Evropa ne želi veliku gužvu na periferiji

Jelica Minić: Postoje vrlo različite procene kako će se dalje kretati proces proširenja Evopske unije. Recimo, sredinom avgusta revija Euractiv review objavila je tekst u kome se sa mnogo optimizma konstatuje da imamo novi početak na Balkanu i da će ulazak Hrvatske u Evropsku uniju otvoriti vrata i drugim zemljama regiona, tako da će biti ubrzan proces njihovog pristupanja toj zajednici. Međutim, vrlo brzo nakon nedavnih problema oko graničnih prelaza na Kosovu i nakon posete gospođe Merkel Beogradu, američka agencija Stratfor iznosi procenu da će ulazak Hrvatske smanjiti motivaciju Evropske unije da ubrza proces priključivanja drugih zemalja. Stratfor to objašnjava na ovaj način, citiraću: „sa Hrvatskom sateranom u EU ćosak potreba Brisela da kooptira Srbiju postaje manje kritična. Evropljani veruju da potencijalna pretnja od neke eventualno radikalizovane Srbije može da se drži pod kontrolom u okolnostima kada je oko nje sve tešnji obruč članica, kandidata i potencijalnih kandidata za Evropsku uniju. Rastuće približavanje Balkana Zapadu čini manje hitnom potrebu da se Srbija integriše u Evropsku uniju, što znaci da njen put ka članstvu – ukoliko ga izabere – neće biti lak“. Kao što vidite, spektar procena ide od optimizma do prilično velikog pesimizma.

Tonino Picula: Prije 15-tak godina u čekaonici Brisela, kao administrativnog sjedišta Europske unije, bila je velika gužva, jer je tada veći broj zemalja bivšeg političkog istoka čekao da postane članicom Europske unije. Tada je Europska unija imala veliku potrebu da se proširi i da na neki način oduži povijesni dug sa Jalte, da ponovo prikupi izgubljenu braću na istoku, kao i da doprinese uspostavi mira, pa i evropske perspektive za zemlje nastale na prostoru bivše Jugoslavije. Za razliku od tog vremena danas je fokus Brisela na ozbiljnim problemima koje ima sama Europska unija. Kad je riječ o Balkanu, ovoga trenutka je Brisel puno više zainteresiran da na svojim rubnim dijelovima nema neku veliku gužvu, da se ponovo ne dogodi neka turbulencija koja može utjecati na Evropu. Nitko nije previše željan novih pridošlica sa Balkana, ali mislim da je pristupanje Hrvatske Europskoj uniji poruka ohrabrenja preostalim zemljama- kandidatkinjama da nastave sa reformama i da, više nego ikada prije, budu strpljive.

Omer Karabeg: Može li se reći da će Hrvatska, samim tim što će biti prva zemlja Zapadnog Balkana koja je ušla u Evropsku uniji, biti i neka vrsta lidera u regionu?

Jelica Minić: U izvesnom smislu da. Ona je prošla putanju koju ostale zemlje Zapadnog Balkana tek treba da prođu. Kao što je Hrvatskoj bilo dragoceno iskustvo Slovenije, tako će i njeno iskustvo biti dragoceno ostalim zemljama Zapadnog Balkana. Tu Hrvatska može da odigra vrlo važnu ulogu.

Tonino Picula: Puno ovisi od toga na koji način će Hrvatska utjecati na percepciju koju o njoj imaju građani Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije i Albanije: koju vrstu imidža ona želi izgraditi – da li će to biti podsjećanje na jugoslavensku Hrvatsku, kako će predstaviti baštinu ratne Hrvatske, a kako viziju europske Hrvatske. Mislim da će Hrvatska biti u stanju da prenosi europsku poruku onima koji još nisu članovi Europske unije.

Omer Karabeg: Ne mislite da će Hrvatska težiti nekoj liderskoj poziciji?

Tonino Picula: Mislim da je isticati lidersku poziciju pomalo provincijalno. To nije način kako Brisel komunicira sa onima koji još nisu članovi Europske unije. Potrebno je poticati se Europom. Jednom sam rekao svom kolegi, ministru vanjskih poslova zemlje koja je susjed Hrvatskoj, u trenutku kada je bilo očito da nam njegova zemlja pravi prepreke na putu prema Briselu, da se mi Europom moramo poticati, a ne ucjenjivati. Doista bih volio da mi budemo u situaciji da ostalima pomognemo da se sutra priključe europskom klubu, što neće biti nimalo jednostavan zadatak, jer se Europa sažima i neće tako lako otvoriti prostor za iduće, osmo proširenje. Hrvatska bi morala pomoći Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Crnoj Gori, Albaniji i Kosovu, da, kada za to dođe vrijeme, i njihova stvar u Briselu dobije na težini. To treba da bude naš zadatak, a ne da podsjećamo druge da Hrvatska ima, možda, neki povlašteni položaj ili da je čak lider u regiji. To samo može biti kontraproduktivno.

Omer Karabeg: Hrvatska ima nerešene sporove sa nekim zemljama regiona, posebno sa Srbijom. Da li bi se moglo desiti da ona, kao članica Evropske unije, postavlja uslove Srbiji, kao što je to Slovenija radila Hrvatskoj?

Jelica Minić: Mogle su se čuti izjave hrvatskih političara da se to neće desiti. Uostalom, prilikom potpisivanja sporazuma o pristupanju Evropskoj uniji preuzimaju se i neke obaveze vezane za susede – da će s njima sarađivati i da se neće kočiti njihov napredak ka Evropskoj uniji. U jednom optimističkom scenariju do toga ne bi trebalo da dođe. Međutim, teško je to sa sigurnošću tvrditi. Predstoje izbori i u Hrvatskoj i u Srbiji. Kako će se ponašati naredne vlade, kakvi će biti njihovi međusobni odnosi – to ćemo tek videti. Ipak, mislim da će Hrvatska, nakon ulaska u Evropsku uniju, imati relaksiraniji odnos prema regionu. Sa ulaskom u Evropsku uniju rastu šanse da se broj međusobnih bilateralnih problema smanji. Mnogo je veća spremnost na saradnju i na povezivanje u saobraćaju, trgovini, kulturi, obrazovanju, ako ne postoji nikakva pretnja od obnavljanja ranijih nesuglasica, ako nema nastojanja da se uspostavljaju hegemonistički odnosi. Klima postaje relaksiranija sa ulaskom u Evropsku uniju, jer je ona zapravo jedini okvir koji zemljama našeg regiona može trajno da obezbedi stabilnost, prosperitet i normalne međusobne odnose.

Tonino Picula: Nasilnost i anarhičnost raspada SFRJ ostavili su duboke političke, gospodarske i psihološke posljedice, koje će još dugo utjecati na odnose između zemalja nastalih na ovom prostoru. Nakon raspada SFRJ na političkoj karti Europe pojavilo se oko 4.000 kilometara novih granica, pa uvijek postoji mogućnost da neko zaostalo neriješeno međudržavno i međugranično pitanje postane moguća točka sukoba. Ali nemojmo zaboraviti da tu vrstu sporenja i konflikata između zemalja koje želi ući u Europsku uniju i onih koje su njene članice – nismo mi izmislili. Podsjetimo se spora između Austrije i Češke oko nuklearne elektrane u Temelinu, zatim spora između Njemačke i Češke oko odštete za imovinu protjeranih Sudetskih Nijemaca ili spora između Slovenije i Italije oko povrata imovine italijanskim optantima zbog kojeg su Slovenci morali unijeti izmjene u svoj ustav.

Omer Karabeg: Hrvatska i Srbija rvatske i SrbijeHrvatkeimaju spor oko granice na Dunavu. Mislite li da to mora da bude rešeno pre nego Hrvatske uđe u Evropsku uniju?

Jelica Minić: Ni problem razgraničenja na moru između Slovenije i Hrvatske nije bio rešen pre ulaska Slovenije u Evropsku uniju, pa pretpostavljam da to neće biti uslov ni za ulazak Hrvatske u Evropsku uniju.

Tonino Picula: Kad je u pitanju razgraničenje na Dunavu, mene fascinira pasivnost kako Zagreba, tako i Beograda. Prošlo je deset godina otkako smo prvi put sjeli i razgovarali o tome kako na svima prihvatljiv način početi razgovore oko granice na Dunavu i oko Dunava. Kolega Svilanović i ja smo tada osnovali međudržavnu komisiju, sastavljenu od ozbiljnih stručnjaka, koja je trebala da pripremi prijedlog razgraničenja. Ne vidim, međutim, da se do sada nešto uradilo.

Omer Karabeg: Jedan od najvećih sporova, ako ne i najveći, između Srbije i Hrvatske je problem srpskih izbeglica iz Hrvatske, pre svega kada je reč o povratu njihovih stanarskih prava i imovine. Kako će se ulazak Hrvatske u Evropsku uniju odraziti na rešavanje tog pitanja.

Jelica Minić: Lično ne očekujem neke previše spektakularne poteze. Opet će se koristiti nekim paralelama sa Slovenijom i nerešenim pitanjem mnogih neslovenaca koji su u toj zemlji ostali bez imovine, državljanstva i praktično svih prava. To pitanje nije bilo rešeno ulaskom Slovenije u Evropsku uniju. Tako će biti i sa Hrvatskom. Međutim, dokle god pitanja izbeglica, imovinskih prava i pre svega ratnih zločina ne budu zatvorena, ona će kvariti odnose između država u regionu.

Tonino Picula: Ne vjerujem da će se svi problemi koji se tiču povratka izbjeglica riješiti u momentu ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Međutim, bez obzira koja će politička kompozicija biti na Markovom trgu, postojat će jedna vrsta interne obveze da se dovrši ono što se zove Akcijski plan za ubrzanu provedbu stambenog zbrinjavanja izbjeglica. To je nešto što proizlazi iz promijenjene političke atmosfere u Hrvatskoj, ali na žalost, ne i iz gospodarske. Koliko je meni poznato, jedan dio tog Akcijskog plana nije ispunjen, ne zbog otpora, nego zbog recesijskih neprilika s kojima se suočava cijela zemlja. Međutim, siguran sam da će pozicija ljudi, koji se žele vratiti u Hrvatsku, biti sve bolja.

Omer Karabeg: Verujete li da bi do 2020. godine ceo Zapadni Balkan mogao da bude u Evropskoj uniji, ili je to previše optimističan datum?

Jelica Minić: Ne mora biti previše optimističan.

Tonino Picula: Doista bih volio vjerovati da će se u idućih devet godina dogoditi proširenje i obrana vizije onakve Europske unije kakva je bila početkom 50-tih godina. Ta je vizija sada unekoliko ugrožena, što nam onemogućava da sa sigurnošću tvrdimo da je 2020. godine realna ciljna crta za prijem preostalih zemalja Zapadnog Balkana.

Posle Hrvatske – Crna Gora

Omer Karabeg: Koja će zemlja Zapadnog Balkan prva posle Hrvatske ući u Evropsku uniju? Ko ima najviše šansi?

Jelica Minić: To je domen spekulacija. Mislim da trenutno najbolji rejting ima Crna Gora, ali ne možemo smatrati da su trenutni imidž zemlje i odnos Brisela prema njoj nepromenjivi.

Tonino Picula: Odgovor na vaše pitanje nije lagan. Mislim da opća dinamika na ovom prostoru, ali i u samoj Europskoj uniji može već sutra izbaciti nekog, uvjetno rečeno, favorita koji na opće iznenađenje može ući u krug kandidata ili čak i u krug zemalja sa kojima se pregovara. Mnogo, međutim, ovisi i od toga da li će sljedeće proširenje biti grupno, ili će ući jedna ili dvije zemlje, pa će ostale morati pričekati. A možda će Europska unija za jedno duže vrijeme, do konca ovog desetljeća, zatvoriti vrata kako bi izvršila potreban konsolidacijski posao unutar vlastitih zidova.

Omer Karabeg: Da li je Crna Gora, kako sada stvari stoje, ipak najbliža tom cilju?

Tonino Picula: Crna Gora i zbog svoje veličine i zbog načina na koji se nosi sa tranzicijskim problemima, doista ima poziciju s koje se pruža dobar pogled na Evropu, nakon što bude proširena s Hrvatskom.

Evropska perspektiva nije dovoljna za rešavanje problema u BiH

Omer Karabeg: Da li će Hrvatska, kao član Evropske unije, moći više nego do sada da pomogne u stabilizaciji prilika u Bosni i Hercegovini? Koliko znam, hrvatska premijerka Kosor je nedavno rekla da će, nakon završetka pregovora za ulazak u Evropsku uniju, Hrvatska dobiti novu poziciju u odnosu na Bosnu i Hercegovinu.

Jelica Minić: Verujem da će to doprineti konstruktivnijem stavu predstavnika hrvatske etničke zajednice u Bosni i Hercegovini. Postoje optužbe da i Hrvatska i Srbija destabilizuju Bosnu i Hercegovinu, da joj više odmažu, nego što joj pomažu. Pretpostavka je da će sa sticanjem punopravnog članstva u Evopskoj uniji Hrvatska dobiti neke vrlo konkretne obaveze u tom smislu.

Tonino Picula: Odnos između Hrvatske i Bosne i Hercegovine u proteklih 20 godina izuzetno oscilira – od ratnih trauma do nečega što bih mogao nazvati stagnacijom. To mi se ne sviđa. U odgovoru na vaše pitanje mogao bih iznijeti niz lijepih želja o tome kako će se ulazak Hrvatske u Europsku uniju pozitivno odraziti na Bosnu i Hercegovinu, ali dopustite mi da izrazim izvjesnu skepsu. Analizirajući kroz duži vremenski period ono što se događa u Bosni i Hercegovini čini mi se da već nekoliko puta ponuđena europska perspektiva toj zemlji nije u stanju riješiti nagomilane probleme njenog političkog poretka. Volio bih vjerovati da će članstvo Hrvatske u Europskoj uniji pozitivno utjecati na poboljšanje prilika u Bosni i Hercegovini, ali čini mi se da će ona moja definicija – da je Bosna i Hercegovina puno više proces nego stanje – biti relevantna još nekoliko godina. Pa, evo vidimo da se i sama Europska unija gotovo godinu i po dana nije mogla dogovoriti koga da pošalje u Sarajevo kao svog diplomatskog predstavnika. Što se Zagreba tiče, osobito mi je drago da sam bio član vlade koja je odustala od onog dejtonskog prerogativa po kome Beograd i Zagreb mogu uspostavljati posebne odnose sa entitetima. Račanova vlada u kojoj sam bio ministar vanjskih poslova se toga odrekla. Koliko vidim, Beograd još nije, a to bi možda bilo dobro napraviti, kako bi se na pravi način signaliziralo da Bosna i Hercegovina prije svega mora biti okrenuta sebi. Mora se pronaći način kako da pozitivni politički pomak dođe iz same zemlje. Računica da će netko izvana pomaknuti nešto u Bosni i Hercegovini – mislim da ne vodi nikamo.