Mesecima je vladala primetna „suša“, negde od proleća naovamo, a onda se namestilo da su prošle nedelje, jedan za drugim, ovde boravili dvojica najistaknutijih regionalnih predstavnika Srba van Srbije – Milorad Dodik, predsednik Republike Srpske i Slobodan Petrović, vicepremijer i ministar u Tačijevoj vladi.

Obojica u poluzvaničnim misijama: kao gosti ugledne tribine za međunarodne odnose Džons Hopkins univerziteta, što je uhodana ovdašnja varijanta kojom se, iz drugog plana, aranžiraju kontakti Stejt departmenta i Kongresa sa određenim sagovornicima iz belog sveta. Ili obratno, ako ti stranci imaju ovde odgovarajuću lobističku podršku koja će im to obezbediti.

– Ranije sam češće dolazio u Vašington, ali sad su, evo, prošle četiri godine. A, to nije dobro – rekao nam je Dodik pred odlazak iz Vašingtona u Čikago, gde je u subotu održan skup podrške dijaspore Republici Srpskoj.

Gost iz RS u Vašingtonu nije lansirao neke posebne novitete dosad nepoznate američkim diplomatama u Banjaluci, Sarajevu ili u njihovoj ovdašnjoj centrali. I pored toga, sudeći prema prvim reagovanjima, utisak je da neće ostati bez odjeka čvrsti Dodikovi stavovi o predizbornoj situaciji u BiH – posebno kad je reč o putevima za prevazilaženje teškoća u formiranju Saveta ministara, kao i neka njegova viđenja perspektive za prevazilaženje krize na Kosovu.

Suštinska razmimoilaženja oko nekih od tih pitanja, međutim, počela su u poslednje vreme da bivaju amortizovana (a povremeno i potiskivana u drugi plan) bezrezervnim Dodikovim odbacivanjem međunarodne inicijative za priznavanje nezavisnosti Palestine i njeno uključenje u članstvo UN.

To uskraćivanje saglasnosti iz Banjaluke – podudarno stavu SAD o tom pitanju – zaustavilo je proteklih meseci nastojanja Sarajeva da BiH (sa svojim sadašnjim mandatom privremenog člana Saveta bezbednosti UN) direktno podrži predlog o palestinskoj nezavisnosti na glasanju u izvršnom telu svetske organizacije.

Dodikovo aktivno svrstavanje na izraelsku stranu (neki kažu, mnogo više na anti-izetbegovićevsku, u obračunu na domaćem terenu) potrajaće, međutim, samo još jedno tri meseca. Jer, u januaru predstoji redovni izbor, za period od sledeće dve godine, nove polovine nestalnih članova SB umesto petorke, uključujući i BiH, koja je taj status stekla januara 2010.

U jednom od prvih reagovanja na posetu „nepodobnog Srbina iz Bosne“ (kako Dodika odavno ovde identifikuju političari, eksperti i mediji) čule su se i neke neuobičajeno pozitivne ocene. Kao, recimo, u izjavi Džoa Gribovskog, visokog funkcionera Stejt departmenta, koji je – u skladu sa rabljenom mantrom „slažemo se da se ne slažemo oko nekih stvari, ali uvažavamo principijelnost“ – o razgovorima sa najvišim predstavnikom RS rekao i sledeće:

– Predsednik Dodik uživa visok nivo poštovanja u Vašingtonu, premda su njegovi stavovi često u suprotnosti sa nekim američkim stavovima. Kao što vidimo, to je u poslednje vreme slučaj i oko pitanja Kosova. Ipak, on pokazuje dobru volju i spremnost da razgovara o svim temama i posvećen je pronalaženju rešenja za sva otvorena pitanja iz oblasti međusobnih odnosa.

Što se toga tiče, od Dodikovih javnih istupanja – a on nam je potvrdio da je u bilateralnim susretima u administraciji i Kongresu (sa onima koji se još ozbiljnije bave Zapadnim Balkanom, a takvih je sve manje) oko toga bio „još otvoreniji i sa više argumenata“ – u centru pažnje bila je njegova teza o trima koncepcijama za izlazak iz sadašnje blokirane pozicije dejtonske BiH.

– Jedna je koncepcija centralizacije, što nije realna opcija. Druga je da BiH bude visoko decentralizovana država, što je najrealnije. A, treća opcija je disolucija, što nije naša želja i što je tabu tema za političare u BiH, ali što ne znači da i to nije realna alternativa – rekao je Dodik studentima Džons Hopkinsa, u poruci koja je, prema prvim reagovanjima, primljena sa velikom pažnjom.

– Mislim da smo značajno popravili našu poziciju. Ima sve više razumevanja za ono što radimo – zaključio je predsednik Republike Srpske pred odlazak iz Vašingtona, gde je, pored ostalih, razgovarao sa zamenikom pomoćnika državnog sekretara Filipom Rikerom, senatorima Ričardom Lugarom i Džin Šahin i kongresmenom Robertom Adelhortom.

Dodik je načinjao i pitanje Kosova, ali je glavni američki sagovornik na tu temu bio Slobodan Petrović, predsednik Srpske liberalne stranke i najeksponiraniji zvaničnik iz redova Srba u prištinskoj hijerarhiji. On je postao čest gost u Vašingtonu (ovo mu je bio treći dolazak od januara 2010.), pri čemu je prošle nedelje, kako nam je rekao, bio posebno angažovan u nastojanjima da se u SAD „stekne realna slika i dobije dodatna podrška za sve ono što se radi u cilju opstanka Srba i poboljšanja njihove perspektive na Kosovu“.

U javnom istupanju (kao i Dodik, pred ekspertima i zainteresovanim studentima Džons Hopkinsa) Petrović se založio za nastavak dijaloga Beograda i Prištine – izražavajući uverenje da je sadašnji prekid samo privremen, kao i da će se u nastavku razgovarati i o procesu decentralizacije na severu Kosova. Sa sličnom procenom oglasio se i njegov glavni sagovornik u Vašingtonu Filip Riker, uz poruku da „razvoj dijaloga između Kosova i Srbije ima ključnu ulogu u izgradnji političke stabilnosti u regionu“. Petrović je, prema domaćim izvorima, na svim vašingtonskim adresama posebno ukazivao na „neophodnost sprovođenja decentralizacije na severu Kosova“, uz upozorenje na „kritičnu situaciju na severu Mitrovice, čiji su stanovnici taoci nepravedne politike“.

PETROVIĆ: Srbi u Prištini nisu samo dekor

Slobodan Petrović (na fotografiji) je ukazao da novoformirane opštine na jugu Kosova, u kojima pripadnici srpske zajednice imaju određenu autonomiju, predstavljaju primer primenljivosti i uspeha postojećeg (Ahtisarijevog) plana decentralizacije.

– To je očuvalo srpski zajednicu južno od Ibra i donelo joj određene perspektive… S druge strane, postalo je očigledno da je država Srbija imala dve politike prema Kosovu – jednu za one južno od Ibra, drugu za one severno od Ibra. Nema prave politike za Srbe na Kosovu u celini, sve je činjeno tako da se, pre svega, vodilo računa o stranačkim interesima. Naše je iskustvo da je upravo učešće u kosovskim institucijama održalo srpsku zajednicu južno od Ibra. A, naš najveći rezultat je taj što je srpska zajednica ostala da živi na Kosovu, južno od Ibra, i posle proglašenja nezavisnosti, uprkos predviđanjima tadašnje vlade u Beogradu da će doći do iseljavanja – rekao je Slobodan Petrović u Vašingtonu, uz zaključak da Srbi u kosovskim institucijama „nisu samo dekor, da imaju mogućnost da odlučuju i o stvarima koje se njih tiču – što je, ujedno, i objašnjenje zašto se kriza sa severa nije prenela i na nas, na jugu Kosova“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari