Enes Kišević: Volim gledati u bijelu pustinju papira

Rođen u Bosanskoj Krupi 1947, a odrastao u Ključu, posle završenih studija glume na Kazališnoj akademiji u Zagrebu, započeo je karijeru ulogama na filmu i u pozorištu, uz dobro upamćene nastupe na Dubrovačkim ljetnim igrama. Međutim, u 27. godini objavljuje debitantsku i odmah zapaženu knjigu Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled, posle čega se sve više okreće literaturi, da bi dosad publikovao tridesetak naslova lirike i dramskih tekstova znatno prevazišavši granice jezika na kome stvara. Nedavno je u Zagrebu, gde već decenijama živi, izašla reprezentativna monografija Kišević – pjesnik vjere u poetsku objavu, dok je u Iranu doživeo počasti dostojne živog klasika, pa i tu da na njegovoj promociji učestvuje slavni reditelj Ašgar Farhadi.

* Kad se o vama povede reč, uvek je prisutna ta dilema da li se bolje osećate kada sami pišete ili kad na sceni interpretirate ono što su drugi napisali?

– Neki su glumci, na sreću, bili i pisci, ali da su svoj život posvetili samo glumi, tko bi se danas od nas sjećao jednog Šekspira, Molijera, Kamija, Beketa? Budući da nosim u sebi iskustvo i glumca i pjesnika, kazat ću vam ovako: pjesnik diše pjesmu, a glumac tu pjesmu sam na sebi izvodi. Pa ipak, više volim sebe kad pišem, volim gledati u bijeli papir, u tu bijelu pustinju, bez obzira hoće li se pojaviti oaza. Koji put se dogodi da mi olovka osvane u zraku i dalje zagledana u netaknutu bijelu pustoš, ali ja se osjećam miran i sretan, pun nekog radosnog svjetla koje se ne da ograničiti riječima.

* Ipak, glumačko obrazovanje je svakako doprinelo umeću javnog kazivanja – ne samo svojih stihova, po kojima ste čuveni – koje je nekad bilo izuzetno popularno?

– Evo vam jedne slike iz Maksimira: hodao sam s nordijskim štapovima i susreo ženu, psa i muškarca – nordijskog hodača. Pozdravili smo se i nastavili hod, ali se čovjek okrenuo i dobacio mi: „Vama reći dobro jutro za mene je malo. Mi smo izbjeglice iz BiH. Pamtimo vaše pjesničke večeri i promocije u onom našem mraku. Na vaše se recitale moralo doći puno ranije da bi se zauzelo mjesto. Gdje ste sad? Nema vas. Ne vidimo vas. Što radite?“ Pokušao sam skrenuti razgovor: „Hodam s ova dva nordijca. Ne dam nogama da se ulijene. Velika vam je umjetnost, znate, pa i mudrost pronijeti kroza život istu tjelesnu težinu“. „I isto srce“, uzvratio mi je neznani srodnik. O, bilo je onomad nomada ljepote na sve strane! A danas? Kako je danas? Danas većina ljudi rado u ruci stišće novčanice s likovima Gundulića, Marulića, Šimića, Šopa, Dizdara, Ćopića, Njegoša, a nijedan njihov stih ne znaju reći. Eto, tako vam je to danas.

* Može se, znači, konstatovati da se poezija, kao i sve ono što je prati – čitaoci, izdavaštvo, kritika, mediji – dosta izmenilo od doba kada ste vi počinjali?

– U poeziji se sve mijenja osim poezije koja se drži univerzalnoga kućnoga reda. Javnost se zavodi editorizmom – najnovijim pravcem 21. stoljeća gdje se u književnim salonima žamori koliko je novaca piscu donijela najnovija knjiga. Nikog ne zanima o čemu knjiga govori. Što bi rekli neki ljudi: „Nisam je čitao, ali meni je super“. Sretni su pjesnici, sretni su pisci, sretni su novinari koji ne podliježu ovom najnovijem – izmu.

* Takvi vaši stavovi su, pored ostalog, možda podstakli neke kritičare da vas nazovu „pesnikom starog kova“?

– Tko može reći da je svjetlost Prvoga praska stara, a da je ova jutrošnja nova? Ovoga sam ljeta ponovo u Kaštelima posjetio svoju staru prijateljicu maslinu. Već na samu pomisao da je korijenje moje prijateljice starije od 1.500 godina, a da su joj plodovi današnji, zaigralo bi mi srce te bih se uspinjao na prste i ljubio mlade masline koje su joj cijelu krošnju okitile. Tako isto ljubim i knjige koje u sebi imaju nešto od ljepote ove moje sudisajnice. A takav je Držić, Šekspir, Mevlana, Hafiz, Gete, Sterija, Niče, Helderlin, Dostojevski, Kami, Kaštelan, Miljković, Dragojević, Gudelj… Svi su oni pjesnici staro-novoga kova. Kako bi rekao Tin Ujević u Svakidašnjoj jadikovki: „biti već star, a tako mlad“.

* Pesnik ste ljubavi, no ništa manje verodostojno i stvarnosti koja zna biti naporna. Intiman, emotivan, ali, u isti mah, i angažovan?

– Ima jedan tihi pjesnik koji svakoga trenutka, bez riječi, odgovara na ovo vaše pitanje. Taj pjesnik je i intiman, i emotivan, a istovremeno i angažiran. Njemu je život svih ljudi jednako vrijedan. I kad tijelo spava, i kad duša spava, i kad misli spavaju, taj pjesnik je budan. On neprestano stražari, on neprestano bdije nad svakim živim bićem. Toliki ljudi dođu na ovaj svijet i odu, a da od njega ništa ne nauče. Ali oni koji ga slušaju i slijede i bez riječi mogu steći veliku mudrosti. O tome pjesniku Branko Miljković u pjesmi Balada zapisuje: „U tuđem smo srcu svoje srce čuli. / Isto je pevati i umirati“.

* Zavičajna Bosna je konstanta vašeg opusa. Stalno joj se vraćate kao nekoj vrsti večnog simbola?

– Bosna i Hercegovina meni znači više od rodne grude, više od nacije. Tamo je korijen svim mojim mislima.

* U poslednje vreme sve više se bavite delom genijalnog Nikole Tesle?

– Imam osjećaj da je Bog svoj dah i svoje nadahnuće udahnuo ljudima samo da bi se rodio Nikola Tesla. Tesla je ljepota uma, ljepota duha. Uskoro bi se trebao pojaviti moj sonetni vijenac Dar Nikoli Tesli u kojem pišem o zadnjim godinama njegova života. Osjećam kao da je Tesla živ i da govori kroza me: „Platonove sjene puze iza mene. / Izumi će moji čekat nerođene“.

* U svakom slučaju, što se vas tiče, nema odustajanja od poezije, niti straha za njenu sutrašnjicu?

– Duša je najtiši pjesnik, dok ona postoji ne brinem se o budućnosti poezije.