Drama pesnika Milana Nikolića

Nikad se više nismo sreli. Tada me je Srebrov upoznao sa svojim prijateljem iz zatvora Behdžetom Mesihovićem, profesorom matematike, Mostarcem koji je tokom rata u BiH imao sličnu sudbinu kao i Srebrov. Kada sam posle 5. oktobra 2000. pozvao telefonom Vladimira Srebrova u Sarajevo, u kome je živeo, glas s druge strane žice rekao je da je Srebrov umro 1999. godine. Tako sam postao svestan činjenice da samo ja posedujem njegov duhovni testament – glas. To me je navelo na pomisao da načinim ovu priču 2002. Zamolio sam kolege koji su ga bolje poznavali da priču dopune svojim iskazima.

***

Ostale priče o Srebrovu, što on nije stigao da mi ispriča, ili se dešavalo pre našeg susreta u Mostaru, našao sam u novinskoj dokumentaciji Radio Beograda.

VS: Moje reagovanje na Kongres srpskih intelektualaca u BiH 1. aprila 1992: „Iza vas provejava smrt. Ovaj skup koji su organizatori pompezno nazvali Kongres srpskih intelektualaca u BiH, niti je kongres u izvornom smislu riječi, niti je srpskih intelektualaca“ (Borba, 15. septembar 1992)

Sarajevski književnik i profesor Vladimir Srebrov zatvoren u Kuli na Lukavici. U Intervjuu dana, Radija B92: „Glas mi je postao tiši. Ne znam da li sam uhapšen. Znam samo da sam prevaren. Ratni zločinci Radovan Karadžić i Nikola Koljević. Pokolj Srba u Sarajevu, ortodoksna laž“ (Politika, 15. septembar 1992)

Misterija Srebrov. Drama Milana Nikolića.

Bio je osnivač SDS BiH i Karadžić ga je najurio. Sa SPO BiH rastao se, jer je tražio ostavku Vuka Draškovića. Kao aktivista Srpske građanske stranke, vraćen je pod okrilje SDS u butmirski zatvor Kulu (Borba, 29. maj 1993)

***

Prijatelj iz Sarajeva uputio mi je ovaj mejl 1998: „Dragane, tek sam sinoć video tvoj mejl. Ono što je sigurno je da ne bih radije potpisao tekst o Srebrovu. Dobro sam ga poznavao i vrlo često me je ljutio i oduševljavao. Više ovo prvo“ (Vladimir Srebrov, Mostar 1996)

Nema emisije, televizijske ili većeg radio-zapisa, gde me ne pitaju: zašto sam ja, koji sam rođen kao Milan Nikolić, uzeo drugo ime – Vladimir Srebrov. I onda ja stalno kao papagaj ponavljam jedno te isto: da sam ja taj pseudonim uzeo 1974, kad sam objavio prvu zbirku i da je vremenom taj pseudonim prevladao kao pravo ime.

Ja sam pred rat počeo da predajem književnost, a inače sam dugo, dugo vremena radio kao bibliotekar Biblioteke na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Slušaocima Radio Beograda, inače građanima Srbije i Crne Gore, današnje Jugoslavije, veoma je dobro poznato da je Srpska demokratska stranka osnovana 12. jula 1990. Međutim, ono što nije poznato jeste da je SDS u BiH osnovana veoma teško. Razlog teškoćama u njenom osnivanju jesu, moram reći, uzdržanost bosanskih Srba koji su sa nepovjerenjem gledali u SDS, sve dotle dok ona nije dobila svoj legitimitet. Naime, kad se formirao Inicijativni odbor za njeno osnivanje, veoma teško je bilo naći ljude koji će biti u tom inicijativnom odboru iz prostog razloga što su svi govorili: šta će sa nama da bude ako se vidi naš potpis i ako se naše ime vidi? Ja sam išao logikom – ako su osnovane Stranka demokratske akcije i HDZ na teritoriji BiH, sasvim je normalno da se može osnovati i stranka sa srpskim predznakom.

Kukavice nikad ne mogu biti heroji, ono što je mene razočaralo jesu neki ljudi, nažalost, ja moram to da kažem, jer se radi o većini ljudi koji su pristupili uz Radovana Karadžića. Govorim vam o vremenu u kojem sam ja tada bio u logoru Kula, ali sam po izlasku iz logora gledao neke snimke, a izašao sam 21. oktobra 1995, nakon 39 mjeseci provedenih u njemu. Gledao sam neke snimke, a to su televizijski dokumentarni snimci, gdje ljudi koji su 1990. bili ne kukavice nego ljudi ispod svakog ljudskog dostojanstva, i koji 1992, 93. i 1994. pričaju takve priče da sam ja bio poprilično ne samo zbunjen… nego su se ti ljudi jednostavno meni zgadili.

Kažu mi: vi ste vrlo kontroverzan tip! Ni jedni ni drugi nisu shvatili jednu činjenicu, a to je da sam ja prvenstveno Bosanac. Bosanac koji je opredijeljen onako kako sam rekao u jednom tekstu u Borbi da BiH treba biti zemlja Saveza država Evrope koji će se kretati od Velike Britanije do krajnjeg ruskog istoka. Jer, rušenjem Jugoslavije dobili smo ono što smo želeli: šest nekakvih patuljastih država i šest patuljastih predsjednika tih država.

Vrijeme između aprila i osmog mjeseca 1992. svi znaju da je to bilo vrijeme najvećeg bombardovanja Sarajeva. Zamislite mene koji se bojim smrti, ja sam se prije rata strahovito bojao dvije stvari: smrti i starosti. Dakle, ja kao čovjek koji je mrzio i oružje, i smrt, i starost, dolazim u poziciju da gledam te stvari: da gledam i oružje i smrt.

Karadžić je jedan tako, violentni tip, dinarski tip, koji je jednostavno po dekretu Slobodana Miloševića mene smijenio sa čela SDS; a znate, u to doba je kult Slobodana Miloševića bio onaj koji je određivao sve u srpskom životu, pogotovo u političkom.

Karadžić je crnogorski seljak koji je došao u grad Sarajevo sa ogromnom mržnjom prema tom gradu. Kad kažem grad Sarajevo, mislim na BiH, jer ja sam Karadžića dobro poznavao.

Da sad ne pričam tu uprazno. Zamislite tog čoveka koji u jednoj svojoj zbirci, u jednoj svojoj pjesmi kaže: Siđimo u gradove i pobijmo gadove! Zamislite tog čoveka da stane na čelo SDS koja je samo u prvo vrijeme trebalo da bude sa predznakom srpski.

Dakle, početna opcija je bila da SDS postoji u okviru BiH, da bude stranka ne razjedinjavanja Srba i rušenja BiH, ne kasnijeg holokausta Bošnjaka koji je izvršen upravo od najekstremnijeg dela SDS, nego da bude stranka koja će biti u parlamentu, stranka koja će biti, da tako kažem, medijator razmišljanja i hrvatskih stranaka u parlamentu, i bošnjačkih stranaka u parlamentu, ali i onih stranaka koje su sa levog krila.

Prilikom osnivanja SDS, ja nisam imao pravih prijatelja jer, znate, to nisu ljudi koji su sa mnom sarađivali više godina pa da se može reći da su to bili prijatelji. To su bili ljudi koji su žejleli da pomognu u formiranju Inicijativnog odbora SDS, a kasnije se vidjelo da su mnogi imali tu svoje vlastite ciljeve. Eto, kako su te vlastite ciljeve postigli! Postigli su ih tako što mnogi od njih moraju sada da idu u Hag i da budu optuženi kao ratni zločinci. To su moji bivši prijatelji.

Karadžić je od samog početka bio na liniji Slobodana Miloševića. Stvar je u tome što je takvih bilo jako mnogo. To se pokazalo pogotovo u vojnom vrhu bivše jugoslovenske armije, od ljudi koji su isto tako sa mržnjom gledali u sve što je bosansko, jer sve to je po njima bilo i tursko, i balijsko. Izgleda da je bila glavna ideja bila kompletno uništavanje bošnjačkog naroda ovde u BiH, s time da se jedan deo pokrsti, najveći deo pobije i jedan deo, naravno, protera izvan granica BiH u treće zemlje.

Ako se misli da je nešto ostvareno u ime srpskog naroda, jer stalno se govori da se ovde radi u ime srpskog naroda, nije ništa ostvareno u ime tog naroda.

Vidite, SDA sada pokušava, ako ste imali prilike da pratite televizijske i radio programe Republike Bosne i Hercegovine, da pokaže kako su oni vodili i dobili rat, kako je to učinila SDA. Naravno, to u BiH ne može da prođe, jer je činjenica da su rat poveli i da su za BiH ginuli prvenstveno Bosanci, dakle ljudi koji su opredeljeni za BiH kao svoje ognjište.

Ja sam sada na tom postlogorskom odsustvu. To postoji po svim zakonima i, na kraju krajeva, u Ženevskoj konvenciji. Imam pravo da između šest mjeseci i godinu dana ne radim, s tim da dobijam određena sredstva iz ustanove u kojoj radim, a moja ustanova je Filozofski fakultet i od nje dobijam određena sredstva. Nemam šta da krijem, to je negdje oko 50 maraka mjesečno i to je u stvari glavno moje primanje u ovom trenutku.

Dakle, do hapšenja imao sam prilike da gledam strahovito razaranje Sarajeva i smrt na svakom koraku. Zamislite jedan tako običan julski sunčani dan. Tišina. Djeca se igraju na ulici, na Koševskom brdu, gdje sam tada stanovao. Odjednom, samo odjednom vidiš blesak i dječija tijela raskomadana. E sada, te mine, granate, ne znam šta je već ispaljeno – da li su one znale koga ubijaju? Da li su one ubijale samo, kako se govorilo, tu balijsku djecu, da li su ubijale hrvatsku djecu, ili su ubijale srpsku djecu? Vjerujte mi da sam imao prilike to da gledam. Djeca za mene inače nemaju nacije, ali tada sam imao prilike da gledam kako zajedno ginu djeca iz sve tri nacije, od granate koju su ispalili Karadžićevi ljudi sa Poljina, a to je jedan lokalitet sa koga se vidi Koševsko brdo. Eto, ja znam i podatak da je samo muškaraca poginulo 189.

Kad ste u situaciji da budete između dve vatre: jedna vatra je ta sa brda, Srbi oko Karadžića koji su krenuli u uništavanje grada Sarajeva, a druga vatra su sami građani Sarajeva, pogotovo bošnjačke nacije. Jer znate, nije jednostavno gledati kako ti ubijaju porodicu, a ti pored sebe vidiš Srbina. Naravno, htio čovjek ili ne, bez razlike koliko je obrazovan, u njemu će se javiti ta želja za ponižavanjem, za osvetom. Na tom terenu između dvije vatre sam se nalazio i ja, ali i još stotinu hiljada Srba koji su u to vrijeme bili u Sarajevu.

Onda sam, jednostavno, kroz sredstva javnog informisanja, radija i televizije BiH, tražio da se sastanem sa Karadžićem, budući da me je u to vrijeme narod kandidovao za Predsjedništvo Republike BiH kao čovjek koji će zastupati interese srpskog naroda u BiH. I sve je to fino bilo dogovoreno da se prvo sastanemo na Ilidži, s tim da sa Ilidže treba da odem gore na Jahorinu i da se porazgovara sa Karadžićem, Buhom i ostalima – Koljevićem, Ekmečićem, Vojom Maksimovićem, dakle, sa ljudima koje sam ja poznavao minimum po osamnaest godina. Moja pratnja bili su ljudi iz MUP BiH, jer u to vrijeme je postojala ta linija razgraničenja i ona se nije mogla tek tako prijeći.

I zamislite sada mene – u kolima koja su imala pregovaračku, bijelu zastavu po Ženevskoj konvenciji i sve što ide uz to – kako dolazim na Ilidžu gdje me dočekaju, nikad neću tu dvojicu ljudi zaboraviti, nekadašnji vajni ministar policije, a možda i danas, zove se Tomo Kovač i Petkov Budiša. I oni su me, jednostavno, po naredbi Karadžića, izručili na Jahorinu. E tu sam, u motelu Košuta, što se kaže, dobio prve batine, prva maltretiranja. Tu su me bukvalno satrli i kao takvoga su me prebacili u Kulu. Moram reći, kad sam saznao gdje sam, da me je trostruki znoj oblio, jer Kula je inače bila zloglasni logor od samog početka rata. Proveo sam tu 39 mjeseci. Od tih 39 mjeseci, 13 sam bio što u izolaciji, što u samici, dakle jedna trećina trajanja. Taj košmar je trajao koliko je trajao.

Naravno, vas interesuje kako sam izišao. Verujte da ne znam ni ja, ali po mom dolasku u Kulu, a mene su maltene bez svijesti donijeli u Kulu, ja čak tri dana nisam znao gdje se nalazim. Onda mi se uručuje rešenje o kazni na smrt strijeljanjem radi izdaje srpskog naroda. Naravno, pošto sam inače bio čovjek sa svojim mišljenjem, ja sam njima rekao: „Znate šta? Vidjet će se za jedno izvjesno vrijeme ko je izdajnik, a ko nije. Bojim se da ćete vi biti izdajnici.“ Oni koji su bili okupljeni mislili su da sam ja skrenuo pameću, jer tu su oko mene bili sve neki vajni, veliki Srbi, puni oružja… Znate, ja kad sam vidio te uniforme, te silne oklope na njima, neke magnume, neke specijalne puške i tako dalje, to je meni izgledalo smiješno. Možete li da zamislite čovjeka, prebijenog na krevetu, a to sam ja, da ga čuvaju tako naoružani ljudi. „Pa vi ste sada defakto stvorili srpskog Mendelu.“ Oni su opet smatrali da sam ja, što mi kažemo ovdje, obehućen, da ne znam šta pričam, da sam poludio. Ja sam samo zamolio da mi daju da napišem pismo kćerki.

Ta neizvjesnost oko smrti strijeljanjem trajala je, ne znam, možda mjesec, mjesec i po dana. Moram reći da su meni slomili vilicu i da su mi utvrđeni povreda kičme, prelom tri rebra i povrede koljena, nije bio prelom koljena ali sad mi se često javlja voda u koljenima i to je, ne znam, sve od toga kako su me tukli pendrecima ovde pozadi po koljenu, tako da su mi jednostavno povrijedili te ligamente, što li je…

Dakle, mjesec i po kasnije su mi uručili jedno rješenje, eto, kao da budem sretan jer ta kazna smrti je preinačena u deset godina, pa nešto kasnije na pet godina, pa na tri. Najsmješnije je ovo na kraju. Valjda su me po nekom svom sudu osudili na tri godine, a kada su prošle tri godine nisu me pustili napolje.

Od dana kad se saznalo da se nalazim u Kuli, to je bio negdje oktobar mjesec 1992, pa sve do mog puštanja, činjenica je da je konstantno, iz sedmice u sedmicu, iz Predsjedništva i Vlade BiH traženo je moje puštanje. Činjenica je i to što mi je rekao predsjednik komisije Dragan Bulajić. On kaže: „Kad god se povede priča o tebi za razmjenu stane se, jer do tebe se mogu ljudi razmjenjivati, a ti apsolutno nisi ulazio u taj krug ljudi koji se mogu razmijeniti.“ Za svoje oslobađanje ja lično sam doznao bukvalno tri minuta pred puštanje. Jednostavno su došli po mene. Imao sam neke stvari i to je začas trebalo spremiti. Strpali su me u transporter, a razmena se vršila na sarajevskom aerodromu. Bilo je jako, jako mnogo ljudi. Ja sam mislio da oni dočekuju neke svoje, a u stvari to je bio doček mene. Ljudi su defakto tri dana unaprijed znali da ću ja biti taj dan pušten, a ja sam to saznao, eto da kažem, tri minuta pred puštanje.

Ovo zlo će proći, ali poslije njega malo će ko smjeti svijetla obraza i čistih ruku proći ovim gradom, ne samo iz redova Srba, nego i iz redova muslimana i Hrvata. U ovome trenutku, lako je povješati ljude na stubove električne, pobiti ih i zatreti im porodice, međutim naplata za takve račune dolazi potom.

***

Ne zaboravi, malena

Naš grad Sarajevo postaje velika humka… To zapamti, ti koja sada plačeš kao starica, mada ti je godina manje nego prsta na jednoj ruci.

Kćeri, desetine i desetine dana, desetine i desetine noći, grad u kome si rođena, u kome je tvoj dom, grad koji se zove Sarajevo, čuvam za tebe i tvoje vršnjake. Čuvam vaše zajedničke parkove, šetališta, one male prostore za vašu igru, za vaše dečije svađe i smijeh, sunce koje dolazi s proljeća i snijeg koji volite i vjetar koji mrzite.

Kćeri moja, vjerujem da me voliš onoliko koliko i ja tebe, čak i više. To mi daje za pravo da budem prema tebi iskren, da te ne lažem u onom što ti želim reći. A to je: tih parkova, tih šetališta, svega onoga što si voljela – više nema! U njima i kraj njih sada su humke. Znaš to je ono kada nekog čiku ili tetu dugo viđaš, a potom ih dugo nije bilo, a ti se pitaš gde su? Sjeti se da sam ti tada govorio kako su otišli daleko, mnogo dalje od mora i one planine na koju smo se peli u onim malim kutijama ispod kojih su se njihale kuće, neke male čike i tete, a i drveće je bilo maleno. Sjećaš li se da si mi tada bila u zagrljaju pitajući me da li to letimo da hvatamo oblake. Humke koje spomenuh upravo su to: male kutije koje se prave za ljude što žele da uhvate oblake. One najveće i najlepše. I to iznad one planine kojom smo šetali, a koja se, kako ono zove? Tre… Trebe… Trebević. Ha, vidiš kako se sjećaš kuda smo se peli u onim malim kutijama. Ti i ja, i mnogo ljudi, i mnogo tvojih vršnjaka.

Malena moja, sredina je juna mjeseca 1992. Dvadeseti je dan opsade našeg grada. Ti ne znaš šta znači ta reč, riječ opsada, i očinski bih želio da je nikada ne izgovoriš kad odrasteš, da je izbrišeš iz svoga pamćenja. To je ružna riječ, jedna od najružnijih koje su ljudi izmislili da bi dokazali jedni drugima kako mogu biti i neljudi…

(Iz pisma ćerki, jun 1992)

Jedna od 40 dokumentarnih priča iz usmene istorije XX veka koje će biti objavljene u knjizi „Lepa Jelena iz Livna“