Doktor Emir protiv inženjera Zirduma

„To što mi Amerikancima šaljemo Šušnjara za konzula isto je kao da bi oni nama poslali ovo smeće koje je ušetalo u crkvu u Charlestonu.“

Mislio je na dvadesetijednogodišnjeg Dylanna Roofa, koji je pobio devet Afroamerikanaca u Južnoj Carolini. Ako to nije govor mržnje, što je? Suljagić, hamburški doktor mirovnih studija, s mobitelom u ruci kao da se pretvorio u Mr Hydea. Nastavio je u istom molu: „Ivan Šušnjar je jedno rasističko smeće koje se toga ne stidi. Ostalo rasističko smeće, od Šešelja nadalje, uglavnom se time ponosilo.“ Zatim je na stranicu stavio sliku kukluksklanovaca pod kukuljicama i dopisao da su to „Šušnjar i drugovi“. Sutradan je dodao: „Nije mi jasno: zašto se rasističko smeće naljuti kad mu kažeš da je rasističko smeće? Evo, recimo, Ivan Šušnjar.“ A zatim je sa Šušnjarova privatnog profila na Facebooku digao jednu fotografiju na kojoj se Ivan, odjeven u roza prugastu majicu, u Guči fotografirao s mladom, dekoltiranom Srpkinjom sa šajkačom. Retvitao ju je i prokomentirao: „Ajmo još jednom, ali maksimalno politički korektno: Haman konzul s mladom simpatizerkom rojalističkog pokreta.“ Cura je, naime, na šajkači imala karađorđevićevsku kokardu.

Internetski ili bosanski folklor? Nipošto – bio je to početak ideološkog rata, revanša, poslije kojega u Bosni i Hercegovini ništa više neće biti isto. Mijenja se idejna konfiguracija zemlje. Možda to nije jasno iz daljine, nikoga u Zagrebu i Beogradu, uostalom, nije za to briga. Time se bave samo profesionalno zainteresirani diplomati koji ionako nemaju nikakvo mišljenje osim službenog koje se formira u think-tankovima što servisiraju birokratske centre moći. Novine više ne šalju inteligentne promatrače u Bosnu, sad su esejisti i eksperti potrebniji na drugim kriznim žarištima. Prošlo je vrijeme kad je Christopher Hitchens zvao Susan Sontag da dođe u Vitez jer su se tu, u kući strica hrvatskog TV producenta Nebojše Tarabe već okupili dežurni francuski filozofi i legendarni reporteri BBC-a i CNN-a. Tako da će tektonske političke promjene što ih je inicirao goropadni Suljagić, baščaršijski Tweety, dugo ostati nezamijećene.

Uz tenor Suljagićeve tweet-kampanje, odmah se u baritonskim tonalitetima oglasila trombonistička sekcija sarajevske elitne čaršije iz građanskih četvrti sarajevske Lijeve obale – Obale Kulina Bana. Tu stanuju uposlenici bosanskohercegovačke teške industrije – institucija nevladinih organizacija i civilnog društva, najpropulzivnijeg sektora domaće ekonomije. Američkoj ambasadi u Sarajevu uputili su apel da se uskrati agreman Ivanu Šušnjaru:

„Šušnjar je vlasnik i urednik internetskog portala Poskok.info. Zahvaljujući prvenstveno gospodinu Šušnjaru, ovaj portal daje nemjerljiv doprinos raspirivanju šovinizma, međunacionalne netrpeljivosti i ksenofobije u Bosni i Hercegovini.“

U stvari, istraživanje koje je provelo Vijeće za tisak BiH pokazalo je da je prilikom posljednjih izbora na Poskoku bilo najmanje statusa koji se mogu ocijeniti kao „govor mržnje“ (11), a daleko najviše na portalu „Klix.ba“ (994), najposjećenijem u državi, koji reflektira upravo stajališta političke struje kojoj javnu podršku pružaju potpisnici Apela. A to su bivši ambasador Zlatko Dizdarević, zatim Slavo Kukić, hrvatski kadar za svaku bošnjačku kombinaciju i tri u politiku zalutala vrhbosanska fratra. Zatim pisac-egzilant Aleksandar Hemon te nekoliko novinara i režisera, od njih najpoznatija vazda glasna Jasmila Žbanić. Dizdarević i Žbanićka te još neki potpisnici, stalno napadaju američku politiku na Bliskom istoku, ali od nje istodobno puno očekuju ovdje u bliskoistočno Europi. Potpisnici Apela većinom su intelektualci-vedete iz korpusa novokomponirane stranke „Demokratski front“ Željka Komšića. Komšić i njegova stranka izgutali su na prošlim izborima. Bili su se odcijepili od SDP-a dr. Zlatka Lagumdžije shvativši da je ovaj politički bankrotirao, pa kandidirali za člana kolektivnog Predsjedništva BiH – dr Emira Suljagića. Pobijedio je, naravno, Bakir Izetbegović. Njegova oca Aliju, utemeljitelja stranke i države, Emir Suljagić „programatski“ mrzi. To su te sarajevske relacije. Begovska obitelj Izetbegović za nj je spoj svega najgoreg u bošnjačkoj prošlosti i budućnosti. Svojim muslimanstvom razorili su tobožnje multietničko jedinstvo tolerantne građanske države, ur-Bosne koja je postojala za Titova vakta, a održavala se diktaturom Udbe i Partije, a sad prijete i bosanskoj budućnosti svojim opasnim vezama s turskim islamizmom predsjednika Erdogana.

Emir je previše mlad da bi bio pravi socijalist, ali je karijeru počeo u Lagumdžijinu kabinetu, u sjedište stranke koja nikad nije napustila prostorije komiteta SKJ. Štoviše, o Lagumdžijinom političkom profilu on je napisao knjigu – „Pogled na profil, ideologiju, politiku Zlatka Lagumdžije“. Zaista sjajan uvod u stranačku karijeru, no što je u knjigu ušlo, teško je i zamisliti – Lagumdžija je naprosto jedan neprincipijelni kombinator koji je propao zato što ni časa nije mogao izdržati na istoj putanji, nego je stalno stvarao nove prijatelje i neprijatelji, mijenjao koalicije i usmjerenja. Ostao je idejno čvrst samo oko pitanja nedjeljivog jedinstva Bosne, koja se ne smije raspasti na nacije i federalizirati. Bez obzira na to što su se, u stvarnom životu, sva tri naroda teritorijalizirala te u toku rata i poraća etnički očistili prostore kojima upravljaju. Samo je jedno još ostalo neriješeno – Hrvati su podstanari u bošnjačko-hrvatskoj Federaciji, brojčano četiri puta slabiji, bez ikakve institucionalne zaštite svojih „manjinskih“ prava, te obilježeni kao kolektivni krivci za rat i za bošnjačke žrtve. Te žrtve pridaju legitimitet ideji „građanske“, unitarne Bosne, bliske američkoj diplomaciji koja se ne može uživjeti u europske nacionalističke opsesije. Razumiju terorizam, ali ne shvaćaju predodžbe o historijom pravu i „povijesnim granicama“, jer je za njih logično konstruirana jedino država Colorado, koja ima oblik idealnog pravokutnika. Dobro, ali kakva je svim tim akterima smetnja neki Ivan Šušnjar, bloger iz Posušja, kasabe na hrvatsko-bošnjačkoj granici, koji radi na baušteli, bavi se trčanjem maratona i zavitlavanjem korumpiranih bošnjačkih političara posebno među Hrvatima, pa je barem dvojicu uspio eliminirati s javne scene?

Stvar je u tome što su Šušnjar i „Poskok“ postali mala medijska velesila. Nitko u njih nije investirao novac ili autoritet i utjecaj nezavisnog portala nekontrolirano je narastao u nekontroliranim sferama interneta. Ono što publicira puno je više od satire i portalskog senzacionalizma. To je prije svega jedna nova politička tendencija koja, čini se, ima potencijal da izađe izvan okvira klasične „forumske“ i „institucionalne“ politike nacionalnih centrala i nacionalističkog narativa, s novim oblicima organiziranja – u jednu riječ, to je navještenje „Hercegovačkog proljeća“, što je, uostalom, bio naziv „virtualnih prosvjeda“, performansa koji je Šušnjar u Mostaru pokrenuo još kao student pa naveo policiju da proglasi opsadno stanje.

Suljagićev napad promašio je cilj. A njegovi zboristi, autori Apela, čudna skupina intelektualaca „urbane čaršije“ diskreditirani su. Šušnjara su stali braniti i ljudi od kojih to ne bi očekivao. U sarajevsko „Oslobođenje“ javio se bošnjački pisac Muharem Bazdulj iz Beograda. On piše: „Iz podteksta je jasno da se pismom implicira da državljani BiH sa boravištem u Sarajevu koji su na određenoj političkoj liniji imaju veće pravo na državu negoli njeni državljani iz Posušja, recimo, koji su na nekoj drugoj političkoj liniji. Takvu stvar će rijetko ko otvoreno da prizna, ali se off the record često čuje da, je li, platu od države trebaju da primaju samo oni koji je vole, što će reći patrioti, poput pismopisaca. Ima, zaista, raznih vrsta logike, ali ona prema kojoj je patriotski tražiti od strane zemlje da odbije agreman diplomati iz sopstvene zemlje, diplomati izabranom legalno i uz poštovanje svih procedura, dosad nije bila poznata.“ Branila ga je i Sanja Vlaisavljević, građanska aktivistkinja koja je i sama pretrpjela Suljagićev ispad na jednoj tribini. Emir je stručni skup koji je ona organizirala o maloljetničkoj delikvenciji pokušao pretvoriti u politički miting i nije dao da ga skinu s govornice vičući kako je „kukavički ignorisati rasizam i neofašizam“!

Bazdulj nije hercegovački rasist. Nije neofašistkinja ni Vlaisavljevićka, žena sveučilišnog profesora koji je za vrijeme rata puno pretrpio jer se po nesreći zvao Jugoslav. Kao i svaki „Yugo“ u Sarajevu, morao je promijeniti ime u „Ugo“. Pokušao je izbjeći kopanje rovova na prvoj liniji, gdje je takve nevoljne dobrovoljce s nezgodnim imenom slao Caco, sarajevski kralj droge i zapovjednik 10. brdske brigade.

Ni Šušnjar, vjerojatno, nije tolika prijetnja sarajevskom multikulturalizmu kako tvrdi propali predsjednički kandidat Emir Suljagić. Zašto ga onda toliko mrzi? Dva su moguća razloga. Prvo, „Poskok“ je vrlo efikasno diskreditirao i ismijao operaciju koju su SDP i DF, Lagumdžija i Komšić vodili da bosanskohercegovačku diplomaciju populiraju Bošnjacima koji bi se oportuno izjasnili kao Hrvati. Drugo, „Poskok“ je samoga Emira optužio za nasilje prema vlastitoj ženi! Belma Selimović pobjegla je, navodno, od njegova zlostavljanja u Austriju. Tjednik „Slobodna Bosna“ objavio je pismo u kojem ona traži povrat 200 tisuća eura – uzeo ih je od nje i uložio u svoju kampanju. Emir je visok, markantan muškarac. Prijateljice njegove bivše žena ga se boje. Nasilan karakter – stalno angažiran u borbi protiv tuđeg fašizma, rasizma i drugih ugroza, progonjen je strahovima kojih se kao autentična žrtva rata očito ne može osloboditi. Prošao je pakao Srebrenice, ondje su mu ubili oca i strica. Izvukao se kao sedamnaestogodišnji tumač nizozemskih plavaca – napisao je knjigu u kojoj je opisao susret s Mladićem, koji mu je dopustio da preživi. Preživio je i Nasera Orića, zapovjednika obrane, istodobno šefa lokalne mafije. „Primijetio sam da je glad potpuno promijenila moj karakter“, napisao je u toj knjizi o svom iskustvu prevedenoj na devet jezika („Razglednice iz groba“, 2005.). „Od dječaka koji je prije rata bio plašljiv i povučen, postao sam agresivan i beskrupulozan. Kad sam to opazio, prepao sam se, ali sam brzo shvatio da je to bilo pitanje opstanka.“

U Sarajevu je Emir postao novinar, a zatim otišao na školovanje u London preko američko-britanskog „Instituta za ratno i mirnodopsko izvješćivanje“, aktivnog na svim kriznim žarištima. Potom je magistrirao u Bologni, kod profesora Bianchinija, velikog obožavatelja druga Tita i samoupravljanja, koji tvrdi da će se EU raspasti kao i Jugoslavija pod naletom nacionalizma. Suljagić je napokon postao dr Emir 2009. u Njemačkoj, na hamburškom Institutu za istraživanje mira i sigurnosti s tezom pod naslovom „Srpska kampanja etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji“. U tom krimiću već se u naslovu kaže tko je ubojica, pa je ostatak teksta zamalo izlišan. No, time je dobro fundirao svoju političku karijeru, kojoj je Belma volens-nolens pridodala 200 hiljada svojih eura…

U ratu protiv lagumdžijinsko-komšićevsko-suljagićevskih unitarista, Šušnjar je na „Poskoku“ izveo briljantnu subverzivnu akciju. Ismijao je Nerkeza Arihodžića, bosanskohercegovačkog veleposlanika u Turskoj, koji je prebačen u rimsku ambasadu što je trebala pripasti „hrvatskoj kvoti“. Arihodžić se nakon mandata u Ankari, kamo je otišao kao Bošnjak, izjasnio kao Hrvat, pa preselio u Rim. Šušnjar je tada preko jednog češkog servera kreirao lažnu adresu dva Arihodžićeva stranačka druga i poslao mu poruku: „Nerza, care, ko se nado da ćeš se pohrvatit u šezdesetim. Odoh i ja dogodine u Hrvate, mogao bi malo do Pariza, dosadilo mi, brate, Sarajevo.“

Žrtve su prijavile „računalnu prijevaru“ jer su zaključili da im je netko hakirao mejl. Kako su svi oni „funkcioneri“, alarmirali su državnu agenciju za borbu protiv terorizma. SIPA je bosanskohercegovački FBI, „savezna policija“ sastavljena od teško naoružanih specijalaca u oklopima. Akronim stoji za „State Investigation and Protecting Agency“. Kad su upali u kuću Ivana Šušnjara u Posušju, mogao si pomisliti da traže opasne vehabije opasane eksplozivom, a ne da je to odgovor na internetsku zafrkanciju koji je prijavio neki sarajevski političar… Oduzeli su četiri kompjutera. Nakon tri godine, slučaj je dospio na sud u Širokom Brijegu. Cijela „poskokovska“ mafija digla se tada na noge, ali to nisu bili samo Hrvati, nego i mnogi drugi koji nalaze prostor za objavljivanje u ovom važnom i uglednom mediju, gdje se tolerira svakovrsna različitost, ali ne dopušta pomanjkanje duha. Šušnjar je u tom ratu ostao moralni pobjednik.

I sam Željko Komšić izabran je za hrvatskog člana Predsjedništva BiH glasovima Bošnjaka. On je Hrvat, ali mu stranku sačinjavaju Bošnjaci koji ne žele da se u Bosni i Hercegovini primjenjuje dejtonski „ključ“ koji osigurava ravnotežu nacionalnih korpusa, budući da to, navodno, dokida „multikulturalizam“ i druge fiktivne kvalitete društva koje je i u Sarajevu odavna „nacionalizirano“. Mobilizacija protiv takve bošnjačke majorizacije i zloupotrebe dejtonskih okvira, dala je konkretne rezultate kad je formiran Hrvatski nacionalni sabor, u koji su ušle sve hrvatske stranke obavezavši se da više neće oportunistički ulaziti u sarajevske koalicione kombinacije, nego samo ako osiguraju 51-postotnu podršku Sabora. Tom su sporazumu svi prišli bojeći se, uz ostalo, napada „Poskoka“, jer Šušnjar uvijek juri oko svojeglavih i samoživih ovnova i oštro laje da ih zbije na kup…

To već pomalo nalikuje na politički autoritet. Kao da bloger iz Posušja zadobiva političku težinu. I Dragan Čović, hrvatski član Predsjedništva BiH izabran u ovom mandatu nominirao je Šušnjara za konzula: „Ja sam predložio gospodina Šušnjara za generalnog konzula BiH u Chicagu, a Predsjedništvo ga je imenovalo i ponosan sam na to, što god tko mislio. Nisam predložio predstavnika svoje stranke, već nestranačku osobu, kao predstavnika hrvatskog naroda, čovjeka koji je i mene vrlo često napadao.“ I jest, i to krvnički.

Lova je u bosanskoj konzularnoj službi više nego mala, ali u Chicagu je jaka i važna hercegovačka zajednica, koja je puno pomagala u ratu. Kad je Šušnjar doputovao da izvidi situaciju, dočekali su ga pokorno s kuvertama, pa je trebalo ozbiljno podviknuti da se saberu, jer bude li potrebe da se prave fondovi za školovanje nove generacije hercegovačkih aktivista, to sigurno neće ići ovako na divljaka… Na vijest o tom imenovanju, sarajevski uglednici digli su na noge i raspalili teškom retoričkom artiljerijom. Kako im je Šušnjar odgovorio? Kupio je stari „Opel Consul“ i fotografiju ponosno stavio na Facebook. S ocem auto-mehaničarem obnovit će ga i urediti za prekomorsku avanturu. Facebook gori od oduševljenja!

Može Šušnjar biti zabavan momak s društvenih mreža, ali on, očito, ima potencijal da izraste u autentičnu političku silu. Ima legitimitet, koji mu uzalud osporavaju u Sarajevu. Suljagić je ljutito zatvitao: „I da, Ivan Šušnjar kaže za sebe da je ljevičar. Znači, on je stajao lijevo od kapije kad su logoraše odvodili u Dretelj.“

Šušnjarov je odgovor jedna vrijedna književna minijatura s Facebooka:

„Ministar tvitanja u BiH, Emir plemeniti Suljagić, fakat se ne mora ispričati meni zbog ovog statusa o Dretelju, al bio bi red da se ispriča mojoj materi, koja je onomad, u vrime kad gotovo pa nismo imali šta jesti, u našu kuću dovela bošnjačke izbjeglice iz Doboja. Nije ona birala naciju, niti joj je bila bitna, al eto baš se potrefili Bošnjaci. Hrvata u Doboju nije bilo puno, il su se povukli prema Derventi, a Srbi baš i nisu bježali iz Doboja. Sićam se da je ćaća tada poludio, ne zato što su Bošnjaci ili muslimani, nego zato što je reka da ona nije normalna sa tim svojim zalaganjem, jer on ne zna kako nas da prehrani a kamo li sad i njih. Može usput i ujcu i ujni u Splitu da se ispriča, koji su ih tamo također udomili, dali im novce i živili s njima dok nisu dobili vize za Norvešku. Moj ćaća opet, također, zaslužuje ispriku od Emira, koji mu sina naziva fašistom i čuvarem Dretelja, jer je ratnih godina kada je gonio humanitarnu pomoć za Sarajevo, izvukao nešto ljudi iz tog opkoljenog grada također ne gledajući ko je koje nacije. Isto tako, moja mater ne zaslužuje da joj sina nazivaju čuvarem logora u Dretelju, budući da je po selu i čaršiji zvala prijateljice na dan zločina u Ahmićima i govorila kako sviće treba po prozorima zapalit u znak sućuti, i plakala zbog toga. Istina, nakon nekog vremena, u našu kuću došle su izbjeglice iz Doljana, eto jebi ga Hrvati, dakle fašisti, kojima je ubijen otac, i kojem su patriotske snage ABiH izvadile oči nakon što su ga ubile, jer se među njima potrefio neki stranac, koji se nije držao Ženevskih konvencija, a po njegovom ratnom pravu, vađenje očiju ubijenome bio je đir. Zna o tome jako puno fotoreporter tih dana tu zatekao pa ako Emiru nije jasno tko je radio te zločine neka ga upita da mu pokaže koju fotografiju. Meni se, kažem, ne treba ispričavati, iako je procesu medijskog čupanja čovječnosti iz mene i misiji prikazivanja mog lika i djela kao fašističkog, posvetio gotovo tri cijela zadnja radna dana o trošku poreznih obveznika.“

Je li Šušnjar teški nacionalist? On je nacionalist jer misli da u zemlji gdje još nisu riješeni temeljni nacionalni odnosi, ne možeš izbjeći nacionalizmu, čak i ako tvrdiš da se protiv njega boriš. Ali, kakav je on nacionalist najbolje svjedoči tekst koji je na „Poskoku“ objavio 2013. godine:

„Tijekom jutrošnjih radova u hrvatskom Širokom, kada je hrvatski pikamer kopao hrvatski kanal za hrvatsku kanalizaciju kojom trebaju uskoro plutati hrvatska govna iz hrvatskog kapitalističkog prodajnog centra u hrvatsku rijeku Lišticu, zločesti srbokomunističkoantifašistički spomenik „Kameni cvijet“, spomenik izrađen 80-ih godina, debelo nakon 45-e kada su komunisti poharali Široki, spomenik koji se nalazio iza samog pikamera, stalno je živcirao hrvatskog šofera u hrvatskom pikameru. Tada se hrvatski šofer ljutito okrenuo, opsovao hrvatskog Boga i piknuo Kameni cvijet, autorsko djelo Nikole Njirića i M. Peca. Što je izazvalo ovacije okupljenih Hrvata i nešto negodovanja mlađe generacije koja u toj kamenoj bjelini nije vidjela ništa drugo do li spomenik jednog vremena. Osokoljen hrvatskim povicima, hrvatski šofer, uz dozvolu hrvatskih vlasti u hrvatskom Širokom dao je sebi zadovoljštinu i u pola sata cijela je skulptura potpuno uništena, razmrskana u manje komade koji će super doći za klesanje hrvatskih pletera na nekim novim kaminima hrvatske buržoazije.

Inače, moderna hrvatska politička buržoazija u Hercegovini desetljećima se zgražala nad komunističkom praksom brisanja povijesti i rušenju spomenika koji su ideološki odudarali od partijske ideologije. Danas, kada reformirani komunisti praktički metastaziraju na neohrvatovanje, praksa nepoćudnih spomenika se nastavlja.

Tužno je da taj spomenik, jedan od rijetkih u Hercegovini, kao i u Hrvatskoj, koji je preživio 90-e, ne zato jer su Širokobriježani bili tolerantniji od ostalih nego naprosto zato jer nije bio lagan za miniranje zbog svoje masivnosti, biva uništen danas, 2013. Javna rasprava o uklanjanju spomenika nije održana. Županijski zavod za zaštitu spomenika nije reagirao niti dao dozvolu za uklanjanje. Spomenik je izvađen iz srca Širokog. Odstranjen je kao pokvaren zub, s namjerom da se uništenje prešuti.“

Ovaj bi se članak mogao studirati na svakom kursu žurnalizma. Sve je precizno rečeno, prikazana je pozadina, prokazani počinioci. To je ogledni primjer novinarskog aktivizma.

A što se fašizma tiče, možda je tome najbolja ilustracija sljedeća epizoda… Lagumdžijini „nadnacionalisti“ u jednom su trenutku bili formirali koaliciju s bosanskohercegovačkom Hrvatskog strankom prava! Prostorije u Sarajevu HSP je ukrasio bistom Ante Pavelića. Posuški tupamaros uvukao se u njihovo sjedište, fotografirao bistu i zaplijenio je te akciju publicirao na „Poskoku“. Sarajevski mediji pod kontrolom tadašnje socijaldemokratske vlade nisu to, naravno, prenijeli. Ipak su im pavelićevci raja, saveznici protiv hercegovačkih fašista.

Tviterski skandal mogao bi biti početak kraja mladog lidera Suljagića, s kojim se ozbiljno računalo u Sarajevu. Imao je upravo savršen CV, prikladan za potrebe najistančanijih diplomatskih mandarina koji godinama, uzalud, investiraju u projekt „multikulturalnog“, „tolerantnog“ sponzoriranog društva nesposobnog za održiv razvoj.

Usporedno s padom Emira Suljagića, mogao bi uslijediti uspon Ivana Šušnjara. Momak od trideset i šest godina, građevinski inženjer koji radi na hrvatskoj baušteli kao šef gradilišta (gradio je MacDonalds u Rijeci, „Vrata Jadrana“), ono što zaradi investira u svoj nezavisni portal Poskok.info, najvažniji hrvatski medij u Bosni i Hercegovini. Angažiran intelektualac kulturan je kao što to mogu biti samo provincijalci jer se u provinciji još idolizira viša humanistička naobrazba, pismena rječitost i rječita pismenost obogaćena književnom metaforikom. On je karizmatska pojava na hercegovačkoj nezavisnoj sceni – zbog njega i te scene mogao bi još pomisliti da ni Hercegovina i Bosna nisu posve izgubljena stvar!

Ivan Šušnjar piše pod pseudonimom „Nikola Zirdum“. To mi je nick i na Facebooku. Zašto Zirdum? „Zirdumi su izumrlo posuško prezime“, kaže. „Zirdum je bio posljednji posuški 'mohikanac' koji je na misu nedjeljom dolazio na okićenom konju, i to sve do kraja sedamdesetih, kako sam čuo. Bio je uporan u svom običaju. S njim je, dakle, nestao cijeli jedan svijet. Onaj stari, iskonski. Tako da sam posuške Zirdume barem virtualno oživio.'

Sentimentalni spoj tradicije i internetskog virtualiteta – to najbolje opisuje nevjerojatno dinamičnog momka s bradicom, graditelja, konstruktora i web-dizajnera koji trči maraton. Upravo se vratio iz Limassola, gdje pretrčao 42 kilometra, a juri i po „regionu“, poslom i za zabavu, pa je tri dana proboravio u Guči, na trubačkom maratonu i odande je društvu i poslao sliku sa seksi Srpkinjom pod šajkačom, što je odmah izazvalo onoliku uzbunu u „multikulturalnom“ Sarajevu. To je, naime, jedna čudna sredina u kojoj se ideje tolerancije miješaju s krajnjom netolerancijom u političkim borbama u kojima nije lako razabrati protagoniste, njihove poteze i interese.

ANTRFILE

Četiri centra moći

U Sarajevu se sukobljavaju četiri centra moći. Najjači je ondje međunarodni diplomatski ekspedicioni korpus koji zauzima cijele uredske komplekse uz koje su nikli hrvatski riblji fensi-restorani s dobrim izborom vina. Drugi je begovska elita u vilama iznad Sarajeva, koja je usisala znatne iznose od saudijskih pokrovitelja i turskih poslovnih partnera. Treće su prilično nevidljivi ekstremisti. Zalaze u džamiju kralja Fahda, ujedno saudijsku ambasadu, koja je eksteritorijalna i u kojoj se radikalni mule susreću s vahabitima. Svaka žena koja uđe u tu sektu, dobiva redovitu apanažu. Njihovu aktivnost strogo nadziru iz američke ambasade, koja izgleda kao divovski bunker. Četvrta je agregacija novca bogatstvo koje mafija ne polaže na bankovni račun nego drži u zalihama heroina. Najjači je albanski klan, Sarajevo je njihova europska baza. Kad se sve to nabroji, izgledalo bi kao da je grad tmurno kriminalno leglo, a ništa nije dalje od istine – zadržao je svoju gotovo mediteransku atmosferu, balkansku živost, raznolikost i sposobnost teatralizacije javnog života. Nedavno je kao društveni događaj sezone održano vjenčanje kćeri dr. Ejupa Ganića, ratnog predsjednika bosanskohercegovačke vlade, harvardskog doktora strojarstva koji u Sarajevu ima privatno sveučilište afilirano s američkim studijskim ustanovama (tu je predavao i prof. Ivo Banac). Bogat kao Krez, Ganić je svoju kći – završila je Oksford – dao mladom namješteniku europskih diplomatskih institucija u šerijatskom obredu koji je uslijedio poslije civilnog obreda održanog na arheološkim iskopinama Gazi-Husrevbegova bezistana ispred hotela „Europa“. Mlada je blistala u Diorovim opravama i cipelama Manola Blahnika, a specijalizirani „Kaftan studio“ (dizajnerice Selme Starfinger) izradio je naročitu šerijatsku vjenčanicu. Sve je pratio tabloid „Gracija“. Događaj je zamalo zasjenio papin posjet.

U tom Sarajevu, Šušnjar je nemeza čaršijske političke operative okupljene u „nadnacionalnim“ strankama koje servisiraju internacionalnu birokraciju međunarodne zajednice. Bez dežurnih neprijatelja državine kojom se upravlja iz Sarajeva, bez tih strahovitih fašističkih ugroza iz Banja Luke, Posušja i Mostara, ne bi bila potrebna divovska adiministracija međunarodne skrbi koja troši milijarde eura. Mala, beznačajna federalizirana državica s nešto više od tri milijuna stanovnika bila bi naprosto još jedno zaostalo društvo na Balkanu gdje se političke elite uvijek lako usuglase oko svojih vitalnih interesa, pa im međunarodni forumi ne moraju poklanjati veliku pažnju. Kad bi Bosna postala „normalna“ država, što svi zahtjevaju kad daju intervjue za novine, odmah bi bilo jasno da su investicije u sve njene ugrožene narode posve izvan proporcija stvarnog problema.