Efekti građanskih protesta

Nidžara Ahmetašević: Nas su na ulicu istjerali ovdašnji političari, oni su isprovocirali takvu reakciju. Jedna od glavnih parola februarskih protesta bila je – mi smo gladni na tri jezika. Željeli smo poručiti da nam nije prioritet nacija – u šta nas stalno pokušavaju ubijediti ljudi koji vode ovu zemlju – nego da nam je potrebno nešto sasvim drugo od onoga što nam oni nude.

Dobrica Veselinović: Naš motiv je nepoverenje u vlast i neslaganje sa tim kako se naše društvo – u ovom konkretnom slučaju naš grad Beograd – razvija. Građani vide da se sve dešava mimo njih, da njih niko ništa ne pita.

Ahmetašević: Vlast je prvo bila šokirana, jer je u ovoj zemlji vladala tolika apatija da je vlast mislila da će tako biti dovijeka. Političari su se poprilično uplašili – to se moglo vidjeti po njihovim reakcijama u medijima – ali su prilično brzo sabrali svoje redove i krenuli u otvorene napade protiv ljudi koji su protestovali.

Veselinović: U Srbiji je prvo bilo ignorisano ono šta se dešava. Onda je počelo spinovanje i laganje u stilu – to se nije desilo, to nije bilo tako, a kada su protesti postali masovniji, došlo je do otvorene konfrontacije sa onima koji organizuju skupove, u ovom slučaju sa Inicijativom Ne davimo Beograd. Kada im nije uspelo da na taj način razbiju proteste, pokušali su sa pacifikovanjem protesta – počeli su da tvrde da je sve u redu i da su protesti demokratski način izražavanja volje građana. Ja mislim da se vlast uplašila, a najviše se plaše zbog toga što ne vide lidere protesta, pa ne znaju na koga da udare.

Ahmetašević: Nakon intervencije policije i prekršajnih prijava među građanima se proširio strah. Mnogi ljudi su se povukli i nisu više htjeli biti na protestima, niti dolaziti na plenume, jer je policija bukvalno zaustavljala ljude na ulicama i prijetila im. Političari su se najviše uplašili kada su građani, koji su protestovali u Federaciji, pokušali da se spoje sa građanima iz Republike Srpske. Mislim da je to bio pravi horor za sve političare u ovoj zemlji.

Veselinović: U Srbiji je sada na delu kontrola javnog mnjenja kroz kontrolisanje kanala komunikacije. Najveći i najuticajniji mediji su u privatnom vlasništvu, a njihovi vlasnici su u bliskoj vezi sa vlašću. Sve ono što oblikuje javno mnjenje je pod apsolutnom kontrolom vlasti. Pokušava se prikazati da je sve u redu. To je jedan način delovanja vlasti, a drugi je pojava fantomskih organizacija i grupacija građana koji se protive protestima. Oni organizuju skupove podrške režimu. Sve je to vrlo banalno i providno, jer je nedavno otkriveno da mejlovi kojima se ljudi pozivaju na kontramiting u Novom Sadu i u kojima se iznosi plan organizacije tog protesta dolaze iz kabineta gradonačelnika Novog Sada.

Ahmetašević: U Bosni i Hercegovini, mnoge političke stranke pokušale sebi pripisati zahtjeve građana i manipulisati onim što se dešavalo na protestima. Međutim, jedno od pravila koje su građani od početka usvojili bilo je da na protestima ne mogu učestvovati predstavnici političkih stranaka, nevladinih organizacija, niti bilo kojih drugih organizacija. Svako može doći, ali samo kao pojedinac, odnosno kao građanin i građanka. I tako je i bilo.

Veselinović: Mi smo od početka rekli da svako može učestvovati u našim protestima – ili kao pojedinac ili u svojstvu predstavnika neke organizacije, ali smo zabranili isticanje obeležja političkih stanaka. Naš je stav prema političkim strankama – pri tome mislim na sve političke partije, bez obzira da li su u opoziciji li na vlasti – da su one izgubile svoj smisao, jer se ne zalažu za javni, već za partijski interes. Mi smatramo da partije moraju da se reformišu – one moraju da slušaju građane i da se demokratizuju da bi postale relevantan akter u društvenom životu. Nažalost, nismo videli da se išta promenilo u njihovom ponašanju prema građanima.

Ahmetašević: Ne zaboravite, Bosna i Hercegovina je još uvijek poluprotektorat. Sve to sprečava građane da ponovo izađu na ulice, jer teško je boriti se sa aždajom koja nema tri nego hiljadu glava, krila, repova i ne znate sa koje strane da je udarite da ona napokon padne. Naprosto sam ljubomorna na susjede koji tačno znaju ko su ljudi u njihovim zemljama na koje treba usmjeriti gnjev. Mi, u ovakvoj Bosni i Hercegovini, to ne znamo.