena koja su kvalitetna uvijek nekako nađu puta.

* Šta za vas znači poseta Raški?

– Za nekoga ko je tolike godine iz daljine sanjario i sanjao o svojoj kulturi, a ja se osjećam pripadnikom i hrvatske i srpske kulture nužno – poziv tih fantastičnih ljudi iz organizacije Duhovnih svečanosti da učestvujem bio je kao nagrada za godine čekanja. Raška je kao dar, kao ispunjenje snova. Ja sam došao, kao što neki vjernici hodočaste u Jeruzalem ili u Meku, i meni su ovi krajevi i mjesta u kojima nikad nisam bio – Studenica, Sopoćani, Gradac, Đurđevi stupovi – vlastito, kulturno i duhovno hodočašće. Iskustvo neuporedivo s bilo čime.

O sagovorniku

Pesnik i esejista Đorđe Matić (Zagreb, 1970), nakon studija italijanske i engleske književnosti na Univerzitetu u Amsterdamu, pisao je za mnogobrojne medije s područja bivše Jugoslavije. Stalni je saradnik zagrebačkog časopisa Prosvjeta i urednik beogradskog časopisa Moderna vremena. Urednik je i koautor Leksikona YU mitologije (2004).

Objavio je dve knjige poezije – Lingua franca (Prosvjeta, Zagreb 2013) i Haarlem Nocturne (na holandskom, Knipscheer, 2015), kao i nekoliko knjiga eseje i ogleda – Tajni život pjesama (Antibarbarus, Zagreb 2014), Tajne veze (Sandorf, Zagreb 2017 / Heliks, Smederevo 2017), Historija i savremenici (ogledi o srpskoj kulturi, Prosvjeta, Zagreb 2018) i Visages du silence (na francuskom, Theatroom, Pariz 2020). Član je Hrvatskog društva pisaca. Živi u Istri.