Druže Tito, ja sa svoga puta skrenuti neću!

 U mom slučaju se to pokazalo i kao oslobađajuće iskustvo pošto sam to obavio na ''stručan način'' tijekom četiri i pol godišnje psihoanalize koja se nametnula kao nužnost nakon što sam se našao pred dvostrukim zadatkom: kako pristupiti razvodu braka od predobre Nataše Barolin tako da sačuvamo, ako ne tijesno prijateljstvo, onda više nego korektne odnose jer, naime, ona je bila, koliko i ja, kriva što smo ušli u brak brzopleto i nepromišljeno, u brak koji nije bio za nas dvoje, te, što se pokazalo puno težim poslom, kako voditi bitku s duhovima koji su me opsjedali i noću i danju, a što se struka dogovorila da se nazove posttraumatskim stresnim sindromom (ili Vijetnamskim sindromom), a što sam pak zaradio, između ostalog, nagledavši se friških leševa na sarajevskim ulicama ili, pak, tumarajući među spaljenim srpskim kućama i nabasavajući na kosture ubijenih Srba nakon Oluje 1995. I, naravno, ne volim da se na sve to uvijek vraćam, ali ponekad moram. Pogotovo kada me idioti optužuju da sam ono ili ovo, a nisam: ni psihopatološki lažov, ni srbočetnik, ni titoist, pak, ni ustaša ili antisemit, što sam se sve opet naslušao otkako mi je izašla knjiga ''Argentinski roman''.

*

Ali, opet, postoje sjećanja koja rado prizivam kao što su sjećanja iz djetinjstva jer je sve bilo, malo je reći, perfektno. Evo, da vam to kratko opišem. Početkom 1968. sam krenuo u osnovnu školu, a gdje drugdje nego u njemačko-argentinskom institutu jer, vjerovali vi to ili ne, španjolski nisam znao do svoje pete godine. Pamtim kako me učiteljica proziva: ''Carlos… Carlos…'', a ja ne odgovaram jer ja sam Drago, kakav Carlos, pojma nemam da mi je to zakonito ime! Međutim, na sva ta događanja oko sebe ja sam, budući mirno dijete, gledao nezainteresirano. Bio sam jako dobar u školskim obavezama, šutljiv i pristojan, razdražljiv samo kada bi mi moja sestra Jadranka upala u sobu i poremetila red razbacujući moju najdražu kolekciju malih automobila. A sve je bilo perfektno, kažem, jer sam imao autiće i pušku i jer me tata prije nego što sam krenu u školu sjeo za volan i naučio voziti džip, i jer sam odlazio na ribolov i čuvao sam od nafte zaprljane pingvine koje bi tata uzeo po povratku sa ribolova da ih ojačamo a onda vratimo natrag u more, te sam imao masu slobodnoga vremena da se pentram po okolnim brdima u potrazi za pravim strelicama (kamene) koje su iza sebe ostavili patagonijski indiosi, koji su tu hodali slobodni do prije stotinjak godina. Ipak, nešto strahovito pamtim. Tata je podučavao djecu hrvatskih iseljenika hrvatski i njemački, učio ih plesati i pjevati u kući jednog Hrvata koji je oženio Čileanku i imao mnogo djece. Dok je tata podučavao, ja sam se igrao u dvorištu tih ljudi, gdje je za svoju kuću bio vezan oštar pas. Jašući na metli i mačujući se s izmišljenim neprijateljima, opasno sam se približio ljutom psu. On me doživio kao prijetnju, te je skočio na mene zgrabivši me zubima za nos. Napravio je taj pas na mom licu priličnu štetu te me tata, ni sam ne znam kako, u panici odveo do bolnice gdje sam završio na kirurškom stolu. Kirurg se prvi puta suočio s takvom situacijom, a, ipak, spasio mi ugroženo oko. Mama je skoro pala u nesvijest kada su me doveli doma. Bio sam mjesecima zamotan jer sam dobio puno šavova da mi se zakrpa izranjavano lice. Strah od pasa nemam više, ali sam godinama strahovao od njih. Volio bih imati psa, ili kuju, ali mi to prilike trenutno ne dopuštaju, pa se, dok pišem za Danas, oko mene umiljava šest mačaka!

**

Nakon moga rođenja, u rujnu 1962, otišli smo na krajnji jug Patagonije, ali vjetrovi, snijeg i hladnoća nisu dopuštali rad s betonom u zimskim mjesecima (od lipnja do rujna), pa su me tada vodili u moja prva prekogranična putovanja. U Puerto Montt, u Punta Arenas, kasnije i u Coyhaique. Naposljetku smo se koncem 1963. preselili u Comodoro Rivadavia, na Atlantiku, 1860 kilometara južno od Buenos Ajresa (taman na pola puta do Ushuaije, najjužnijeg grada na planeti i glavnog grada pokrajine Ognjena zemlja). Tata je tu iznajmio stan i to je odredište bilo naš cilj. Jedan Zagrebčanin, Božo Reberski, već je bio povukao u Patagoniju djeda Erika i baku Anči. Obećavalo se bogatstvo, posla je bilo preko glave, Amerikanci su bušili na svim stranama, a nafta je curila u potocima. Tata je s političkim aktivizmom nastavio i u Patagoniji, te je ubrzo postao viđenija faca među tamošnjim Hrvatima osnovavši Hrvatski dom Jure Francetić (glasoviti ustaški vojskovođa), a nije ih bilo malo. Jugoslaveni ga, dakako, nisu voljeli. Iz Patagonije se putovalo. Važna prigoda bio je veliki, međunarodni susret hrvatske mladeži u Montevideu, glavnom gradu Urugvaja, 1964. Jedna od posljedica toga putovanja bila je da je u gradu Paraná (glavnom gradu pokrajine Entre Ríos), gdje je također bilo Hrvata, inaugurirana prva argentinska ulica nazvana ''Croacia'' (Hrvatska). Da se tako zove neka ulica možda je bilo i prvi put u svijetu, što je izazvalo euforiju emigracije pristigle iza 1945. Moj otac je postao ''narodni heroj'' jer je svime rukovodio, te uspio osigurati da limena glazba lokalne ispostave Argentinske ratne mornarice odsvira Lijepu našu, hrvatski himnu. Po prvi put u svijetu je službeno tijelo strane države sviralo hrvatsku himnu onako kako se ona svirala za NDH. To je mojega oca strašno ponijelo. Vjerojatno se i umislio. Tim više što je Hrvate tada posjetio u Comodoru Rivadavia i sam general Juan Carlos Onganía, vođa jedne u nizu nedemokratskih vladavina toga doba (Onganía je vladao od 1966. do 1970).

To je bilo razdoblje ekonomskog uzleta mojega oca koji se razmahao na sve strane i to s tek navršenih trideset godina. Tada je bio tajnik organiziranih Hrvata te je, zapravo, gdje god se štogod organiziralo među Hrvatima on imao svoje prste. Iz Patagonije smo se nakon ekonomskog kraha vratili u Buenos Ajres. Nastupile su teške godine, ali se ubrzalo moje “razumijevanje” hrvatske stvari pa sam tako ulaskom u pubertet iznad kreveta dobio sliku ustaškog poglavnika Ante Pavelića, koja je čvrsto stajala sve do jednoga sudbonosnog pitanja. “Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?” Na to pitanje – koje mi je tada mogao postaviti samo argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Ajresa (inače, drug i kolega isusovac sadašnjeg pape Franje), nedaleko od mojega tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače, ali ne i hrvatski katolički (franjevački) misionar (što će čitateljima postati jasno kasnije) – dakako, sa šesnaest godina, 1978, nedugo nakon argentinskog osvajanja svjetskoga nogometnog prvenstva, nisam umio odmah odgovoriti. Danas znam da je ono bitno odredilo moj život i dovelo me do toga da odlučim darovati si ovu ispovijest. U njoj će moji djedovi – jedan gestapovac, drugi ustaša – ustupiti prostor tati, Pavelićevu slučajnom tjelohranitelju koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi, i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. travnja u Buenos Ajresu sluša Poglavnikove idiotarije. Oni su, pak, stvorili mene. Dovršavajući ovu knjigu u ljeto godine Gospodnje 2013. u Beogradu stajao sam ispred Titova groba, kamo me je dovela potreba da kritički pristupim činjenicama i mitovima, te shvatio, kao da se budim nakon dugoga sna bivajući negdje između jave i stvarnosti, s 35 godina zakašnjenja, da mi je trebala biti pružena prilika da kroz vrijeme putujem s lakšim prtljagom od onog kojim su me bili natovarili djedovi i roditelji, te primorali da koračam pod silnim teretom strahovitih povijesnih zabluda.

***

Školovao sam se za mehaničkog tehničara i vrlo rano počeo raditi u velikim kompanijama i u brodogradnji. Ali sam vikendima nastavljao graditi svoj hrvatski identitet. Na krivi način, jasno je. O Hrvatskoj sam, naime, imao, danas to znam, sasvim krivu predodžbu jer sam je gledao kroz povijest koju sam upijao od onih koji su smatrali da se kao prava hrvatska omladina imamo osokoliti čitajući ustašku literaturu. O razmjerima zločina počinjenih od ustaša u doba NDH nisam ništa znao. ''Naši'' su bilo dobri u priči, a na suprotnoj strani su bili Srbi, Jugoslaveni, dakako i Židovi, komunisti, da skratimo. Jugoslavija je bila za sve nas osuđena na propast i samo smo čekali dana kada će propasti. Iskreno bi bilo reći da smo je mrzili. Iz dna duše.

*

Nakon rata s Englezima 1982. zbog otočje Falklands u meni se budi spoznaja da sam i Argentinac i da me zanima to istražiti. Ali, ne kao Carlos, već kao Drago, kao netko tko se upušta čitati o tim Argentincima uvjeren da je tamo privremeno, jer je Hrvat. Sve mi je to konačno postalo jasno, da sam ja ipak Argentinac koji ima hrvatske korijene. I nakon susreta sa sadašnjim papom Franjom, koji je bio rektor škole gdje su me kao mladoga franjevca poslali 1986. na studij filozofije, retorike, povijesti i književnosti. I gde je Bergoljo, sadašnji papa, bio stručnjak za Borhesa. Od te 1986. se sustavno ruše mnoge krive konstrukcije u mom identitetu mada još tada nisam bio svjestan njegove slojevitosti.

**

U nacionalnu dogmu, među prvim stvarima koje sam krenuo ispitivati, počinjem sumnjati kada su me isusovci patera Bergolja uputili u dekonstrukciju argentinskog nacionalističkog diskursa i kada sam paralelno počeo u ruke hvatati literaturu koja me je upućivala na, vi će te kazati očitu spoznaju, ali ja sam to tada doživio kao revolucionarnu stvar da se može biti Hrvatom a da ne budeš ustašom. Recimo, da budeš socijalistom ili liberalom. Moje poteškoće s vjerskom dogmom su novijeg datuma i dolaze kao otpor nacionalističkom diskursu tzv. ''Crkve u Hrvata'', koja pada u zagrljaj zločinačkog režima Franje Tuđmana i HDZ-a.

***

U Jugoslaviju sam stigao u maju 1989. sa ciljem da nastavim studij filozofije i teologije i, moram priznati, nisam ništa shvatao jer je mjesec dana nakon mojeg ateriranja Slobodan Milošević najavljivao neke nove bitke sa Kosova polja i Gazimestana, a stari fratri su mi govorili ''biti će rata''. Franjevce sam napustio početkom 1991. živeći u Rijeci da bih prešao kao kandidat za svećenika riječke nadbiskupije, što pak napuštam nakon nestanka mojega brata u oktobru 1991. Tada donosim odluku, ranije u sebi naslućenu, da ću napustiti bogosloviju i, ako se bratu štogod dogodi, stupiti u redove Hrvatske vojske, što sam i učinio. Ali, rat nije bila moja furka, pa eto mene u martu 1992. opet u mom novinarskom zvanju (novinariti samo počeo u septembru 1979. u Patagoniji, ali to je druga priča) u kojem se nalazim sve do danas.

*

Uzdrmala me bratova smrt i ništa točno sve do danas ne znam što se zapravo dogodilo osim da je bila razmjena vatre s patrolnim čamcem JRM 178 u blizini otoka Šipana, brod kojeg ću naći 1998. u luci Bar dok sam čekao jedan intervju sa Milom Đukanovićem. Pošto imamo neke nove spoznaje a istraga se i dalje vodi, policija me je zamolila da o tome javno ne progovorim do daljnjega.

**

Ali ono o čemu želim uvijek govoriti je o mom uvjerenju da je većina biskupa i klera u Hrvatskoj iznevjerila evanđelje jer se ne živi ekumenizam i ne promiče se pomirenje. Oni su sami 1. maja 1995. u Pismu u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata rekli da je najvažnije tražiti oprost, okajati grijehe u vlastitim redovima i žaliti žrtve tuđe zajednice a ne obratno. No, kuda smo stigli? Da Crkva podržava ukidanje ćirilice u Vukovaru! No, budimo pošteni, do pomirenja nije stalo ni većini članova Svetog sinoda SPC-a.

***

Rado govorim i o tome da nisam nikakav junak već samo netko tko želi pošteno raditi novinarski posao, pa kada sam se nakon Oluje našao na oslobođenim područjima, i nakon što sam vidio da se Tuđmanu i ekipi dogodio san etnički čiste Hrvatske, stao opisati sve što sam vidio. A vidio sam ružne stvari kao što je bio kostur starice Save Lavrnjić, najstarije žrtve postolujnih događanja, koji smo našli u selu Komić u februaru 1996.

*

Do sadašnjega Drage sam stigao, i time završavam, mukotrpno. To je bio put prepun konflikata ali, ako su me antifašisti prihvatili kao što jesam, vjernik kršćanin, u svoje predsjedništvo, to je meni znak da nisam taj put promašio. Stojim ja tako prošlo ljeto pred Titova groba i mislim: – Čuj stari, sorry ! Da moji djed i baka Jakov i Roza Pilsel nisu 10. maja 1945. u Judenburgu spasili život uplašenog Pavelića u bijegu, i da su ga ulovili sovjeti i tebi predali, da si ga ti osudio i dao strijeljati, kako je i bio zaslužio, povijest bi bila kudikamo drugačija. Jebi ga, druže Tito. Volio bih da nije bilo tolike krvi i da je ni ti nisi prolio nevinima. Ja se kunem, druže Tito, da sa mog puta skrenuti neću. Da put praštanja i pomirenja, put iskonskoga bratstva i jedinstva svih stvorenja koje je Bog dao u svemiru, kako je to htio sveti Franjo Asiški, dok sam živ, ostaje moj jedini put.

O SAGOVORNIKU

Drago Pilsel je rođen u Buenos Ajresu 21. rujna 1962. U Hrvatsku se preselio u svibnju 1989. kao pripadnik franjevačkog reda. Sudionik je Domovinskog rata i zbog toga odlikovan. Diplomirao je i magistrirao na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku s temom ''Teologija nacionalnog anti-mita''. Bio je suradnik, izvestitelj i komentator brojnih medija: “Novog lista”, OTV, NTV Studio 99, BBC, RFE, COPE, “El Pais”, “Oslobodjenje”, “Dnevnik”… Sada je glavni urednik i kolumnista portala autograf.hr. Objavio je knjige “Franjo – Papa s kraja svijeta'' i autobiografski ''Argentinski roman''. Jedan je od osnivača Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. Član je hrvatskog P.E.N. centra, Izraelsko-hrvatskog društva, potpredsjednik Savjeta saveza antifašista RH. Sa suprugom Klaudiom Keller živi i radi u Zagrebu.