„Do postupka protiv Glavaša vjerojatno ne bi došlo da se nije sukobio s Ivom Sanaderom“

„I u Beogradu i Zagrebu vide trn u tuđem, ali ne i balvan u vlastitom oku“, navodi Pecnik, koji povodom godišnjice ratnih zločina nad Srbima u svom rodnom Osijeku, kaže da su ostali bez sudskog epiloga, „kao i toliki drugi u Republici Hrvatskoj (uostalom kao i u Srbiji)“. U slučaju zločina u Osijeku, stvar je, po njemu, gora pošto se zna ko ih je počinio. Protiv Branimira Glavaša je pokrenut postupak, osuđen je, a onda je pobegao u BiH. Vrhovnom sudu Hrvatske je 2016. ukinuo presudu Glavašu, obnovljeni postupak je trebalo da počne naredne, ali “ sve do danas praktički nije ni započeo“, podseća naš sagovornik.

*Ovih dana navršava se 30 godina od akcija „Selotejp“ i „Garaža“, odnosno slučajeva u kojima su pripadnici Hrvatske vojske počinili ratne zločine nad srpskim stanovništvom. Kako gledate danas na tu tragediju i kako razumevate političko društvene okolnosti u kojima je nastala a kako aktuelne u odnosu na to vreme nastanka?

– Na žalost, ovi su ratni zločini kao i toliki drugi u Republici Hrvatskoj (uostalom kao i u Srbiji) ostali bez (konačnog) sudskog pravorijeka, ali u ovim konkretnim slučajevima stvar je utoliko strašnija, jer su zločin(c)i jasno identificirani. Glavaš je dobio pravomoćnu presudu, a kako ne bi svršio u hrvatskom zatvoru, pobjegao je u BiH odakle je nastavio (posredstvom svoje stranke HDSSB) s političkom djelatnošću u hrvatskom Saboru, dok na koncu nakon silnih političkih vratolomija nije svršio u kaznionicama Zenice i Mostara. Tamo je „odležao“ pet godina da bi potom na Ustavnom (2015.), a zatim i na Vrhovnom sudu RH (2016.) bile ukinute presude (iz banalnih proceduralnih razloga), da bi 2017. godine počeo obnovljeni postupak koji sve do danas praktički nije ni započeo. Zašto? Domicilno sudstvo jednostavno nema „kuraže“ postupak privesti kraju i čini sve da do konačnog epiloga zapravo nikada ne dođe. A političke i društvene okolnosti koje su pogodovale tim strašnim zločin(c)ima, u širokom rasponu od nacionalne mržnje do zastrašivanja nevinih civila srpske nacionalnosti i pljačke njihove imovine žive i danas, samo naravno u „mekšim“ oblicima, ali uvijek mogu (o)lako uskrsnuti.

*Kako ste razumeli i kako dalje objašnjavate sudske procese u slučaju utvrđivanja odgovornosti za te zločine, a u odnosu na Branimira Glavaša?

– Do postupka protiv Glavaša vjerojatno nikada ne bi ni došlo da se nije sukobio s tada najmoćnijim čovjekom HDZ-a, Ivom Sanaderom. I od tada, evo već 17 godina se „utvrđuje istina“ koja je svima znana, samo čini se ne i onima koji postupak trebaju definitivno privesti pravdi. Za to vrijeme, nakon pokretanja obnovljenog postupka sve koji se usude Glavaša nazvati ratnim zločincem, on tuži sudu i u pravilu dobiva sudske sporove, jer ranija presuda ne vrijedi, kao da je nije ni bilo, a tužakanje novinara pokazalo se efikasnom metodom pritiska na medije, jer malo tko se želi baviti ovom temom i izložiti se plaćanju visokih obeštećenja. U mom konkretnom slučaju, zbog nanošenja „štete njegovom ugledu i izloženosti psihičkim bolima“, on traži obeštećenje u iznosu od 50 000 kuna.

*Predsednik Hrvatske je vratio odlikovanja Glavašu pre početka ponovnog suđenja pred hrvatskim sudovima. Kako ste razumeli Milanovićeve argumente?

– Milanović se želi pozicionirati u centru i hvata zalet za sljedeći izborni ciklus, ali bez potpore desno raspoloženog elektorata (za koji je Glavaš heroj), on jednostavno nema šanse za pobjedu. Kako se raspao SDP potrebna mu je nova logistika i on je vidi u desnim opcijama: Suverenistima, Domovinskom pokretu i Mostu. To što gubi povjerenje na ljevici, ne brine ga previše, jer taj dio biračkog tijela sve više apstinira, a paradoksalno, dobar dio građana tog uvjerenja ne zamjera mu previše koketiranje s desnicom i još uvijek ga drži „svojim“. Sve je to dokaz potpunog rasapa društvenih i moralnih vrijednosti.

*Predsednik Hrvatske je za vas nacionalista? Kako biste objasnili njegovu politiku?

– Ne, on za mene nije nacionalista, kao što uostalom nikada nije bio socijaldemokrat, on je pragmatični političar koji beskrupulozno traži najefikasnije metode učvršćivanja i širenja vlastite pozicije moći.

*Kakav osećaj takav i slični postupci, prema vašem iskustvu, izazivaju kod građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj, odnosno kod svih građana, i Hrvata, koji saosećaju sa žrtvama i ne zasnivaju svoju društvenu svest na nacionalizmu i netrpeljivosti?

– Naravno, svi ti postupci kod hrvatskih građana srpske nacionalnosti izazivaju opravdano nepovjerenje i strah, ali ako nešto može biti utješno: većinska, tzv. tiha Hrvatska koja još uvijek živo pamti sva zla i negativne aspekte velikosrpske agresije, sve manje odobrava govor mržnje prema Srbima. Na žalost, još uvijek premali broj Hrvata ima hrabrosti i snage zločin nazvati zločinom.

*Kako iz Hrvatske vidite odbranu zločinaca od strane vrha vlasti u Srbiji? Ideje o velikoj Srbiji, ujedinjenju, koje, recimo ministar policije Aleksandar Vulin neprestano plasira, razume se pod „komandom“ predsednika Srbije, Aleksandra Vučića?

– To je sustav spojenih posuda, i u Beogradu i Zagrebu vide trn u tuđem, ali ne i balvan u vlastitom oku. Dodatni problem za Hrvate je u tomu što je Vučić nedvojbeno politički uvelike (su)odgovoran za sve ono što je činio kao „mali od Šešeljeve kužine“, pa samim time i za rat i zločine u RH. Blago rečeno, Vučić je nevjerodostojan, ali opasan manipulator koji se bez stida i pameti služi lažima kako bi pod novom egidom (o)branio stare velikosrpske ideje i pretenzije.

*Verujete li s obzirom na takve visoke politike dve države da postoji opasnost od ponovnog izbijanja rata i međunacionalnih sukoba, pre svega, u Bosni?

– BiH je po svom ustroju i postojećem rasporedu političkih snaga, zahvaljujući opskurnim likovima kao što su Milorad Dodik i Dragan Čović osuđena na stalne sukobe i međuetničke tenzije, ali srećom, rata neće niti može biti sve dok to „velikima“ ne odgovara.

*Imajući u vidu međunarodni kontekst i uticaje međunarodne zajednice na region, kako vidite načine na koji tretiraju ovdašnju krizu zasnovanu na politikama nacionalističkih lidera?

– Ono što zovemo međunarodnom zajednicom zapravo ne zna što bi s BiH. Uostalom kao i sa tenzijama u cijeloj regiji: (ne)spretno gasi požare, ili ih već prema potrebi izaziva, ucjenjuje i podmićuje, ali (još uvijek) nije spremna, a još manje sposobna krenuti u rješavanje ovog opasnog žarišta strahujući od nekontrolirane eksplozije i eskalacije sukoba.

*Siromaštvo, korupcija kao i iskorišćavanje takvih prilika od strane velikih ekonomskih sila kakvom ishodu vodi naša društva?

– Siromaštvo, korupcija, kriminal, sve veća društvena i socijalna stratifikacija kao i posvemašnja dezintegracija svih društvenih vrijednosti, a što sve rezultira iseljavanjem, bolje rečeno bijegom mladih i obrazovanih na Zapad, realno je naša perspektiva. Naša društva su bolesna, i u takvim sredinama, s „bolesnim“ građanima možete raditi što god vam je volja, jer kod samih ljudi pogođenih političkom i moralnom devastacijom nestaju svi obziri, dominira ravnodušnost prema svemu, a ponajviše prema patnjama onog drugog. Kada tuđu nesreću doživljavamo kao svoju sreću, to je kraj svih civilizacijskih i moralnih uzusa.

Biografija

– Rođen sam 1950. godine u Osijeku, a po nacionalnosti sam Slovak. Diplomirao sam na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na odsjeku filozofije i bohemistike. Završio sam specijalistički studij na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu iz područja Povijest Srednje Europe i iz područja Kritike totalitarnih sustava. U svom radnom vijeku bio sam srednješkolski i sveučilišni profesor, voditelj nekoliko međunarodnih projekata s područja zaštite ljudskih prava. Autor sam stručnih i znanstvenih radova koji su objavljeni u domaćoj i inozemnoj literaturi, objavio sam veliki broj priloga i kolumni u domaćem i inozemnom dnevnom i tjednom tisku kao i veći broj priloga u knjigama i zbornicima. Bio sam izvjestitelj Hrvatskog helsinškog odbora o stanju religijskih prava i sloboda u RH za potrebe godišnjih izvješća International Helsinki Federation, te sudionik i predavač na brojnim seminarima, savjetovanjima, okruglim stolovima, radionicama, međuregionalnim i međunarodnim konferencijama o stanju ljudskih prava u RH, civilnom društvu i slično. Član sam upravnih odbora nekoliko civilnih udruga.