Ne razumijem ovu današnju omladinu…, opaska je starijih koju sam toliko puta čuo, ono dok sam bio mlad. I uvijek sam se tada pitao šta to mi radimo (tadašnja omladina), pa nije dobro, ili još gore, ne valja.
Dođe vrijeme, sve se preokrenu. Sada se često zapitam, ili kažem (a kao profesor sam u poslu upućen na omladinu): „Omladino, ja vas stvarno ne razumijem!“
Šta ja tu ne razmujiem? Šta to omladinu muči, šta im fali i šta ih inspiriše, podstiče ili kako se već to zove?
Glavni problem, pored materjalnog koji ih doduše toliko i ne muči, jer je to „obaveza“ roditelja, jeste što ugodnije i lakše živjeti.
Nedostatak samopouzdanja, spremnost da se nešto zna, nekako je glavno obilježje današnje omladine. Zato ih povezuje brendirana odjeća, marka mobilnog telefona i prijateljstvo preko fejsbuka. U praksi ih toliko toga razdvaja. Isti ti prijatelji sa fejsbuka jedva da se i pozdrave kada se sretnu na ulici ili u školi. U toj situaciji se vidi ko je ko i ko sa kim ima kontakt. Jako je bitna, i to je glavna linija razdvajanja, politička, a samim tim i nacionalna pripadnost. Nekako ova omladina (sad čijom krivicom) je to nekako poistovjetila. Ako si te nacionalnosti prirodno da si tako i politički obilježen. Sve je manje „mješovitih“ društava u smislu nacionalno-političkog miješanja.
Jedan od „najunosnijih poslova“ kojim mladi pokušavaju da se bave jeste formiranje nevladinih organizacija. Čini mi se da svaka ulica ima po jednog predsjednika neke nevladine organizacije. I u redu je to, samo da ti predsjednici imaju predstave šta i koliko treba raditi da bi neki projekat prvo zaslužio da bude isfinansiran, a onda i da bi ta NVO imala neku korist.
U Bijelom Polju jedina iskrena i, čini mi se, trajna stvar koja povezuje omladinu jeste glavna ulica u vremenskom intervalu od 12 do 14 časova, kada se mijenjaju školske smjene i kada je ulica pretvorena u popodnevni korzo, a kafići sa jedne i sa druge strane ulice osmatračnice i komentatorske kabine. Zamislite omladinsku radnu akciju 2012. i poziv mladima da učestvuju u izgradnji – volonterski!?
Mogućnost da se to realizuje je ravna realizaciji već istorijskog autoputa Bar- Boljare.
Kineska poslovica kaže „Da zna mladost što i starost, a da starost može što i mladost, gdje bi nam kraj bio“.
I zaista je tako. To je zatvoren krug u kome se jedni pitaju šta ovi hoće od nas, a drugi šta ovi neće ili ne mogu.
Autor je predsjednik NVO „Klub Kulture“ iz Bijelog Polja
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
