Dunavska veza

Bojan Pajtić: Naše se pozicije razlikuju utoliko što se srpska strana zalaže da granica bude na sredini Dunava i poziva se na zakone koji su doneseni u bivšoj zajedničkoj državi, dok je Hrvatska za to da se poštuju granice katastarskih opština. Ali taj spor ne ometa saradnju između Srbije i Hrvatske koja je poslednjih meseci krenula uzlaznom linijom

Božo Galić: Mi smo već i bez sporazuma o granici uspjeli da se dogovorimo o korišcenju Vukovarske ade, ljudi i sa jedne i sa druge strane Dunava je koriste, odmaraju se, kupaju se. Očekujemo da će tako biti i sa Šarengradskom adom. A, kada se definira granica, onda treba razgovarati o zajedničkim projektima, da Dunav doista bude rijeka koja spaja

Omer Karabeg: Naši sagovornici su Bojan Pajtić, predsednik Vlade Autonomne Pokrajine Vojvodine i Božo Galić, vukovarsko-srijemski župan. Šta je to što najviše povezuje ljude sa srpske i hrvatske strane Dunava?

Bojan Pajtić: Povezuju ih dugogodišnje prijateljske i mnogobrojne rodbinske veze. Povezuje ih, svakako, i potreba da zajednički konkurišu za fondove Evropske unije. Povezuje ih vrlo intenzivna trgovina. Ljudi često kupuju u susednoj državi zbog razlike u cenama. Uostalom, povezuje ih i to što i sa jedne i sa druge strane Dunava žive dva srodna naroda, žive u velikom broju i živeli su vekovima.

Božo Galić: Pored prijateljskih, rodbinskih i gospodarstvenih veza, najviše ih povezuje potreba da granica ne bude zid koji razdvaja nego da to bude otvorena granica. Rijeka Dunav bi nas trebala spajati, a ne razdvajati.

Omer Karabeg: Kakav je danas položaj Hrvata u Vojvodini?

Bojan Pajtić: Hrvata ima 2,7 posto, znači, negde oko 55.000. Sve nacionalne zajednice imaju mogućnost školovanja na maternjem jeziku u osnovnim i srednjima školama. Nacionalne manjine imaju na Novosadskom univerzitetu katedre za svoj jezik i književnost, imaju i svoje programe na TV Vojvodine. Većina manjinskih zajednica, uključujući i hrvatsku, imaju i svoja pozorišta. U pokrajinskoj administraciji od 18 članova čak dvoje su Hrvati, što je više od 10 posto.

Omer Karabeg: Gospodine Galiću, u kojoj mjeri su predstavnici Srba zastupljeni u organima vlasti u vašoj županiji?

Božo Galić: Pripadnicima srpske zajednice garantirano je, pored prosvjetne i kulturne autonomije, i pravo da, bez obzira na izborni rezultat, imaju zamjenika župana u Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj županiji, kao i visoke pozicije u rangu državnih tajnika i pomoćnika ministara u vladi Hrvatske. U Vukovarsko-srijemskoj županiji Srbima je zagarantirano osnovno i srednje obrazovanje na vlastitom jeziku, imaju dvije radio stanice i izdaju svoje novine.

Omer Karabeg: Kakve su šanse da se reši spor koji se tiče srpsko-hrvatske granice na Dunavu?

Bojan Pajtić: Naše se pozicije razlikuju utoliko što se srpska strana zalaže da granica bude na sredini Dunava i poziva se na zakone koji su doneseni u bivšoj zajedničkoj državi, dok je Hrvatska za to da se poštuju granice katastarskih opština. Ali taj spor ne ometa saradnju između Srbije i Hrvatske koja je poslednjih meseci krenula uzlaznom linijom.

Omer Karabeg: Čini se da je glavni predmet spora Šarengradska ada na Dunavu. Kakve su šanse da se tu nađe pravedno rešenje?

Božo Galić: Mi smo već i bez sporazuma o granici uspjeli da se dogovorimo o korišcenju Vukovarske ade, ljudi i sa jedne i sa druge strane Dunava je koriste, odmaraju se, kupaju se. Očekujemo da će tako biti i sa Šarengradskom adom. A, kada se definira granica, onda treba razgovarati o zajedničkim projektima, da Dunav doista bude rijeka koja spaja. Evropska unija bi iduće godina trebala donijeti Dunavsku strategiju i to je prilika da se i mi u nju uključimo zajedničkim projektima korišćenja Dunava i zajedničkom turističkom ponudom.

Omer Karabeg: Zbog čega Srbi i Hrvati najčešće prelaze granicu? Ima li slučajeva da ljudi žive u jednoj, a rade u drugoj državi?

Božo Galić: Ima i takvih slučajeva. Inače, granicu najviše prelaze oni koji imaju rodbinu na drugoj strani ili imovinu. Mnogi ulažu novac i razvijaju male biznise na drugoj strani.

Bojan Pajtić: Moje prve komšije su Srbi koji su 90-ih godina došli u Novi Sad sa područja Vukovara. Oni svakog vikenda odlaze tamo. Prekogranični promet je vrlo razvijen zato što hiljade ljudi, koji su rođeni na području Vukovarsko-srijemske županije, danas živi na teritoriji Vojvodine. Nisu retki slučajevi da autoprevoznici, taksisti, čak i neki prosvetni radnici rade na jednoj, a žive na drugoj strani granice.

Omer Karabeg: A granica se prelazi samo sa ličnom kartom.

Bojan Pajtić: Tako je.

Omer Karabeg: Gospodine Pajtiću, da li se vratila većina Hrvata koja je za vreme rata izbegla iz Vojvodine?

Bojan Pajtić: Iz Vojvodine je otišlo tridesetak hiljada Hrvata. Nije bilo većeg odliva hrvatskog stanovništva sa područja Podunavlja i severne Bačke, ali je izuzetno mnogo Hrvata otišlo iz Srema. Znamo šta se tamo dešavalo za vreme rata, kakvim su pritiscima bili izloženi, uostalom jedna od optužnica protiv Vojislava Šešelja u Haškom tribunalu odnosi se upravo na te događaje. Mi smo nastojali da stvorimo uslove da se ti ljudi vrate jer oni i svojim rođenjem i kulturološki pripadaju Vojvodini.

Omer Karabeg: U kojoj meri su se oni vratili?

Bojan Pajtić: Kao i kada je u pitanju povratak Srba, sve zavisi od toga kako se ko snašao u novom okruženju. I kao što se ogromna većina Srba, koji su izbegli u Srbiju, ne vraća u Hrvatsku, takav je slučaj i sa većinom Hrvata koji su otišli iz Vojvodine i koji su našli svoj dom na primorju, u Zagrebu ili na nekom drugom mestu. Po mojoj proceni mi smo, 15 godina nakon rata, vrlo blizu kraja procesa povratka i Srba u Hrvatsku i Hrvata u Srbiju.

Božo Galić: Ja se slažem sa gospodinom Pajtićem da je vrijeme učinilo svoje. Naša županija je pred rat imala 230.000 stanovnika danas ih je 205.000, znači 25.000 manje, što poginulih, što nestalih, što raseljenih osoba.

Omer Karabeg: Da li se u Vojvodini i danas sklapaju mešoviti brakovi ili to pripada prošlosti?

Bojan Pajtić: Mešoviti brakovi su više pravilo nego izuzetak. Evo, u mojoj široj porodici su poslednjih godina sklopljena tri ili četiri braka – svi su mešoviti.

Omer Karabeg: Ima li danas u vašoj županiji mešovitih brakova između Srba i Hrvata ili je rat učinio svoje?

Božo Galić: Kako se odnosi poboljšavaju, kako su kontakti između mladih sve češći, ljubav čini svoje. Tako da sada ima i mješovitih brakova, a sigurno je da će ih biti i više.

Omer Karabeg: Koliko nerešeno pitanje povrata stanarskog prava izbeglim Srbima iz Hrvatske opterećuje međusobne odnose?

Bojan Pajtić: To je sigurno jedno od pitanja na koje treba da se nađe što brži i što efikasniji odgovor. Nama se tim povodom svakodnevno obraća veliki broj Srba koji su izbegli iz Hrvatske. Oni od nas traže da posredujemo u rešavanju tog problema koji je za njih zaista egzistencijalni.

Omer Karabeg: Vlast u Hrvatskoj tvrdi da je to pitanje manje-više zatvoreno, ali ima li šanse da se, ipak, nešto u tom smislu uradi?

Božo Galić: Ako su neke stvari urađene nekorektno, ako je nekome nanijeta nepravda zato što nisu poštovani zakonski propisi, onda te stvari treba ispraviti i donijeti drugačije odluke.

Bojan Pajtić: Već dve-tri godine imamo odličnu saradnju sa Vukovarsko-srijemskom županijom pre svega kroz projekte Evropske unije. Dalje, računamo na saradnju u izradi prostornog plana Pokrajine jer treba da zajednički sa susednim regijama osmišljavamo strategiju u privredi i turizmu. Planiramo također da se malogranični prelazi pretvore u granične.

Božo Galić: Što su bolji odnosi između naših država, nama je lakše surađivati mada nam za to nije potreban poticaj sa državnog nivoa. Nama je jedino važno da ti odnosi ne budu kočnica našoj suradnji.

Ratne traume

Omer Karabeg: Rat je ostavio duboke traume u odnosima Srba i Hrvata, posebno u nacionalno mešovitim područjima kakva su Vojvodina i Vukovarsko-srijemska regija. U kojoj meri su zaceljene rane rata? Bojan Pajtić: Rat jeste ostavio duboke tragove u ljudima na prostoru bivše Jugoslavije. Vojvodina je, međutim, nešto drugačija od većine multietničkih delova bivše Jugoslavije. Ovde nije bilo oružanih međuetničkih sukoba. Vojvodina je jedina regija u Evropi sa šest službenih jezika i mi vrlo intenzivno negujemo multietničnost i multikulturalnost. To je ono što nas obogaćuje i što je prava suština Vojvodine. Božo Galić: Za razliku od Vojvodine, na našem prostoru su se dogodili rat i agresija. Vukovarsko-srijemska županija je najviše stradala i po broju poginulih i nestalih i po broju raseljenih. Ogromna su bila razaranja i stambenih zgrada i ukupne infrastrukture. Ono što ovdje ljude najviše boli je to što svi zločinci nisu izvedeni pred sud. Kada bi pravda bila efikasnija, kada bi bila utvrđena sudbina nestalih, kada bi se svi Vukovarci vratili svojim kućama, lakše bi išao proces ponovnog uspostavljanja suživota na ovom prostoru. Ali, s obzirom na ono što nam se ovdje događalo, možemo biti zadovoljni međunacionalnim odnosima koje imamo u našoj županiji.