Foto: EPA-EFE/ANDRII NESTERENKOOd kako je koncem veljače počela ruska vojna agresija na Ukrajinu, pred strahotama ratnih razaranja i svakodnevnog granatiranja tamošnjih sela i gradova, praćenih masovnim zločinima nad nedužnim ukrajinskim stanovništvom, svjedočimo humanitarnoj katastrofi neviđenih razmjera na europskom tlu, još od svršetka Drugog svjetskog rata.
Dosad je oko deset milijuna Ukrajinaca bilo prisiljeno napustititi svoje domove, od toga gotovo ih je šest milijuna raseljeno unutar same države, a ostatak, uglavnom žena, djece i staraca spas je pred ruskim osvajačima potražilo u susjednim zemljama (najviše Poljskoj), koje su im pružile nesebičnu pomoć, širom otvorivši granice, bez suvišnih formalnosti za nihov prijem, nastojeći ih što je bolje moguće zbrinuti i udomiti.
EU je pokazala svoje humano lice, do danas je prihvatila oko pola milijuna ukrajinskih izbjeglica, donoseći pri tomu niz konkretnih mjera (zdravstvena, financijska i socijalna skrb, šlolovanje djece, uključivanje izbjeglih u tržište rada…) kako bi u naredne tri godine (ako rat potraje i duže) sve pridošlice imale privremenu zaštitu unutar eurposke zajednice, bez obveze podnošenja zahtjeva za azil ili boravišnu dozvolu.
NEŽELJENI „GOSTI“: Naravno, većina Ukrajinaca jedva čeka da se rat okonča i vrati svojem domu, ali više je nego izvjesno kako će se jedan broj odlučiti za trajan ostanak u novoj sredini i da će zatražiti azil, posebice u onim visokorazvijenim zajednicama koje imaju izražene demografske defekte i u ukrajinskoj izbjegličkoj populaciji vide izvore toliko im potrebnih ljudskih resursa, prvenstveno stoga jer se radi o ljudima koji su im obrazovanjem, navikama, vjerom, kulturom, načinom i poimanjem života veoma bliski (ne zaboravimo i boju puti); brzo će se i lako adaptirati, te su samim time daleko prihvatljiviji od tamnoputih izbjeglica s Bliskog Istoka, Afrike i Azije koji već godinama u potrazi za boljim životom, tražeći spas od opasnih kriza i krvavih ratova, očajnički (i)legalno hrle u Zapadnu Europu koja se prema njima sve više i čvršće zatvara.
Koliko ih je desetina, pa možda i stotina tisuća na tom neizvjesnom putu izgubilo živote u morskim dubinama Mediterana, (p)ostalo žrtvama krijumčara ljudima i(li) trgovaca robljem, to nikad nitko neće moći precizno utvrditi, ali nedvojbeno se radi o tragediji nemjerljivih razmjera. Primjerice; tijekom 2021. službeno je evidentirano 15 smrtnih slučajeva pri ilegalnom pokušaju prelaska hrvatske granice, ali neslužbeno, broj (uglavnom utopljenih) je daleko veći.
Ali, o svemu tomu i svim silnim nepravilnostima počinjenim u postupanjima nad ilegalnim migrantima, policija RH ni da zine, iako ima i više nego dovoljno razloga da ministar unutrašnjih poslova Božinović podnese ostavku ili da ga premijer Plenković naprosto smijeni što bi bilo pravednije.
Ukoliko rat u Ukrajini potraje, predviđa se da bi u zapadnoeuropske zemlje moglo doći i do sedam milijuna izbjeglica, ali to briselsku administraciju, kao ni vlade članica europske zajednice ne plaši, dapače; ali zato se daleko manje brojke tamnoputih (i)migranata tretiraju alarmantno i svim (ne)dozvoljenim sredstvima, tzv. pušbekovima brani im se ulazak na teritorij EU.
Čak je i Viktor Orban, vodeći zagovornik krajnje restriktivne antiimigracijske politike kojom se oštro suprotstavlja i samom prihvatu, a kamoli integraciji tamnoputih izbjeglica unutar EU, poručio Ukrajincima kako će u Mađarskoj naći prijatelja.
A sjetimo se: prije sedam godina, slikajući se na mađarsko-srpskoj granici, uz podignutu ogradu od žilet-žice drakonskim se mjerama prijetio neželjenim gostima s Bliskog Istoka, tvrdeći da time zapravo brani kršćanske, kulturne zasade Europe pred najezdom islamističkih terorista.
Danas, u vrijeme masovnog ukrajinskog stradanja i egzodusa i spremnosti EU da im na svaki način pomogne da prebrode kušnje koje su ih snašle, što je samo za pohvaliti, svjedočim svojevrsnom cinizmu, pa i perverziji nejednakog tretmana europskih i neeuropskih izbjeglica i (i)migranata.
Ukrajinski izbjeglički val se tretira posvema drukčije, neusporedivo bolje od izbjeglica iz Sirije, Libije, Maroka, Afganistana, Jemena, Sudana, Nigerije i ostalih afro-azijskih ratom zahvaćenih destinacija i to je sramota naše civilizacije čiji humani obraz, čini se, jedini istinski želi sačuvati svojim akcijama i apelima papa Franjo, posječujući hot-spotove, a zapravo izbjegličke konc-logore diljem Mediterana, ali nažalost, to je, barem zasad, glas vapijućg u pustinji.
Uporno nas upozorava da su svi ljudi, bez ogleda na rasu, vjeru, etničku pripadnost isti i jednaki, ali Europa to ne želi čuti, dominiraju glasovi populista i demagoga koji poput bugarskog premijera Kirila Petkova i njemu brojnih i sličnih rasnih higijeničara upozorava(ju): „Ukrajinci su Europljani, obrazovani ljudi, za razliku od drugih, to nisu izbjeglice za koje nismo sigurni u njihov identitet, njihovu prošlost koji lako mogu biti (islamski) teroristi“.
(NE)ČISTA SAVJEST: A, EU kako bi ipak donekle umirila nečistu savjest, jer tamnoputim (i)migrantima drastičnim mjerama onemogućava dolazak na svoj teritorij, plaća Turskoj da ih u krajnje nehumanim uvjetima zadržava u tzv. hot-spotovima, samo stoga jer nisu zapadnjacima prihvatljive bijele puti, ne nalikuju nam i ma koliko mi o tomu šutjeli i pravili se da to nije tako, uspostavili smo posvema svjesno i namjerno obrazac institucionalnog rasizma, samo smo ga malo dotjerali i zapakovali da pristojnije izgleda, ali rat u Ukrajini i masovni izbjeglički val bjelodano nas je raskrinkao u svekolikoj našoj uzvišenoj kršćanskoj bijedi.
Ono što pružamo i treba da pružamo Ukrajincima, to izjeglicama iz Sirije i ostalih afro-azijskih pustopoljina mirne duše i (ne)čiste savjesti uskraćujemo.
Na takvu neprihvatljivu uspostavu prakse dvostrukih kriterija, licemjernog, demagoškog humanizma, u odnosu prema izbjeglicama, upozorio je Global Detention Project (sa sjedištem u Švicarskoj) tvrdeći kako je pitanje (pod)jednakog odnosa prema svim izbjeglicama, bez ogleda odakle dolaze i kamo namjeravaju otići, test naše iskonske moralne savjesti koji dosad Europa, na žalost nije položila.
I to bi nas trebalo natjerati, ako nismo zaboravili da smo ljudi, da se zamislimo nad dosadašnjim diskriminacijskim postupcima prema tamnoputim (i)migrantima i da konačno počnemo primjenjivati Konvenciju o izbjeglicama (iz 1951) na pravi način, bez politikantskih zaobilaženja i selektivnih kriterija.
Potresne slike izbjeglica s poljsko-bjeloruske granice koje je Lukašenko beskrupulozno instrumentalizirao u svom obračunu sa Zapadom, koji su tjednima, po cičoj studeni čamili na ničijoj zemlji, bez dovoljno hrane, vode i tople odjeće, pokušavajući se dokopati obećane zemlje postali su zloćudnim simbolom naše epohe, jednako kao i slike premlaćivanja tamnoputih imigranata rukom maskiranih pripadnika hrvatske policije na granici BiH i RH.
Ne zaboravimo ni malu Afganistanku Madinu, koja je bezdušno ponašanja hrvatske granične policije platila životom, a za čiju smrt RH nije željela priznati svoju evidentu krivnju, dok konačno prije koji dan Europski sud za ljudska prava nije definitivno, bespridržajno (novogovorna RH sintagma) utvrdio isključivu odgovornost hrvatske države za nezakonito protjerivanje, nečovječno, nasilno i ponižavajuće postupanje što je sve i dovelo do tragičnog raspleta.
RH mora platit Madininoj obitelji, koja je u međuvremenu dobila azil u jednoj zemlji EU, popriličnu odštetu, ne male sudske troškove, ali sve je to ništa naspram sramote koju zbog nezakonitog i samovoljnog nasilništva policije mora (is)trpiti hrvatska vlada i pravosuđe koje se posvema oglušilo na tužbu Madininih roditelja.
SRAMOTNI „EKSCES“: Čak i danas nakon svega Plenković tvrdi kako je to izolirani eksces, a svi dobro znamo da je to sustavna, dugogodišnja neprihvatljiva praksa hrvatske policije prema (i)migrantima koja nikoga unutar službenih struktura u Zagrebu i Bruxellesu nije dirnula.
Dapače, hrvatska policija prima pohvale za svoju predanu službu u zaštiti EU granica.
U Jemenu dnevno i to već godinama od granata, oružanih sukoba, gladi, siromaštva i raznih boleština gine i umire više ljudi no što ih je poginulo u Ukrajini, čak i u vrijeme najintenzivnijh ruskih napada na nezaštićene civilne objekte; za razliku od ukrajinske tragedija, ova jemenska nas uglavnom ostavlja ravnodušnim, jer za Boga miloga, Jemen je daleko, to su neki divlji drukčiji ljudi od nas, a Ukrajina je tu, blizu nas, u Europi, žrtve su Europljani.
Naravno, na vijesti o Rusima koji se otvoreno u svojoj zemlji bune (i bivaju drakonski sankcionirani) protiv Putina i njegove zločinačke politike, uglavnom se sliježe ramenima; tko im kriv, sami su si birali vođu.
U RH je dosad iz Ukrajine došlo oko 12.000 izbjeglica (premijer tvrdi da država može skrbiti i za 20.000 osoba, pa i više ako zatreba), većina ih je u tranzitu prema Zapadu, ali mora se priznati Vlada je promptno reagirala, poduzela je niz mjera kako bi pomogla u prihvatu i smještaju tih ljudi.
Trenutno se u RH, uz krajnje pojednostavljenu proceduru upisa školuje 500 učenika, ali zašto se slična ukrajinska praksa nije dosad primjenila i na djecu ostalih izbjeglica koja borave u RH?
U Hrvatskoj, odgovorni, uz potporu ogromnog dijela građana, razmišljaju i ponašaju se slično, kao i u drugim državama unutar EU; iz civilne udruge Are You Syriors koja se dokazala pomažući izbjeglicama s Bliskog Istoka pozdravljavaju sve mjere koje Vlada poduzima kako bi pomogla Ukrajincima, ali se ujedno i pitaju: zašto se isti, ili barem slični standardi nisu primjenjivali i na sve ostale kategorije izbjeglica?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
