Dupli vođa

Čini se, naime, u dobroj mjeri sadističkim zahtijevati od jedne ličnosti da provodi politiku kontinuirane dvoličnosti. Čemu robovanje konvencijama i ionako nerazumljivim „demokratskim propozicijama“ ako se kao idealan vođa vladajuće partije u Hrvatskoj nameće dvoglava aždaja?

Da imaju smisla za inovacije i praktičnost, članovi HDZ-a sabotirali bi uvezene standarde i sada već vidno opterećujuću tradiciju, te slobodnom voljom izabrali dva ravnopravna lidera. Recimo: Andreja Plenkovića za vanjsku, a Milijana Brkića za unutrašnju upotrebu; tamo licemjernog diplomata, a ovdje rigidnoga policajca; tamo smokvin, a ovdje koprivin list; tamo Osvjedočenog Europejca, a ovdje Integralnog Hrvata… tim više što su obojica lažni.

Na taj bi se način, bez opasnosti da inokosni vođa jednoga dana osvane slomljen pod teretom obavezujućih proturječja, mnogo sretnije usuglasili i u kompaktnu državnu politiku uvezali i hrvatska šovenska zatucanost i europska uljudbena širina, i isključivost i inkluzivnost, i primitivizam i civiliziranost, i hinjeno razumijevanje za Druge i razumljivi nagon da se Drugi smlave, i retorička predanost ljudskim pravima i faktička spremnost da se ljudska prava krše, ili – u sferi lukrativnih ideala – i ustaška baza i antifašistička nadgradnja.

Uz dva predsjednika podjednakih ovlasti i specifične težine, koji bi pravično podijelili sektore djelovanja, primjerice, nikome ne bi palo na pamet pitati zašto se Andrej Plenković nije pojavio na komemoraciji osuđenome ratnom zločincu Slobodanu Praljku, niti zbog čega je Milijan Brkić – ako već Plenkovića nije bilo – tome svečanom okupljanju prisustvovao. Bilo bi jasno da svaki od njih rutinski obavlja svoj posao i ne bi ih pratile insinuacije da jedan drugome rade iza leđa.

Ovako, uz postojeću rukovodnu dogmu, cijeli niz popratnih konfuzija, a onda i suvišnih političkih manevara ne mogu biti izbjegnuti, pa je Plenković zbog Brkića prinuđen jesti govna pred dosadnim europskim birokratima, a Brkić zbog Plenkovića pred rigidnim hrvatskim desničarima. Što još HDZ-u treba da konačno shvati kako je bešćutno, a k tome i neproduktivno, politiku programske šizofrenije svaljivati na pojedinačna pleća?

Činjenica da se najviši državni dužnosnici – premijer, predsjednica i šef Sabora – nisu naslikali na komemoraciji u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski ne čini ovu svetkovinu manje službenom, jer se tamo slila sva sila uglednika iz rezervnoga ešalona: od potpredsjednika stranke i Sabora (Brkić), preko dvojice ministara (Krstičević, Medved) i garniture stranačkih starosjedilaca (Tuđman Jr., Šeks, Hebrang, Bebić…) koji zbog odmakle dobi nisu mogli izgubiti ništa osim svojih ništavnosti, pa do eminentnih ratnih zločinaca (Norac, Kordić), estradnih zvijezda (Thompson), markantnijih figura iz kriminalnog miljea (Vidošević) i ponosnih vlasnika visokih vojnih činova. Uostalom, oficijelno-državni karakter manifestacije prepoznala je i međunarodna štampa, raspisavši se bez nijansi o tome da „Hrvatska odaje počast ratnome zločincu“.

Je li Milijan Brkić boravio u Lisinskom nasuprot volji Andreja Plenkovića ili po njegovoj želji, da li je on tu bio njegov uteg ili njegov adut? – najizlišnije je moguće pitanje, koje može zaokupljati samo nadobudnu političarsku buraniju i sitne medijske spletkare, jer programska šizofrenija – sročena prema modelu: „Ono što činim je suprotno od onoga što želim da svijet misli o meni, a ne namjeravam se odreći ni djela ni poželjnog utiska!“ – za vladajuću stranku ima stratešku važnost od samoga njenog osnutka.

Da bi nam to bilo posve bistro, dovoljno je zaviriti u najbližu prošlost i sjetiti se kako je Plenković „relaksirao“ Hrvatsku od ekstremističkih snoviđenja Tomislava Karamarka da bi u praksi betonirao Karamarkov desničarski radikalizam, ili kako nas je ministrica kulture Nina Obuljen „spasila“ od crnih vizija Zlatka Hasanbegovića da bi do u detalje provela u djelo Hasanbegovićevu kulturnu politiku. Čak je i polivalentni Franjo Tuđman – zavirimo li u nešto dalju prošlost – trebao uz sebe jednoga Gojka Šuška kako bi, dok punim plućima amenuje ideologiju sirove proustaške ortodoksije, mogao proizvoditi i dojam da on ipak nije ortodoksan kao Šušak.

Ono što ove dvije lažne i lažno antagonizirane partijske struje neraskidivo povezuje je, dakako, vječna ljubav prema Hrvatskoj. Za normalan svijet, ljubav prema domovini nije nikakav politički stav. Možeš voljeti čvarke ili kickboxing, ali to samo po sebi nije garancija da su čvarci zdravi ili da kickboxing pršti od humanosti, a napose što razuman čovjek neće u ekstremno masnoj hrani ili nesuzdržanome muškom nasilju temeljiti svoj svjetonazor. Prije će biti da je ciljano nadraživanje emocija za njihovu političku uporabu simptom retardacije. Odati se nacionalizmu, između ostaloga, znači raspolagati najjednostavnijim odgovorima na najgluplja pitanja, pa tobožnja uvjerenja stječu aromu dijagnoze. „U pravu sam zato što sam Hrvat.“ „Hrvati ne mogu počiniti ratne zločine.“ „Zdrav sam dok god jedem čvarke.“…

Nevolja je što nasušna potreba da te civilizirani svijet uvažava, dok u isto vrijeme poduzimaš i veličaš ono nad čime se civilizirani svijet zgraža, zahtijeva takav intenzitet pragmatične političke dvoličnosti da jedna ličnost s izvršnim ovlastima vrlo teško može ispuniti očekivanja, ako nije opremljena osobinama i moralnom elastičnošću superheroja ili se ne zove Aleksandar Vučić. Neophodno bi valjda bilo neko mitsko biće kentaurske konstitucije, s Andrejevim poprsjem i Vasinim kopitima – Milijan Plenković? Andrej Brkić? Andrijan Brković? – u svakom slučaju, izbaviteljsko stvorenje koje bi samom svojom pojavom u isti mah davalo do znanja kako Plenković ima dovoljno mozga da ne pljuje Haški sud i ne glorificira ratne zločine, a Brkić dovoljno muda da čini upravo to.

Nešto slično pokušala je od sebe načiniti Kolinda Grabar Kitarović, s otužnim rezultatom, pravdajući svoj izostanak na komemoraciji suicidalnome hrvatskom vitezu napomenom da se „država vodi razumom, a ne emocijama“. Emocije su je, naime, vodile u Lisinski, ali ju je razum zadržao na Pantovčaku. Na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a (u New Yorku) izjavila je da Hrvatska prihvaća presudu Haškog suda, a par dana kasnije (u Zagrebu) da neće oduzeti odlikovanja osuđenim licima – premda je zakon na to obavezuje – jer se, kako je rekla, takva „praksa dosad nije primjenjivala, osim u slučaju odluka domaćeg zakonodavstva“, što znači da presudu Haškog suda Hrvatska ne prihvaća.

Pokušaj da djeluje kao jedna državnica za vanjsku, a druga za unutrašnju upotrebu, izrodio se u grotesku – što se gospođi Kitarović i inače često događa – jer su joj u Koncertnoj dvorani, kako tvrde promatrači, izdašno psovali rodbinu, poštujući karakter priredbe. Slično je navodno prošao i Plenković, potpuno nepotrebno, premda je u mnogim navratima pokazao da obiluje talentima: da je njegov politički sadržaj želatinozna masa koja se bez problema oblikuje prema trenutačnim potrebama.

No da li Hrvati žele žele? Imaju li stvarno osjećaj da ih samo nešto gnjecavo i ljepljivo može držati na okupu? Vjeruju li zaista da se tek preko nečega bez konačnog oblika mogu projicirati u beskonačnost? Milijan Brkić ima nešto drugačiji recept za zbijanje redova: strah, nacija i policija. Obredi poput odavanja počasti ratnome zločincu opslužuju proces pohrvaćivanja Hrvata, pa se moraju organizirati dovoljno često da održe kolektivnu kondiciju u dobrome stanju. Na djelu je militantno tesanje identiteta, nešto poput redovnih terenskih vježbi koje se izvode u ambijentu moralne pustoši.

Budući da, s druge strane, svijet ipak postoji i da nam je trajno nesklon, uzaludno je nagađati kojemu od aspekata stranačke taktike treba dati prioritet. Jedino kvalitetno rješenje za HDZ je da, preko dva ravnopravna predsjednika, institucionalizira janusovsku prirodu partije. Umjesto da se pojedinačni čelnik satire u svakodnevnom hrvanju s kontradikcijama od nacionalnog interesa, dupli bi vođa zasigurno jamčio dvostruke efekte.

Ne tako formalan, ali suštinski sličan oblik razdiobe odgovornosti već je okvalificiran na mjerodavnom mjestu. Zove se udruženi zločinački pothvat.