Hrvatska: Prošle godine 354 osobe dobile novi život na dar

Uz Hrvatsku, samo nekoliko država u svijetu (Španjolska, Belgija..) se može pohvaliti visokom stopom darivanja koja njihovim građanima garantira dovoljan broj organa za presađivanje i optimalnu dostupnost transplantacijskih metoda liječenja – kaže za Danas dr Mirela Bušić, nacionalna koordinatorka za program transplantacije u Hrvatskoj.

Ona navodi da je samo u 2016. godini 150 preminulih osoba svoje organe darovalo za presađivanje.

– Zahvaljujući njihovoj odluci za života o darivanju organa poslije smrti ili odluci njihove obitelji, čak 354 teško bolesnih osoba je dobilo novi život na dar. Na dijalizu više ne mora 191 osoba sa presađenim bubregom, 121 osoba s presađenom jetrom i 35 osobe sa novim darovanim srcem i dalje žive, ovdje su s nama i svojim obiteljima – kaže dr Bušić.

Šta je bilo ključno da biste postigli izuzetne rezultate programa transplantacije?

– Za takav uspjeh je trebalo desetak godina intenzivnog rada i zajedničkih napora usmjerenih  na uvođenje sustavnih promjena i ustrojavanje specifičnog modela rada kakav transplantacijski program zahtijeva. To je prije svega značilo proaktivni i kontinuirani angažman Ministarstva zdravstva u strateškom upravljanju i stvaranju odgovarajućeg organizacijskog i financijskog modela. Paralelno s time sustavno se ulagalo u edukaciju koordinacijskih i transplantacijskih timova i poticao njihov stručni razvoj. Solidarnost naših građana, te transparentan i pravičan sustav dodjele organa, bili su osnova za stvaranje povjerenja i pozitivnog društvenog ozračja prema darivanju organa nakon smrti. Sinergija sve tri navedene, jednakovrijedne, komponente zaslužna je za takav izniman uspjeh našeg transplantacijskog programa.

Sa kojim izazovima ste se suočavali i šta je bilo najteže promeniti?

– Na razni strateškog upravljanja (Ministarstvo zdravstva) ključno je bilo pronaći brze i učinkovite modele komunikacije i poslovanja kakve naši postojeći sustavi državne uprave, opterećeni administrativnim procedurama, nemaju. To je zahtijevalo promjenu postojećih „sustava vrijednosti“ to jest uhodanih obrazaca ponašanja, modela rada i upravljanja, te općenito borbu protiv inercije samog sustava (izostanak inicijative, podrške i ovlasti za provedbu potrebnih mjera). Na razini bolnica, ključno je bilo prepoznati kompetentne liječnike motivirane za dodatan angažman u području darivanja organa (intenzivisti, neurolozi) te im osigurati stvarnu podršku od strane direktora i Ministarstva, kao i dodatnu edukaciju u cilju stjecanja potrebnih kompetencija i vještina. Pacijenti koji čekaju na presađivanje bili su pokretačka energija koja je tražila promjene i vukla naprijed. Naši transplantacijski timovi uspješno su pratili dostignuća suvremene transplantacijske medicine, ali naš zdravstveni sustav u cjelini nije pratio njih i njihove potrebe. Oni su bili suočeni s  nedostatkom organa za presađivanje i nedostatkom državne organizacije za upravljanje, koordinaciju i logistiku transplantacijskog programa.

U Srbiji su i dalje prisutne velike predrasude u javnosti o donorstvu – od straha od trgovine organima, da je to u suprotnosti sa verom, da će se baš onima koji potpišu donorsku karticu desiti nešto loše… Da li ste i u Hrvatskoj imali teškoće da ljudima objasnite značaj donorstva i transplantacije? Kakve predrasude su imali ili imaju i danas vaši građani?

– Predrasude postoje u svim aspektima života, a posebno u onima gdje je prisutno neznanje, manjak informacija ili nedostatak uređenih sustava i mehanizama kontrole. Sve to vodi ka manjku povjerenja, a upravo je povjerenje ključno u delikatnom trenutku donošenja odluke o darivanju organa. Normalno je da tada želimo biti sigurni da nitko (ni sustav, ni pojedinac) ne može manipulirati tim darom i da će on uistinu stići do pacijenta kojemu je najpotrebniji i medicinski najprikladniji.

Zbog toga je iznimno važno građanima omogućiti pristup svim potrebnim informacijama, te im na jednostavan način približiti stručne, zakonske i naravno religijske aspekte darivanja i presađivanja organa. Za građane za koje je stav vjerskih poglavara presudan potrebno je istaknuti da se nijedna vjerska zajednica ne protivi darivanju organa poslije smrti. „Kulturu“ darivanja i osjećaj solidarnosti kao civilizacijske tekovine, potrebno je njegovati od najranije dobi kroz obrazovni sustav, putem odgovarajućih edukativnih programa primjerenih određenom dobnom uzrastu.

Preporuka je stoga da se na edukaciji radi sustavno, kroz redovni program obveznog obrazovanja, koji bi trebao sadržavati edukativni materijal koji mlade potiče na solidarnost, te razvija njihovu osjetljivost za potrebe društva i zajednice. Kampanje kao što su obilježavanje Nacionalnog dana darivanja organa i Europskog dana darivanja organa su dobrodošle, ali zahtijevaju značajna financijska ulaganja i imaju kratkoročan efekt.

U kojoj meri je stav katoličke crkve, koja nedvosmisleno podržava donorstvo, omogućio da Hrvatska postigne uspeh u ovoj oblasti?

– Usudila bih se reći da je izjava Pavla Ivana II „Grijeh je pokopati ono što može poslužiti živome“ univerzalna i primjenjiva na sve vjere i kulture. Naravno da tako jasno artikuliran, pozitivan, stav katoličke crkve vjernicima koji su u dilemi uveliko olakšava donošenje odluke o darivanju organa preminulog člana obitelji.  

Koliko je pacijenata trenutno na listi čekanja u Hrvatskoj, za koje organe i koliko se u proseku čeka na transplantaciju?

– Na presađivanje bubrega čeka 178 pacijenta, 92 jetru, 31 novo srce, pet kombiniranu transplantaciju gušterače i bubrega, te četiri pacijenta kombiniranu transplantaciju jetre i bubrega. Naši pacijenti privilegirani su jer većina dobije bubreg unutar dve godine od početka dijalize, jetru unutar samo mjesec dana od upisa na listu čekanja, a srce unutar četiri mjeseca.

Nedavno ste obeležili 10 godina članstva u Eurotransplantu. Koliko je  značajno članstvo u toj organizaciji za uspeh transplantacijskog programa u Hrvatskoj? To Vas pitamo jer je Srbija tek u pregovorima za punopravno članstvo u toj organizaciji.

– Hrvatska je punopravna članica Eurotransplanta od 2007. godine. Brojne su dobrobiti koje nam je to članstvo donijelo. Neki od primjera toga je pronalaženje odgovarajućeg srca ili jetre za hitnog pacijenta ili vitalno ugroženo dijete, te pronalaženje bubrega visoke tkivne podudarnosti. Međunarodna suradnja koja osigurava učinkovito pronalaženje i razmjenu organa, utemeljena na stručnim kriterijima, međudržavnoj solidarnosti, jednakosti i reciprocitetu, model je koji Eurotransplant izvrsno utjelovljuje i koji nam daje odgovore na mnoge organizacijske i stručne izazove suvremene transplantacijske medicine. Drago nam je da je Srbija prepoznala značaj članstva u Eurotransplantu te kao susjedna zemlja podržavamo vašu inicijativu.

Uspeh transplatnacijskog programa nije priznanje samo za građane Hrvatske koji imaju visoko razvijenu svest o značaju donorstva već i za zdravstveni sistem, s obzirom na veliki broj uspešno obavljenih transplantacija organa. Da li za zdravstveni sistem predstavlja teškoću odlazak mladih stručnjaka van zemlje, što je problem sa kojim se i Srbija suočava i kako to rešiti?

– Da, upravo tako. Jedan od najvećih izazova s kojima se trenutno suočavamo je kako dugoročno održati entuzijazam zdravstvenih radnika, postignutu razinu kvalitete i volumen transplantacijskih aktivnosti. Sustav jednostavno mora moći prepoznati i pravedno vrednovati rad onih koji su iznadprosječni.

U Srbiji jos nije usvojen zakon koji predviđa pretpostavljenu saglasnost, sem ako se neko za života nije izjasnio da je protiv donorstva. U Hrvatskoj je takav zakon već na snazi i, ako imamo tačne informacije, nije potrebna saglasnost porodice, ali se u praksi traži.

– Hrvatska još od 1988. godine ima zakon takozvanog pretpostavljenog pristanka, što znači da su svi građani Republike Hrvatske darivatelji ukoliko se nisu tome protivili za života. Obitelj preminule osobe se kroz razgovor informira o mogućnosti darivanja organa, a koja bi trebala biti u skladu sa željom preminule osobe. U Hrvatskoj u manje od 20 odsto razgovora obitelj odbije takvu mogućnost, najčešće zato jer nisu upoznati sa željom preminule osobe. Tada se, bez obzira na pozitivne zakonske propise, njihova želja poštuje s ciljem očuvanja dugoročnog povjerenja u zdravstveni sustav.

Imate li savet ili preporuku za zdravstvene radnike, ali i građane u Srbiji? Na šta treba da obratimo pažnju da bismo popravili nepovoljnu statistiku, s obzirom da smo po broju donora (svega tri na milion stanovnika) na dnu evropske lestvice?

– Sustavne promjene mogu biti potaknute i uvjetovane nizom okolnosti, no od nas traže vrijeme i određeni stupanj spremnosti to jest zrelosti za promjenu. Potrebno je imati viziju, postaviti jasan cilj, usredotočiti se na ostvarenje cilja i ustrajati na njemu. Važno je biti realan u očekivanjima (ništa se ne postiže preko noći i bez truda). Ono što predstavlja veliki izazov u „našim“ sustavima je prepoznati i podržati iznimne pojedince koji imaju viziju, energiju i motivaciju da rade ustrajno u uvjetima koji su daleko od idealnih. Oni su pravi pokretači promjena u svojim sredinama i primjer koji će drugi slijediti. Sustav čine ljudi, a ljudi su dragocjeni! To naravno vrijedi za sve sfere društva. Političari, mediji, zdravstveni i obrazovni radnici, vjerske vođe, te u konačnici svatko od nas kao pojedinac i član društva ne bi trebao biti amnestiran od odgovornosti za stvaranje pozitivnog ozračja (darivanja) u svom okruženju i djelokrugu rada.

Tekst je nastao u okviru projekta koji je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.