Feminizam je još uvek pogrdna reč na Balkanu

Članak u listu Neue Zuercher Zeitung (NZZ) počinje sjećanjem autorke i kniževnice Lane Bastašić, rodom iz Banjaluke, na jednu nepravdu: odlazak u lov početkom 1990-ih, u koji je njen djed poveo njenog brata ali ne i nju – samo zato što je djevojčica.

Morala je ostati kod kuće i vježbati abecedu. U isto vrijeme, 300 kilometara dalje, odigravao se „drugi lov“ – lov na književnicu Dubravku Ugrešić, koju je „hrvatska javnost proglasila izdajicom i vješticom jer je prosvjedovala protiv nacionalizma“.

Istovremeno su njene kolege, svi ugledni profesori književnosti, muškarci i žene – šutjeli.

„I tako je jedna od najznačajnijih jugoslavenskih književnica otišla u progonstvo, dok su muškarci ubijali divljač i ljude, a ja se bavila usavršavanjem svoje kaligrafije“, kaže Bastašić.

30 godina kasnije i sama Lana Bastašić bila je optužena za vještičarenje i tada je prvi put srela Dubravku Ugrešić.

„Danas je nemoguće govoriti o feminizmu na Balkanu, a da se ne prisjetimo raspada Jugoslavije“, piše Lana u članku za NZZ.

„Emancipacija žena išla je ruku pod ruku s antifašističkim pokretom u Jugoslaviji. Jedna od njenih najvažnijih poluga bila je Antifašističko vijeće žena (AFŽ) , osnovano u Bosni i Hercegovini 1942. godine s ciljem mobilizacije žena u partizane u svrhu narodno-osolobodilačkog otpora.

One više nisu bile samo majke, sestre i supruge: osim što su bile bolničarke, kuharice, krojačice i kurirke, te su se žene dobrovoljno prijavljivale na front, a neke su postale i prve heroine Jugoslavije: poput Marije Bursać, Rade Vranješević i Vahide Maglajlić“.

Nakon učešća u Drugom svjetskom ratu, Jugoslavenke su konačno dobile pravo glasa i 29. novembra 1945. glasale protiv monarhije i za republiku (SFRJ).

Sljedeće godine, po novom Ustavu, ženama su dodijeljena jednaka prava kao i muškarcima.

„Obje moje bake, jedna muslimanka, druga hrišćanka, dobile su pristup univerzitetskom obrazovanju i dopušteno im je raditi u državnom sektoru. Nosile su štikle i ruž za usne. Jedna od njih se razvela 1960″, piše Lana Bastašić u svom tekstu za NZZ.

Potom prelazi na devedesete godina prošlog stoljeća u Banja Luci, gdje je odrasla, navodeći kako su srpski nacionalisti promijenili nazive ulica palih partizanki Rade Vranješević i Vahide Maglajlić, čiji su kipovi krasili Banjaluku.

„Spski nacionalisti nisu promijenili samo imena već su izbrisali i sva muslimanska obilježja u gradu“, piše dalje u članku. Prijedlog, podnesen ove godine, da se banjalučkoj ulici vrati Vahidino ime, izravno je odbijen.

U tekstu se ističe da su ulice preimenovane u Ulicu Majke Jugovića, koja je u Kosovskoj bitki izgubila muža i sedam sinova, Majke Kristine koja je izgubila tri sina u Vojsci RS, Majke Jevrosime koja je rodila srpskog junaka Kraljevića Marka i ulicu Majke Knežopoljke, koj je lik iz poeme Skendera Kulenovića. Pri tome su sinovi majke Knežopoljke ubijeni od strane istih ljudi protiv kojih se borila i Vahida. A za razliku od Vahide, „nijedna od porojanih srpskih majki nije bila rođena u Banjaluci“ i ni jedna se „nije borila za oslobođenje svoje zemlje od okupacije“, piše Lana Bastašić za NZZ.

U članku se dalje navodi kako su se ovakve pojave dešavale i u drugim bivšim jugoslovenskim republikama: preimenovane su ulice, podignuti kipovi u znak nacionalnog ponosa, a imena partizanki izbrisana iz gradova.

„Žene su postale „vlasništvo nacije“ a nicali su pokreti, koji su se borili protiv prekida trudnoće.

„Kada me je napao jedan direktor muzeja iz Beograda, nazivajući moje pjesme bogohuljenjem i lezbejskim koještarijama, napad se preusmjerio na mog oca, koji me navodno nije dobro odgojio“, piše dalje autorica teksta. Moja tetovaža ukazivala je da „vladam sposobnostima vještičarenja, što nije u skladu sa pravoslavnim, hrišćanskim vrijednostima“.

Uz to, posljednjih nekoliko godina klevetao ju je i jedan univerzitetski profesor, koji je smijenjen zbog mnogobrojnih pritužbi žena. Većinu vremena on je proveo upozoravajući ljude na nju kao „samomrzeću Srpkinju“ i „polutalentovanu diletantkinju“ koju vjerojatno „Zapad plaća da umoči olovku u onu stvar umjesto da priča o ubijenim precima“.

Skoro da nema književnog festivala na kojem Lana Bastašić nisu upućivani sekstistički komentari, a po tom pitanju se nije proslavilo ni Sarajevo. Tamo je na festivalu knjige Bookstan nju i književnicu Rumenu Bužarovsku jedan muškarac iz publike podučavao „o svetoj ulozi majčinstva“, izražavajući razočaranje da to za ove književnice „nije od važnosti“.

Ukazala je i na slučaj Marije Lukić u gradiću Brusu u Srbiji, gdje je pala „istorijska presuda pravosuđa Srbije“: bivši gradonačelnik osuđen je na tri mjeseca zatvora zbog seksualnog uznemiravanja svoje saradnice.

„Feminizam je na Balkanu još uvijek pogrdna riječ“, zaključuje autorica teksta u švajcarskom listu Neue Zuercher Zeitung i ukazuje kako tamošnje obrazovane žene i muškarci, poznati i renomirani ljudi, književnici i novinari stalno „ističu svoj antifeminizam“ – za razliku od „partizanke“ Dubravke Ugrešić, koju su „prognali kao vješticu“ i koja i dan danas sebe naziva „jugoslovenskom književnicom“ – ženom koja se „ laptopom bori protiv fašizma“.