Dno historijskih rana svoga i tuđega bola

Danas, međutim, moja putovanja u prošlost nemaju više onu negdašnju nostalgičnu notu žala za starim vremenima jer, osim lijepih sjećanja, dotakoh i dno historijskih rana svoga i tuđega bola.

***

Što se tiče lične historije, sa ove vremenske distance, moja prva asocijacija na djetinjstvo je osjećanje slobode, razigranosti i bezbrižnosti. Ali, kad u nju dublje zaronim, sjetim se i jutarnjih redova za hljeb i mlijeko, i bonova, i restrikcija električnog napajanja, i „par – nepar“ vožnji…

***

Kad unazad vratim slike svojih roditelja, vratim i sjećanje na oca koji je kroz moje odrastanje bio često odsutan, što zbog poslovnih putovanja, što zbog „partijskih obaveza“ u Političkoj školi „Kumrovec“, Marksističkom centru Tuzla i MZ „Mosnik“ čiji je dugogodišnji predsjednik bio.

***

Majka je bila „stub kuće i porodice“, uz to i vodeći računovođa u jednoj velikoj tuzlanskoj firmi, nadasve radišna žena i prebrižna majka koja je uvijek više brinula za druge nego za sebe. Svoje iskustvo odrastanja bez roditelja, kao „ratno siroče“ iz Drugog svjetskog rata, nesvjesno je projicirala na svoje odgojne metode kojima sam se, kroz svoje odrastanje, žustro suprotstavljala.

***

Tek kad sam postala neuropsihijatar, a i kroz šestogodišnju edukaciju iz grupne analize, shvatila sam korijene njene odgojne prakse u čijoj je osnovi bio strah od gubitka najbližih ili „da se ne dogodi nešto loše“.

***

Tada, u djetinjstvu i ranoj mladosti, još ništa nisam znala o intergeneracijskom prijenosu osjećanja vezanih za traumu, pa i ne čudi stoga moja redovna pobuna protiv majčinih čestih izjava tipa – „E, moja djeco, nema generacije na ovim prostorima koja nije iskusila rat. Daj Bože da ga i vi ne doživite.“ Ja sam ta strahovanja tada nazivala „crnjacima“ a mamu pesimistom, i ne sluteći koliko je bila u pravu.

****

Što se tiče nena i deda, mamine roditelje i djeda sa očeve strane nisam imala priliku upoznati, a očeva majka preminula je tokom mog ranog djetinjstva tako da su u mojim engramima ostala samo limitirana sjećanja na nju – stari primjerak Kur´ana na arapskom jeziku iz kojeg je učila, slika nene na sedžadi, tokom molitve/namaza, ili kako sjedi na kauču sa tespihom u ruci, dok se ćeifi kafa servirana na mangali.

***

Nakon njenog „preseljenja na drugi svijet“, u familiji i komšiluku se o njoj govorilo kao o „učevnoj ženi“ koja je poznavala arapsko pismo i govorila italijanski jezik. Kasniji mevludi, tevhidi, kurbani, ramazanski i bajramski praznici koji su se tradicionalno obilježavali u porodici, nisu prolazili a da nije bilo pomena na nju.

***

Djed po ocu proveo je sedam godina u zatočeništvu u Italiji, tokom i nakon Prvog svjetskog rata, te je naučio italijanski jezik, a nena je taj jezik poslije naučila od njega. Pošto je djed bio otpravnik vozova, njih dvoje su često imali priliku putovati u stare evropske centre … Pariz, Rim … tako da su njihovi povraci s tih putovanja predstavljali radost za djecu i bližu rodbinu zbog poklona koje su im donosili.

***

Nakon rođenja moga oca 1936, njegova porodica živjela je u Dubrovniku, a vratili su se u Tuzlu pred početak Drugog svjetskog rata, kada su tatine daidže (ujaci) već djelovali u „ilegali“. Jedan od njih bio je oženjen Jevrejkom iz tuzlanske porodice Laufer, čiji je ostatak porodice pogubljen u Jasenovcu.

***

Zapravo su ove tatine dajidže imali najveći utjecaj na njegov kasniji razvoj i životni put, budući da je rano ostao bez oca, a nakon što su i oni preminuli, tata je ispred porodice „naslijedio“ obavezu učešća u susretima nosilaca partizanske spomenice…

***

Očev brat, moj amidža, sudjelovao je u pobuni protiv nacista u Vilenfranche (Francuska), i nakon toga bio na robiji u nacističkim logorima Dachau i Buchenwald, gdje je upoznao strinu Katicu iz Varaždina, koja se tamo nalazila na prisilnom radu, tako da su po oslobađanju iz logora započeli zajednički život u njenom rodnom gradu, gdje su i skončali.

***

Amidža je preminuo u Hrvatskoj, u oktobru 1993. godine, u jeku sukoba između Bošnjaka i Hrvata tokom proteklog rata, kada su i telefonske veze bile prekinute, pa smo o ovom gubitku saznali tek kasnije, putem radio-amatera. Na njegov grob uspjela sam otići tek devet mjeseci kasnije, pridruživši se jednom konvoju UN-a koji je išao do Splita. Crvena ruža uklesana na spomeniku moga amidže potakla mi je suze u očima.

***

Mamin otac, također, bio je partizan. Mama je imala 10 godina (rođena 1935. u Bijeljini) kada su ga suborci „zaklanog donijeli pred kuću“, nakon „akcije čišćenja šuma od četnika pred kraj onog rata“, a da bi se obavio obred dženaze (ukopa).

***

Detalje o ovoj strašnoj traumi iz perioda djetinjstva moje majke saznala sam tek kasnije, od tetke, jer je mama uglavnom izbjegavala duže razgovore na tu temu. Kasnije, kad sam insistirala da i taj dio njene životne priče otvorimo, imala sam priliku čuti dugačku priču o iskustvima iz Drugog svjetskog rata proživljenog u Bijeljini.

***

Od susreta sa partizanima, preko zastrašujućih upada četnika i uskoka/„handzarovaca“, do susreta sa njemačkim vojnicima na koje je mama kao dijete imala uglavnom lijepa sjećanja jer su „s osmjehom na licu djeci dijelili bombone i druge slatkiše, držali ih u krilu i milovali po kosi“.

***

Najstrašnije epizode u maminom sjećanju na Drugi svjetski rat su one sa četnicima, ali i „handzarovcima“ – kada bi pred upade „handzarovaca“ njene tetke i komšinice Muslimanke svojim komšinicama Srpkinjama posuđivale zarove i dimije kako bi ih zaštitile od potencijalnih opasnosti.

***

Mama mi je pričala i o ratnim silovanjima koja su se dogodila Muslimankama u srednjem Podrinju, odakle je značajan broj Muslimana bio prognan a utočište su „kao muhadžeri“, izbjeglice, našli u Bijeljini. Tada se u „muslimanskim krugovima šaputalo da je doveden veliki broj finih i lijepih ali silovanih djevojaka i žena“, te se savjetovalo Muslimanima da ih ožene i tako zaštite.

***

Nekoliko decenija kasnije, kad sam se kao aktivistica za ljudska prava angažirala u prekidanju „šutnje o ratnom silovanju žena“, mama me je „upozorila“ da „je to sramota i da to ne treba raditi tako glasno“. (!)

***

Potakla je i tada moje negodovanje i ljutnju, u čijoj je pozadini odjekivao eho moga vlastitoga straha. Jer, „sada ja imam kćerku i plašim se da, ako opet budemo šutali, isto može da se ponovi u nekoj od budućih generacija. Ne želim da to bude niti moja, niti kćerka ikoga drugoga! Neću da šutim, mama!“ – uzviknula sam. „Da se ne ponovi!“ „Nikome i nikada više!“

***

Nakon gubitka roditelja, mamu, njene sestre i brata othranili su amidža (stric) i strina, divni ljudi – koji su imali svojih dvanaestoro djece i koji su se tokom pedesetih preselili u Tuzlu zbog boljih mogućnosti za školovanje. Neka od mojih najljepših sjećanja iz djetinjstva, posebno na proslave 1. maja, vezana su za porodične susrete sa ovom brojnom familijom.

***

I moji česti boravci u Bijeljini tokom vikenda i školskih raspusta kod tetke, daidže i ostale mamine rodbine, pobuđuju divna sjećanja iz perioda djetinjstva i ranog mladalaštva kojima sam se često vraćala sve do početka proteklog rata: obilje plodnih oranica, raskoš prvog behara, preskakanje komšijskih ograda da bi se naslađivali okusima tuđih trešnji, džanarika, šljiva …

***

Prva vožnja biciklom, prva vožnja motorom, prvo jahanje na konju … Prve simpatije … Moja rodica Sanja i ja, i naša uzajamna mudrovanja i bodrenja: „Ostavimo to sada da prenoći“ ili, još češće: „Rođako Beta, jutro je pametnije od večeri.“

***

Međutim, s ratom, uslijedio je i rasap ovog dijela naše familije i prijatelja po „bijelome svijetu“, tako da u Bijeljini više nemam nikog bliskog. Sada su moja sjećanja na taj lijepi semberijski gradić rijetka, i izvor su tuge i besmisla kojeg je donio rat, tako da ih uglavnom izbjegavam.

***

I da se vratim na početak ovog dijela priče: ostala je ipak „tužna sjeta“ na odrastanje bez jednog posebnog izvora ljubavi a koji dolazi od nena i deda… Sjećam se da sam se kao djevojčica, osjećajući se uskraćenom za ovu porodičnu dimenziju, nekad i kroz plač, roditeljima često žalila „zašto ja nemam nenu i dedu, kad ih sve moje drugarice imaju?“

***

Osnovna škola NH Muharem Merdžić, Tuzla. Učiteljice Natalija Jovanović i njena najbolja prijateljica – učiteljica Danica Savić, iz susjednog nam razreda, obje Bijeljinke, bile su iako „najglasnije“, među najomiljenijima u školi.

***

Učiteljica je bila neprikosnoveni autoritet i jedan od značajnijih uzora svojim đacima. „Uzdaj se u se i u svoje kljuse“ i „Triput mjeri, jednom sijeci“ prve su asocijacije na učiteljicu Natu, a ove poslovice ostale su urezane u pamćenju, često sam im se kroz život vraćala i još češće ponavljala ih svojoj kćerki.

***

Sa razredom i učiteljicom Natalijom, te zajedno s mamom i sestrom, već u tom periodu počela sam učestvovati u humanitarnim akcijama, organizaciji i prikupljanju pomoći za ugrožene – praksa koju sam nastavila i dalje u životu, uključujući u ove akcije i svoju kćerku.

***

U osnovnoj školi sam bila aktivna članica literarne sekcije, sekcije gorana i izviđača, košarkaške sekcije, a pridružila sam se i pionirima i pionirkama, učestvovala u takmičenjima „Titovim stazama revolucije“, i bila jedna od nosilaca Titove štafete.

***

Kad sam pohađala osmi razred, Tito je preminuo i sjećam se koliko je suza tada diljem Jugoslavije isplakano. Pamtim da su se i godinama poslije, na dan i u čas njegove smrti, čim bi se oglasile sirene, pješaci i saobraćaj zaustavljali, a vozači bi izašli iz automobila kako bi u stavu mirno odali počast drugu Titu. Pamtim i da su nas vodili u organizirane posjete njegovoj „vječnoj kući“ na Dedinju.

***

Moje drugarice i drugovi… Sonja, Indira, Draženka, Katarina, Samira, Dragana, Elsada, Sabina, Svjetlana, Nermina, Samir, Asim, Adnan, Miodrag, Živan, Almir … Nažalost, neki od njih više nisu sa nama. Dio moje „stare raje“ ostao je u Bosni, dok su ostali, kao i dio moje rodbine – „biseri rasuti po celom svetu…“

***

Kad je došlo vrijeme da se opredijelim za dalje školovanje, s obzirom da u tom periodu više nije bilo klasične Gimnazije, a već nošena od ranije prisutnim motivom za pomaganje drugima, upisala sam i završila Srednju medicinsku školu u Tuzli.

***

To me nije spriječilo da budem društveno aktivna u različitim poljima, tako da sam bila članica omladinskog hora djevojaka „Iskre“, članica školske košarkaške sekcije, te članica Omladinskog dramskog studija Pozorišta u Tuzli, koje je u to vrijeme vodio (pokojni) Miodrag Mitrović, čika Mića.

***

Iskustvo polaganja audicije, pripreme i premijere prve pozorišne predstave imala sam čast doživjeti u grupi sa danas poznatim glumcima i glumicama sa ovih prostora: Selma Alispahić, Sabrina Sadiković, Emir Hadžihafizbegović i drugima.

***

Srednjoškolski period bio je ujedno i period početka moje velike ljubavi prema klasičnoj književnosti koja mi je, u spoju sa amaterskim glumačkim angažmanom, već u tinejdžerskoj dobi zapravo otvorila vrata psihičkog carstva, dubljeg zanimanja za psihološko i emocionalnu ekspresiju kroz dramu.

***

Studij medicine, kao prezahtjevan, nije ostavljao mnogo prostora za druge, vannastavne aktivnosti. No, ja se ni tada nisam htjela odreći svoje ljubavi prema književnosti, a uskoro i filozofije, na čije proučavanje sam također utrošila značajan dio vremena iz perioda studentskog života. Bio je to ujedno i period mog intenzivnog traganja za duhovnim identitetom.

***

Tuzla mi je postajala sve tješnja, žalila sam se na nedostatak društvenih i kulturnih događaja, i drugih zanimljivih sadržaja za mlade, te vikende sve češće provodila kod rodbine u Sarajevu i sa rodicom Amelom išla na premijere značajnijih filmova i pozorišnih predstava, pratila predavanja na teme iz oblasti istočnjačkih filozofija i škola TM.

***

Nekad mi je za osjećaj punine u duši bila dovoljna i samo kratka šetnja od Sebilja do Parkuse, uz redovnu pauzu kod Slatkog ćošeta i pogled usmjeren ka Sahat kuli … Zov ezana s minareta Begove džamije, mikstura crkvenih zvona i sinagoga – stjecište univerzalnog blaga u epicentru „Bosanskog Jerusalema“ – činili su da tu prelijepu raznolikost prihvatim i osjećam kao privilegiju koja obogaćuje, povezuje u Jednoću i inspirira … Vjerovala sam tada, a vjerujem i sada da u tome nisam sama.

***

Stvar ličnog izbora – zaključio je Duško Trifunović prije nego je napisao sjajne stihove koje pamte i pamtit ce generacije nas koji dolazimo (ili odlazimo) s Balkana: „Ima neka tajna veza, za sve ljude zakon krut, njome čovjek sebe veže kada bira neki put. Sidro koje lađu čuva da ne bude buri plijen, tone skupa sa tom lađom jer je ono dio nje… Ima neka tajna veza…“

***

Period studija pamtim i po odlascima vozom u Trst, otprilike jedanput godišnje, sa 300-400 DM u džepu, vjerovatno kupljenih na sivom deviznom tržištu, koje smo prethodnih 12 mjeseci skupljali za „shoping nekoliko finih stvarčica“, uz neizostavne Levi´s 501 i jedan par dobrih italijanskih cipela.

***

Kraj 80-ih i početak 90-ih donosi sjećanje na Antu Markovića i „reformiste“, pad inflacije i liberalizaciju uvoza, kada su i kod nas postale dostupne ogromne količine kivija, banana i ostalog tropskog voća kojeg je većina bila željna ili ga do tada nije niti probala.

***

U tom periodu, moje bliske prijateljice i ja bile smo na završnim godinama studija i radujući se skorom završetku školovanja i finansijskom osamostaljivanju, već smo počele maštati o zajedničkim ljetovanjima u Španiji, Grčkoj …

***

Opet se vraćam na Tuzlu… Dok su moji roditelji i prijatelji pasivnu i „beživotnu“ sliku našeg mjesta, na koju sam se u to vrijeme često žalila, pravdali statusom „radničkog grada“, ja sam se pitala jesu li to ostali gradovi u BiH neradnički. Osjetih, međutim, da Tuzlu istinski volim – tek kroz rat .

O sagovornici

Dr Amra Delić je specijalistica neuropsihijatrije i psihoterapeutkinja iz Tuzle. Tokom rata u BiH bila je koordinatorica brojnih međunarodnih projekata koji su u fokusu imali ratnu traumatizaciju žena i djece. Magistrirala je na temu dugoročnih psihičkih posljedica žena sa iskustvom ratnog silovanja u BiH. Radi na Klinici za psihijatriju i psihoterapiju Univerzitetsko-medicinskog centra Greifswald u Nemačkoj, gdje završava i doktorat. Bila je gostujući predavač na Međunarodnom psihoanalitičkom univerzitetu u Berlinu i Odsjeku psihologije Filozofskog fakulteta u Beogradu. Bila je i prva nacionalna koordinatorica u Međunarodnoj istraživačkoj mreži Trauma Trust Memory. Posebno je značajan njen volonterski angažman u motiviranju žena koje su preživjele seksualno nasilje u ratu da prekinu šutnju i postanu aktivne sudionice u borbi za postizanje pravde za žrtve.

Mama mi je pričala i o ratnim silovanjima koja su se dogodila Muslimankama u srednjem Podrinju, odakle je značajan broj Muslimana bio prognan a utočiste su „kao muhadžeri“, izbjeglice, našli u Bijeljini. Tada se u „muslimanskim krugovima šaputalo da je doveden veliki broj finih i lijepih ali silovanih djevojaka i žena“, te se savjetovalo Muslimanima da ih ožene i tako zaštite. Nekoliko decenija kasnije, kad sam se kao aktivistica za ljudska prava angažirala u prekidanju „šutnje o ratnom silovanju žena“, mama me je „upozorila“ da „je to sramota i da to ne treba raditi tako glasno“.

***

Dio moje „stare raje“ ostao je u Bosni, dok su ostali, kao i dio moje rodbine – „ biseri rasuti po celom svetu…“