Državni, vjerski, privredni i kulturni prostori

Branislav Krstić: SPOMENIČKA BAŠTINA SVJEDOČANSTVO I BUDUĆNOST PROŠLOSTI (37)

Branislav Krstić (1922) bio je savezni savetnik u vladi Jugoslavije nadležan za urbanizam, prostorno uređenje, čovekovu sredinu i baštinu (1968-1982), profesor po pozivu na postdiplomskim studijama Arhitektonskog fakulteta u Beogradu (1972-2003), predstavnik Jugoslavije na konferencijama i u telima UN, pa i Komitetu za svetsku baštinu Uneska, gde ostvaruje upis prvih pet dobara u Listu svetske baštine (1978). Tematska enciklopedija „Spomenička baština svjedočanstvo i budućnost prošlosti“, čije delove objavljujemo uz dopuštenje autora, njegovo je životno delo. U knjizi je obradio dosad najpotpuniju enciklopediju spomeničke baštine južnoslovenskih zemalja. Ne prihvatajući da su spomenici kulture skup ad hoc izabranih spomenika „izvučenih“ iz vremena i okruženja u kojem su nastali, baštinu je istražio kao autentično svedočanstvo civilizacija i istorijskih razdoblja. U vreme novih interpretacija prošlosti ona ostaje nesporan oslonac u njenom tumačenju. Baštinu tumači i kao okruženje za arhitekturu budućnosti.

Iz tematske enciklopedije, koja sadrži deset poglavlja u kojima autor istražuje istorijske gradove, javnu, stambenu, versku, vojnu, privrednu, memorijalnu i narodnu arhitektonsku baštinu, završavajući feljton, objavljujemo izvod iz Opšte ocjene o arhitektonskoj baštini.

Njena odlika jeste da je izvorna i jedinstvena. Ovi vrhovi stvaralaštva zaslužuju da ih ponovim. To su:

– gradovi na istočnoj obali Jadrana podignuti po pravilima iz vremena Rima koji nastavljaju da se grade, a podižu se novi i u Srednjem, mnogi i u Novom vijeku, po istim, ali sad običajnim pravilima,

– skromne i slikovite staroslovenske crkve (IX do kraja XI st.), u vrijeme primanja hišćanstva,

– običajna arhitektura stećaka (sredina XIII do početka XVI st.), koja nema ni predaka ni sljedbenika,

– manastiri dinastije Nemanjića i despotovine (druga polovina XII do početka XV st.) koji stvaralački objedinjuju arhitekturu pravoslavnog Vizanta i katoličke romanike,

– maštovite ljetnikovce Dubrovnika (sredina XV do kraja XVI st.) koji, uslovno govoreći, anticipiraju „sekundarno“ stanovanje stanovnka gradova.

Nijedna od navedenih grupacija nije epizodna pojava, jer svaka traje više stoljeća i označava ne samo jedinstvenu graditeljsku pojavu, nego i istorijsko razdoblje društva. To je čudesno doba u kojem slovenski narodi uspjevaju da se samosvojno kulturno izraze i da stvaralački potencijal ostvare u političkom i vojnom okruženju Vizantije, Venecije, Austrije i Ugarske.

Odvojeni prostori. Na tlu južnoslovenskih zemalja stvaraju se različiti državni, vjerski, privredni i kulturni prostori. Arhitektonska baština ih autentično izražava. Univerzalni prostor Rimske imperije, politički podijeljen na provincije, ostao je jedinstven privredno, kulturno i vjerski. U Srednjem vijeku nastajali su državni prostori južnoslovenskih zemalja, ne uspijevajući da izbjegnu sudbinu malih – da opstanu u zavisnosti od velikih. Za vrijeme Osmanske i Habzburške imperije njihovi prostori su odvojeni. Baština pokazuje da ni osmansko ni habzburško carstvo, oba multietnička i multikonfesionalna, unutar svojih teritorijalnih podjela na „zemlje“ i vilajete, ne dijele ih na etničke ili vjerske teritorije, isključujući tako pretpostavke za etničke i vjerske sukobe stanovništva. Arhitektonska baština ukazuje da su se privredni i kulturni prostori vremenom mijenjali, državni prostori nastajali i nestajali, a da su vjerski bili najtrajniji.

Zasnivanju nacionalnih država na etničkom, vjerskom ili građanskom načelu u savremenom razdobllju – što izlazi iz okvira ovog istraživanja – baština pruža značajna „ulazna“ saznanja. Vjerska baština je dominantna u ukupnoj arhitektonskoj baštini od V do XVIII stoljeća, što znači da su religije bitno uticale na obrazovanje identiteta naroda. Veliki pokreti koji su bili ugaoni kamenovi savremene Evrope – reformacija i prosvjetiteljstvo – samo su dotakli ove krajeve. Baština gradova pokazuje da građanin i građanska klasa nastaju sa istorijskim zakašnjenjem. Građanske revolucije koje su obilježile savremenu istoriju brojnih evropskih država nisu mogli ostvariti južnoslovenski narodi, jer su, u to vrijeme, na jugoistoku bili raja, a na sjeverozapadu kolonija. Građansko društvo koje je bilo u temelju nastajanja država većine naroda u Evropi, nije imalo uslova da se razvije; ostalo je nejako u odnosu na etničko ili vjersko.

Ovo nasljeđe, očuvano i u baštini, predstavljalo je krupne teškoće za nastajanje građanske države. Kraljevina Jugoslavija nije prevazišla nasljeđene podjele vjerskih, privrednih i kulturnih prostora; upravnu podjelu u imperijama zamjenila je oktroisanim granicama banovina, nije donijela zakon kojim bi kulturnu baštinu očuvala kao zajedničko dobro naroda. Fašističke okupatorske sile obnovile su podjele aneksijom i povratkom na prostore iz ranijih vremena. Antifašističkom borbom južnoslovenski narodi uspostavili su federativnu državu ravnopravnih naroda u kojoj su stvorili jedinstveni privredni i kulturni prostor, a vjerski sveli na lično uvjerenje pojedinaca. Baština je vrijedno svjedočanstvo ovog nastojanja. Postavljene su osnove da građanin bude konstitutivni činilac države (Ustav 1946); konstituirana je „država Jugoslavija …“ (Deklaracja AVNOJ-a, 1943). Nisu prošle ni tri decenije a ustavnim amandmanima 1971. ukinut je zakon o istorijskim spomenicima, donijet s jasnom intencijom među prvima. To je proisteklo iz činjenice da je partijski vrh (vrhovi) amandmanom XX utvrdio: „Socijalistička republika je država …“. Politički vrhovi republika tj. nacija, a ne građanin, određivaće budući razvoj zemlje. Napuštene su ideje vodilje na kojima je konstituirana država jugoslovenskih naroda i ustupljeno mjesto nacionalnim ideologijama. Prestala je da postoji zajednička istorijska baština čije je postojanje prevazilazilo značenje samih spomenika. Iz svega što je rečeno ne proizlazi da je stvaranje Jugoslavije bilo istorijski, ekonomski, politički sporno. Ljudi koji su je vodili nisu joj bili dorasli.

Nastavlja se

Sinagoga u Subotici (1902), skladna monumentalna građevina sa tri ulazna portala, centralnom kupolom i četiri manje, koju krase vitražni prozori, izgrađena u stilu mađarske secesije i sa osjetnim uticajem građevina Istoka; osim vrijednosti građevine ona ukazuje i na emancipovanost jevrejske zajednice u graditeljstvu.