DUBRAVKA UGREŠIĆ: Evropa se sve više pretvara u muzej

– Temeljna misao toga eseja jeste da je nostalgija sama po sebi „kapriciozna zvjerčica“, da ju je teško „uloviti“, upravo zbog njezine paradoksalne naravi. Ako se sjećate eseja, u američkom provincijskom univerzitetskom mjestu, kamo sam pozvana da govorim o jugonostalgiji, između mene, teme i moje publike dolazi do nesporazuma. Dok moji slušaoci od mene očekuju da im pričam o srp&čekić-nostalgiji (jer dolazim iz „postkomunističke zemlje“), mene preplavljuje spoznaja da je moja jugonostalgija zapravo povezana sa američkim filmskim prizorima koje sam zapamtila kao djevojčica gledajući američke filmove u malom provincijskom kinu, a zatim i sa prvim megapopularnim američkim televizijskim serijama, poput Gradića Paytona i serije Dugo toplo ljeto. Upravo je u tome zanimljivost nostalgije, u njezinoj neuhvatljivosti, dakle, u tome da s tim pojmom teško možete operirati na razini autentičnosti. Zato je postjugoslovenskim, ratnički nastrojenim medijima bilo lako da izmisle pojam jugonostalgije i da mu dadu optužujuće, ideološko značenje. Zato je izdavačima Leksikona Ju-mitologije bilo lako da na tom leksikonu uberu financijski i moralni profit, da upravo pljačkaški otmu copyright na jugonostalgiju, te da nadalje tužakaju svakoga tko se poželi predati jugonostalgiji i sam. Taj rat između ideološki nepodobne i ideološki podobne nostalgije, te komercijalizacija nostalgije, najbolje pokazuje njezinu manipulativnu i manipulirajuću moć. Sve u svemu, lako je nositi majicu sa Staljinovim likom kad vam od staljinizma ne prijeti baš nikakva opasnost.

Evropa u koju hrlimo, bar njen južno-istočno-srednji deo, po vašim esejima i iskustvu, uprkos toliko isticanoj multikulturalnosti, doima se kao jedan te isti prostor i postavlja se pitanje da li je za tako nešto bilo neophodno da se raspadne Jugoslavija, ili, da ne idemo u komplikovane teme, da se podeli jedna Čehoslovačka.

– Kao prvo, treba razbiti mit o multikulturalnosti Jugoslavije. Zanimljivo je da su ga bivši Jugoslaveni razbili sami, ne samo s ratom, nego i u prvim inozemnim izbjegličkim smještajima u kojima su se našli pobjegavši od rata, gdje je smještaj trebalo dijeliti s izbjeglicama iz Afrike, na primjer. Tu su izbjeglice iz bivše Jugoslavije padale na ispitu iz solidarnosti i tolerancije. Susan Sontag otvorila mi je oči rekavši (citiram po sjećanju): „Što se vi, Jugoslaveni, toliko busate u prsa svoje multikulturalnosti. Pa vama je lako bilo biti multikulturalnima kad svi govorite više-manje isti jezik i svi ste bijeli!“, Današnji napadi na gay parade, na primjer, samo potvrđuju da se u tom smislu malo što promijenilo: Srbi, Hrvati i drugi stanovnici bivše Jugoslavije imaju sramno nisku granicu solidarnosti i tolerancije.

Europski multikulturalistički entuzijazam, koji je dobio krila negdje u šezdesetima, a isto tako i praksa, danas zamjetno splašnjava. S ubrzanim siromašenjem europskog stanovništva multikulturalnost nije na listi ideoloških prioriteta. Ljudi su se već resetirali: najprije moramo nahraniti „svoje“, pa tek onda, ako nešto preostane, „tuđe“. A u poznatim koordinatama „svoje“ – „tuđe“ Europljani se, čini se, ipak najkomotnije osjećaju.

Zašto južno-istočno-srednje Europljani hrle u Europsku uniju, ima svoje razloge. Dok je EU na praktičnoj razini to što jest, ona je na simboličkoj puno više. Na toj simboličkoj razini ona djeluje poput ispovjednika. Ispovjednik ne samo da nameće krivicu, nego nas i razrješuje osjećaja krivice. Na toj razini EU je neka vrsta simboličke pristupnice u svijet pravovjernih. Hrvati se u tom smislu osjećaju bolje: oni su u EU, a Srbi, eto, nisu.

A tobožnji retro šmek Evrope u sepiji – je li to moda, zaglavljenost u prošlosti ili potreba da se ona odredi nasuprot onome što budućnost, najčešće reprezentovana u velikim zemljama poput Amerike ili u novije vreme onih sa istoka, donosi?

– Naslov Europa u sepiji rođen je u jednom „epifanijskom“ trenutku za vrijeme kratkog boravka u Bratislavi, kada mi se učinilo da sve vidim u sepiji, baš kao da u mozgu imam photo-shop, koji viđene prizore automatski prebacuje u sepiju. Sepija je metafora za moj osobni osjećaj da se Europa sve više pretvara u muzej, u muzej kulture, u muzej društvenih uređenja i odnosa, ideologija i ideja. U ovom času ne bih se usudila reći koje to prostore vidim u drugačije obojen. Ne znam čak ni koja je to boja sadašnjosti. Prije nekoliko godina bila sam u Hong Kongu. Tamo sam imala otrežnjujući osjećaj da Europa nije centar svijeta, te da Europa s lakoćom iščezava iz našeg vidokruga već i za kraćeg boravka u nekom drugom prostoru.

Jesu li i knjige, pisci, književnost takođe nešto što pripada prošlim vremenima i u tom smislu, da se poslužimo naslovom jednog eseja iz „Europe u sepiji“ – može li knjiga spasiti život?

– Upravo sam u jednoj zagrebačkoj knjižari naletjela na knjigu koju sam poželjela kupiti. Radi se o knjizi Ne profitu, Marthe Nussbaum. Cijena te male knjige od jedva stotinjak stranica je 20 eura. Spojite naslov i cijenu i dobit ćete cjelokupnu priču o knjizi. Ako priču stavite u kontekst, u izlog knjižare, u zemlju u kojoj živi četiri milijuna ljudi, gdje je 400-injak tisuća ljudi nezaposleno, gdje je milijun i dvjesto penzionirano, gdje ogroman broj ljudi nema za kruh, a nema za kruh zato što im je kruh ukrala spretna manjina, i pitate se nakon svega tko će tu knjigu kupiti, tko može tu knjigu kupiti i kome bi ta knjiga mogla spasiti život, onda stvari postaju još crnje. Sudbina knjige u mnogo čemu ovisi o odnosima u kulturi, u obrazovanju: priča o knjizi počinje praktički u vrtiću, gdje se počinje odgajati budući konzument knjige i budući autor knjige. Može li se kultura voditi samo tržišnim principima? Zemlja u kojoj je kulturno tržište najjače izmislila je načine da sačuva kulturu koja nije u stanju izdržavati samu sebe. To je Amerika. Europsku kulturu polako proždire birokracija, koja se razmnožila s namjerom da kulturu spasi. Tko upravlja kulturom, tko osigurava protok kulture, tko je korisnik kulture – sve je to skupa jedna neobično složena situacija koju uvjetuje golem broj činilaca. Kako sad da vam ja – najzanemareniji kotačić u lancu (naime, opće je rašireno uvjerenje da su pisci budale koje pišu bez obzira na to kako ih okolina tretira, realno, financijski, moralno, simbolički) – odgovorim na pitanje?

Prethodnih dana saopšteno je ime tek 13. dobitnice Nobelove nagrade za književnost, među 110 dosadašnjih laureata. Je li to samo još jedan izuzetak koji potvrđuje pravilo o književnosti kao muškoj raboti, ili se paradigma poslednjih godina, pa i decenija menja? U kakvoj je to vezi sa knjigom kao robom?

– Mislim da je većina ljudskih aktivnosti – od politike do kulture – u muškim rukama, i to se lako može dokazati. Dovoljno je da imate u rukama kalkulator. Ovu evidentnu činjenicu većina ljudi će odmah diskvalificirati. Većina će tvrditi da profesionalna diskriminacija žena nije istina, jer, eto, Angela Merkel drma Evropom, a ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost je žena. Stvari u grubo stoje ovako: dok u komercijalnoj književnosti žene vladaju, u tzv. ozbiljnoj književnosti one još uvijek nisu prihvaćene kao ozbiljni igrači.

Koja je to vaša „mala misija“ u književnosti?

– Misiju obično imaju muškarci, oni su navikli na misao da rade nešto od velike važnosti za svoju zemlju, za svoj narod, za cijeli svijet, za budućnost. Povijest naše civilizacije je muška, žene se švercaju kao slijepi putnici.

Na vaše pitanje teško je odgovoriti, jer je naprosto previše stvari upleteno u odgovor. Prije svega, drastično se promijenio sam status književnosti: proizvodnja knjiga dosegla je takvu vrtoglavu razinu i toliko je korporacijski isprepletena da se postavlja pitanje koje bi trebalo postaviti kada je riječ o svim proizvodima koje konzumiramo: koji sir jedemo i zašto, kakve filmove gledamo i zašto i kakve knjige čitamo i zašto. Koja je razlika između mene, koja se ljutim što knjiga Marthe Nussbaum Ne profitu košta 20 eura, i onih milijuna čitalaca koji plaćaju tri puta toliko za 50 nijansi sive trilogiju? Na tržištu ima mnogo više proizvođača književnoga bofla nego vrijednih djela. Proizvođači bofla, za volju slobode, nikada neće biti optuženi za mentalno zagađivanje kulturnog prostora, ili za kulturni kriminal. Tko sam ja u svemu tome? Što mi daje pravo da ocjenjujem nešto kao bofl? Jer za milijune oduševljenih čitateljica roman 50 nijansi sive je genijalno djelo. Gdje sam ja u svemu tome? Što me razlikuje od milijuna tviteraša, od milijuna anonimnih književnika-amatera koji ispisuju svoja djela na internetu, od SMS-pisaca, od fun-fiction spisateljica, od Facebook autora, od blogera, od onih koji s prodajom svojih knjiga dolaze na Forbesove liste najbogatijih pisaca na svijetu? Što bi u toj općoj galami, gdje svatko šalje svoje poruke i nitko nikoga ne sluša – mogla biti „moja misija“?

Na takva pitanja zaista nije lako odgovoriti. Očekivani odgovor – „Ja o takvim stvarima ne brinem, ja samo pišem, a povijest će dati odgovor“ – spada u samoutjehu skribomana. Gdje, dakle, naći uporište? Zaista ne znam. Sebe doživljavam kao osobu koja na obali okeana baca u vodu bocu s pismom, potpuno svjesna da nema puno nade da će ikada dobiti odgovor. Ali, ako odgovor stigne, moja je sreća neopisiva i kao da se ta sreća ne da baš ničim mjeriti. Takva situacija spašava život. Moj život prije svega.

Nepouzdana pripovedačica eseja

Esej, književnu vrstu, otkrila sam kasno, već kao autorica nekoliko knjiga proze, i posve spontano. Iako je evropska esejistička književna tradicija duga i slavna, taj je književni oblik još uvijek disidentski u odnosu na roman ili kratku pripovijetku, na primjer. Kao da izostaje umijeće čitanja i razumijevanja eseja. Čitaoci znaju što bi s romanom ili zbirkom priča, ali ne znaju kako da vrednuju esej. U svojim esejima miješam fikciju (te u tom smislu mnogi ulomci eseja sliče na kratke priče), a okidač pripovijedanja često je istinita ili izmišljena anegdota. Pripovjedačica mojih eseja je često nepouzdana, to je moja narativna maska, što također spada u fikcionalni rekvizitarij. Narativna maska je zaštita od sklizavanja u autoritaran govor. Naime, autori eseja – istina to su mahom muškarci – neobično su skloni da skliznu u sveznajući, propovjednički, moralizatorski i agresivno monološki tip naracije.

Esej je po meni apsolutno najslobodniji oblik književnog iskaza, koji je, ponavljam, najlakše iskompromitirati upravo upadanjem u autoritarni govor, onaj isti koji koriste popovi, političari, propovjednici, diktatori, policajci…