Fabrike – spomenici nekadašnjeg razvoja

Zajedno sa njima ostali su i brojni radnici koji koje je kao i njihove nekadašnje fabrike pregazilo vrijeme, od kojih su neki otišli u penziju i čija su primanja više nego niska. Jedna od žrtava tranzicije je i pogonski inžinjer i bivši radnik fabrike građevinskih mašina ,,Imako’’, Drago Zeković. Sada penzioner, čija penzija iznosi nešto više od stotinjak evra, kaže da nije moralo sve tako biti.

– Ispalo je da smo preko svog sindikata sami tražili da budemo otpušteni, jer je upravo sindikat zatražio da odemo u stečaj. Nakon zaključenja stečaja u ,,Imaku’’ ja i još 63 radnika smo dobili otkaze, a direktor i njih dvadesetak su ostali ,,da spasu’’ firmu, natovarili joj dodatnih tri miliona duga. Nakon toga svi su dobili otpremnine i sve što ih sleduje po zakonu. Mi smo istjerani iz preduzeća bez ikakvih prava. Čak nijesmo imali ni pravo na otpremninu u iznosu od 1.926 evra, nego smo to štrajkom izdejstvovali. Mi smo otpušteni bez ikakvih nadoknada koje koje smo ostvarili po obavezama iz radnog odnosa. Sada firmom i njenim objektima upravljaju dva-tri čovjeka koji raspolažu svim i daju u zakup kako oni hoće, rekao je Zeković.

Spomenika žrtvama tranzicije u Bijelom Polju ima mnogo. U fabrikama kao što su ,,Vunko’’ i konfekcija ,,Jekon’’, fabrika obuće ,,Lenka’’ i ,,Mladost’’, već pomenuti ,,Imako’’, vojna fabrika ,,Prva petoljetka’’, prehrambeni kombinat ,,Bjelasica’’, fabrika mineralne vode ,,Rada’’, transportno preduzeće ,,Transservis’’, građevinsko preduzeće ,,Radnik’’, drvni kombinat ,,Špiro Dacić’’, pogon ,,Polipak’’ i mnogim drugim, radilo je više od 10.000 ljudi. Od početka devedesetih do danas u svakom od tih preduzeća je uveden stečaj, mnoga su i likvidirana, nakon čega su mnogi radnici završili na ulici da štrajkovima i protestima pokušaju ostvariti svoja prava i danas. Od pozitivnih primjera imamo samo danas radi jedino mesna industrija „Franca’’, koja zapošljava oko 600 ljudi. Takođe radi i fabrika mineralne vode „Rada’’, ali neshvatljivo malim kapacitetima.

Predsjednik bjelopoljske kancelarije Saveza sindikata Bogdan Krgović kazao je da stečajni postupci u nekim preduzećima nedopustivo mnogo traju.

– Tražimo da se stečajni postupci okončaju i da radnici naplate svoja potraživanja, ali i da se pokrene proizvodnja gdje je to moguće. Ako nema proizvodnje, jer bez nje i bez stvaranja novih vrijednosti, nema ni napretka države i društva. Čak i tamo gdje ima neke proizvodnje, ona nije punog kapaciteta. Tu mislim na fabriku mineralne vode „Rada’’, koja iz meni nepoznatih razloga ne radi punim kapacitetom, a jedina je fabrika u Crnoj Gori koja proizvodi kako se to kod nas kaže kisjelu vodu, mislim na gaziranu mineralnu vodu, istakao je Krgović naglasivši da se mora naći rješenje pokretanja proizvodnje, jer bez toga nam nema napretka.

„Kroz privatizacije i likvidacije bjelopoljskih preduzeća, veliki broj radnika je završio na birou rada, ostajući bez sredstava za rad i zarade, došavši time u tešku materijalnu i socijalnu situaciju“, naveo je Krgović. On dodaje da bi strategija razvoja i pokretanja proizvodnje i smanjenja siromaštva trebalo da se zasnivaju na otvaranju novih radnih mjesta u proizvodnji na sjeveru Crne Gore, gdje ih je i najviše i izgubljeno.