Dugoročnih planova ionako nema na Balkanu

Nerviraju me uvijek ti loši putevi između Sarajeva i Beograda, ali sve zaboravim kad uđem u grad. Ovaj put tu nisam radi koncerta, to će morati pričekati kraj pandemije. Sa prijateljem i basistom iz mog benda Ivanom Mihajlovićem sjedim u njegovom studiju blizu Slavije i miksam album koji smo snimili zajedničkom prijatelju, pjesniku Ahmedu Buriću.

Volim Ahmedovu poeziju pa smo mu napravili poetski ili, kako se danas popularno kaže, spoken word album: on govori svoje najbolje pjesme, mi sviramo s njegovim glasom. Teško da mogu reći da je to pandemijski projekt. Počeli smo birati pjesme i igrati se s muzikom još i prije ovog ludila, ali je pandemija nekako stvorila vrijeme da mu se baš posvetimo. Kao i svi, sada žurimo da završimo jer se svi nadamo da uskoro kreću poslovi, turneje, koncerti. Po cijeli dan smo u studiju, Ahmed je s nama. Žao mi ga je jer prisustvovati miksu muzike je najdosadnija stvar na svijetu.

Petak, 11. februar

Nazire se kraj poslu pa možemo praviti duže pauze, otići na ručak u Malu Slaviju, prošetati gradom. Na Bulevaru me zaustavljaju momak i djevojka. Pravimo zajednički selfi i pitaju me kad će koncert u Beogradu. Obećavam nešto neodređeno potajno sretan da me nisu zaboravili nakon zaista duge pauze. Grad se stalno mijenja.

U pandemiji su, očito, mnoge radnje propale, na njihovim mjestima prave se nove. Novi su i grafiti koji nas uvjeravaju da je Ratko Mladić heroj. Baš ih je puno i svi su pisani istom rukom. Na Bulevaru, preko puta Vuka, usamljeno stoji i nebulozan grafit čiji autor baš ne stoji najbolje s njemačkim pa piše Kosovo ISST Serbien (Kosovo jede Srbiju). Pokažem to jednom prijatelju kojeg sam sreo putem, kaže mi da to možda i nije toliko nepravilno, da na nekom metaforičkom nivou ima i smisla. Smijemo se obojica, ali nekako kiselo.

Reče mi da ovdje u aprilu idu izbori. Nisam od onih koji misle da nacionalizam buja samo pred izbore, ali da su izbori katalizator za sve usrane hemijske reakcije u kojima živimo – jesu. Kakva je to demokratija kad te na pomisao da idu izbori zaboli stomak?!

Subota, 12. februar

Posao je završen, moramo danas krenuti nazad za Sarajevo. U Maloj Slaviji dogovaramo da će s nama putovati i Ahmedov prijatelj, novinar Bojan Tončić, koji ima neke sastanke u Sarajevu. U posljednjoj šetnji Beogradom prije puta mislim o mom starom drugu Milanu Milovanoviću, koji je nedavno preminuo od kovida.

Milan je bio genije za staru muziku. Dane smo provodili roveći skupa po arhivima, buvljacima, starim pločama i magnetofonskim trakama nastojeći spasiti zvukove prošlih vremena. Milan je sa prijateljima bio osnivač udruženja Stari zvuk, jedan od najboljih istraživača starih muzičkih formata, restaurator i dokumentarista. Šetnje Beogradom s Milanom bile su pravi časovi historije, kulture, muzike.

Sljedeći put moram planirati vrijeme da mu odem na grob. Jedan od posljednjih susreta s njim bio je baš na groblju. Tražili smo mjesto gdje je ukopana Nada Mamula. Ko bi rekao da ću naredni put po beogradskih grobljima šetati tražeći gdje je ukopan Milan.

Nedelja, 13. februar

Kuća. Pokušavam da ništa ne radim. Pandemija mi je porušila sve mehanizme za odvajanje rada od odmora. Ponovo moram učiti vještine za koje sam mislio da sam ih davno savladao: ne gledaj poslovni e-mail kad ne radiš, sve može čekati ponedeljak… Ipak, slušam miks koji smo napravili na kućnim zvučnicima na koje sam navikao. Bilježim šta smo zajebali, šta još treba promijeniti u narednom krugu. Ostatak dana netfliksujem i čitam.

Ponedeljak, 14. februar

Ludnica ponedeljka. Iako sam frilenser već preko sedamnaest godina i nemam jasno određeno radno vrijeme, kao i svi se moram povinovati ludnici ponedeljka. Mi na Balkanu radimo uglavnom ponedeljkom i utorkom. Svi odgovaraju na mailove u roku od pola sata, javljaju se na telefon, zovu, traže, hoće, mogu…

Već od srijede kreće priprema za vikend pa komunikacija ide teže. Zato uvijek moram iskoristiti ponedeljak da završim tonu stvari. A idu porezi, dogovori oko koncerata i turneja. Krenulo je i novo pomijeranje datuma. Moj prijatelj i menadžer Rok Košir od početka pandemije ludi i ponedeljkom i drugim danima. Čini nam se da je ljudima u Zapadnoj Evropi pandemija pala i teže nego nama.

Navikli su dogovarati koncerte po godinu ili dvije unaprijed. Panika koju osjećaju jer sada moraju da se bave nečim što dolazi za dva mjeseca je neopisiva. Djeluje mi kao da je nama na Balkanu, ionako naviklima da se bavimo samo onim što neposredno slijedi, nekako lakše. Jer mi dugoročnih planova ionako nemamo.

Utorak, 15. februar

Saznalo se da sam bio u Beogradu i da se gotovo nikome nisam javio. Zovu me, pišu poruke. Objašnjavam da sam radio u studiju i da jednostavno nisam imao vremena. Muzički studiji bi trebali biti na nekoj livadi ili u šumi, usred ničega. Danas imam i još jedan ispit na Akademiji.

Prošle godine sam odlučio da upišem master na etnomuzikologiji Muzičke akademije u Sarajevu. Planiram već odavno da napišem knjigu o sazlijskoj kulturi Sarajeva u 20. vijeku pa mi se učinilo zgodnim da to uradim kao master tezu. Neobičan je osjećaj biti ponovo u školskim klupama. Družim se s mlađom ekipom, slušam njihov doživljaj ovog ludog svijeta i nekako mi milo. U godinama su kad se još može sanjati. A malo je i tužno jer znam šta im slijedi nakon faksa.

Više nego ikad, našim društvom vlada imperativ da se mora bježati na Zapad. Ako ostaneš ovdje, kao da si automatski propao. Odlazak je sam po sebi znak uspjeha, spasa. Mučno je to, repetativno i više – dosadno.

Sreda, 16. februar

Bavim se prikupljanjem poreznih obrazaca i sve to šaljem računovođi. Mislim da mi ne postoji mreža obaveza. Da mi kažeš da večeras sviram pred punom salom, s nepoznatim bendom, nepoznat repertoar, i da imam svega par sati da se pripremim, lakše bi mi palo nego ovo što moram tabiriti porezne papire.

Užasna frustracija. Poslije podne imam sastanke u vezi s novim projektom kojeg radim naredne sedmice. Ulazim u studio s jednom predivnom mladom pop pjevačicom kojoj produciram album. Predivna stvar je učestvovati u kreativnim procesima drugih ljudi i ne baviti se samo svojim stvarima. Komuniciram s muzičarima, sa studijem, toncem. Svi su malo nervozni a znam da će sve to da se rasprši kad se u studiju odsviraju prvi tonovi.

Radili smo na pripremi od početka pandemije i jedva čekam da krenemo. Pored svega, imam još nekoliko sastanaka na Zoomu: u vezi s mojim novim albumom, nekim koncertima, planiramo mastering ovog miksa Ahmedovog poetskog albuma, onda sastanak s donatorom za ovaj pop album… Valjda će ovaj dan nekada završiti.

Četvrtak, 17. februar

Divno sunce nad Sarajevom. Još uvijek se bavim porezima i boli me stomak od toga. Iz Danasa javljaju da moram predati ovaj Dnevnik do 14 sati, a ja nisam nigdje. Potpuno sam zaboravio. Rijetko kad potpuno zaboravim obavezu. Kakav osjećaj propasti, vremenski čvor se steže, šta sam radio proteklih sedam dana?

Zašto sam obećao da ću ovo pisati kad ne znam gdje udaram?! Ostavljam sve i pišem uz kafu. Danas ide prva proba pred ulazak u studio s onim pop projektom. Ekipa je divna, mlada i ambiciozna. Valjda ću nekako stići da vidim još jednom Bojana Tončića, koji je još uvijek u gradu. Trčim sada vani, hiljadu me stvari čeka. Dok trčimo, dobro smo.

Autor je bosanskohercegovački muzičar, kantautor sevdalinki i istraživač istorije sevdaha, najbolji world music muzičar u Evropi u 2021, po izboru londonskog Songlinesa