Dva različita lica istosti

 Ovakvu odluku donio je međunarodni žiri u sastavu Pavle Goranović, predsjednik i članovi Svetlana Kalezić iz Crne Gore, Jasmina Topić iz Srbije, Damir Uzunović iz Bosne i Hercegovine i Luko Paljetak iz Hrvatske.

– Ove godine imali smo izuzetno jaku konkurenciju, gdje su se između 43 prispjele knjige izdvojile „Moje rijeke“ Faruka Šehića i „Biti“ Dejana Aleksića. U najužem izboru, pored ove dvije knjige, našle su se još i „Svakodnevni smak svijeta“ Stevana Tontića, i „Usijanje“ Dragoslava Dedovića. Na kraju smo se ipak odlučili da ovogodišnju nagradu „Risto Ratković“ ravnopravno podijele Šehić i Aleksić, kazao je predsjednik Žirija Pavle Goranović.

U obrazloženju žirija kaže se da su Šehićeva i Aleksićeva knjiga dva različita lica istosti, na određeni simbolički način.

– I Šehić pjeva o „biti“, samo je njegovo biti intenzivnije, bolnije, surovije dok je Aleksićevo biti jedna unutrašnja borba sa svijetom i talogom iskustva i najzad, melanholija koja preovladava u tonu knjige kao jedna nemoć da se ljudsko odbrani od naleta neljudskosti u čovjeku samom. Njihovi pjesnički maniri su različiti. Šehić je ,,neobuzdan“, nekad nehajan, nalik Bukovskom ili Valjareviću, od naših savremenika, ritam njegovog stiha čas je protivrječan, kao i misao, čas izazivački – ne da nam da se osećamo lagodno, čak i kad bi pjevao o sasvim drugačijim svjetovima i iskustvima. Aleksić, s druge strane, voli da bude majstor riječi, voli da osluškuje njihov ritam kao precizan švajcarski časovnik, da možda u tom ritmu, iako iz svakog stiha izbija zastrašujući nemir, pronađe neku ravnotežu svijeta. On je svjestan da je sve u neskladu, kao što je čovjek u neskladu sa samim sobom, ali da se postizanju te ravnoteže, pa onda i utjehe bivstvovanja, mora neprestano težiti. Šehić vrišti „gonite se svi a i ja sa vama“, ali nam ipak nudi poeziju kao odgovor! Aleksić vrišti kroz tihe uglačane stihove iza kojih takođe zjape velike tame, piše u saopštenju žirija.

Dejan Aleksić je 1994. godine dobio nagradu Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27 godina za rukopis „Potpuni govor“ da bi, evo, nakon 20 godina zaslužio i glavnu nagradu „Risto Ratković“. Rođen je 1972. godine. Prevođen je na engleski, njemački, norveški, bugarski, grčki, makedonski, mađarski, slovački, slovenački i rusinski jezik. Dobio je nagradu Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27 godina i nagrade „Meša Selinović“ (Srbija), Branko Miljković, Brankovu nagradu, Prosvetinu nagradu, Matićev šal, Nagradu SANU, Branko Ćopić i Zmajevu nagradu Matice srpske. Živi u Kraljevu i urednik je za poeziju u književnom časopisu Povelja.

Faruk Šehić je član Društva pisaca BiH I PEN centra u BiH. Radi kao novinar i kolumnista u sarajevskom magazinu BH Dani. Do sada je dobio Nagradu dnevnog lista Oslobođenje – za najbolju neobjavljenu novinsku priču (2003); drugu nagradu izdavačke kuće Zoro za zbirku „Pod pritiskom“ (2003); nagradu Drugog beogradskog festivala poezije Trgni se! Poezija! (2008); nagradu „Meša Selimović“ BiH (2012) i nagradu Evropske Unije za literaturu (2013). Živi u Sarajevu.