Garanti mira u BiH?

Omer Karabeg: Kakvu je ulogu Dejtonski sporazum namenio Srbiji i Hrvatskoj s obzirom da su Tuđman i Milošević bili potpisnici tog sporazuma?

Slavo Kukić: Oni su to potpisali kao sudionici u ratu u Bosni i Hercegovini. Oni imaju ulogu sudionika – i ništa više od toga. Ne vidim da bi oni trebali biti garanti mira u Bosni i Hercegovini. Oni su akteri jednog krvavog događaja u prvoj polovici devedesetih godina. Prema klauzulama sporazuma, kojeg su potpisali, morali bi se tako i ponašati.

Srđan Šušnica: Srbija i Hrvatska nisu nikakvi garanti mirovnog ugovora – niti jednog njegovog slova. Oni su učesnici u ratu, u agresiji na Bosnu i Hercegovinu – tako da je stalno ponavljanje mantre da su oni garanti mira u BiH vrlo problematično. Uostalom, problematičan je i sam mir u BiH. Bosna i Hercegovina živi odsustvo rata i oružanog sukoba, ali o miru i stabilnosti ne možemo pričati upravo zbog politike prema Bosni i Hercegovini koju danas vodi prevashodno Srbija, ali i Hrvatska. I to ne samo danas nego zadnjih 20 godina.

Omer Karabeg: Najviši rukovodioci Hrvatske stalno govore da poštuju suverenitet Bosne i Hercegovine i da će joj pomoći na putu u Evropsku uniju. Da li se tako i ponašaju?

Slavo Kukić: Ni slučajno. Ako se gleda samo ono što se događa u zadnju godinu dana – neću ići dalje – sve što Hrvatska čini potpuno je suprotno tim izjavama. Pogledajate izjave hrvatskih dužnosnika o izbornom zakonu Bosne i Hercegovine koje predstavljaju otvoreno miješanje u unutarnje stvari jedne suverene države. Pogledajte vrlo česte lekcije koje predsjednica Grabar-Kitarović drži Bosni i Hercegovini koje zorno asociraju na devedesete godine i politiku Franje Tuđmana. Šta reći za gromki aplauz na konvenciji HDZ-a kada je Dragan Čović rekao kako će Hrvati Bosne i Hercegovine svojim prsima branite hrvatsku granicu da migranti ne bi ušli u Hrvatsku. Svakodnevna praksa govori da su neiskrene izjave hrvatskih dužnosnika kako će Hrvatska pomoći Bosni i Hercegovini na njenom putu u Evropsku uniju. Umjesto toga vidimo da se hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini sve više vraća na devedesete godine.

Omer Karabeg: Zanimljivo je ponašanje predsednika Srbije Aleksandra Vučića. Kada god Dodik izgovori da je Bosna i Hercegovina neodrživa i da Republika Srpska treba da se otcepi, Vučić izjavi da Srbija poštuje suverenitet Bosne i Hercegovine, ali nikada ne negira ono što je Dodik rekao.

Srđan Šušnica: I Slobodan Milošević je devedesetih godina ponavljao da Srbija poštuje suverenitet i Bosne i Hercegovine i Hrvatske, ali se upustio u krvavu agresiju. Priča o poštovanju suvereniteta susjednih zemalja je bila samo floskula. U suštini Srbija je u ratove devedesetih uložila sve što je imala. Uložila je resurse JNA, ljude i međunarodni ugled. Srbija je željela da iskoristi raspad Jugoslavije da bi dobila sve one teritorije koje su pansrpski kleronacionalisti, među njima i Vučić i Radikali, smatrali i još uvijek smatraju srpskim zemljama. Srbija je u taj projekt uložila i subinu Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Omer Karabeg: Hrvatski visoki funkcioneri se ponašaju kao da je zapadna Hercegovina deo Hrvatske. Oni su mnogo češće u Mostaru, nego u Sarajevu.

Slavo Kukić: Oni bi najradije od nje napravili drugu Republiku Srpsku. Pri tome se pravdaju kako Hrvatska ima obavezu pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Evo, da to objašnjenje i prihvatimo, ali zašto se onda ne mobiliziraju hrvatski poduzetnici da ulažu u one dijelove Bosne i Hercegovine gdje žive Hrvati, umjesto da se razvijaju barjaci i širi pritajena nada da priča o Bosni i Hercegovini još nije završena. Ta ulaganja bi pomogla da se zaustavi ili bar uspori odlazak Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Jer, oni ne odlaze zbog ugroženosti, kako pričaju hrvatski dužnosnici, nego zbog činjenice da nemaju posla, da ne mogu osigurati egzistenciju.

Omer Karabeg: Jedini izuzetak bio je predsednik Mesić koji je bosanskohercegovačkim Hrvatima govorio da je im je glavni grad Sarajevo, a ne Zagreb. Zbog toga je bio izložen napadima koji traju i do danas.

Slavo Kukić: U Mesićevo vrijeme Hrvatska je gledala na Bosnu i Hercegovinu kao na dobrog susjeda. Ta politika se promijenila još za vrijeme Ive Josipovića, a sada je definitivno otišla udesno. Hrvatska je od 2013. godine, nakon prijema u Evropsku uniju, zarotirala udesno. Susrećemo se sa trendom endehaizacije, što je bilo nezamislivo početkom dvijehiljaditih.

Srđan Šušnica: Hrvatska je moglo u očima Brisela postati lider u regionu da je pomogla Bosni i Hercegovini na putu evroatlantskih integracija i da je podržala reformu Dejtonskog sporazumu u cilju veće funkcionalosti bosanskohercegovačke države. Oni su to propustili. Trenutna hrvatska politika boluje od onih starih Tuđmanovih kvaziistorijskih kompleksa. Tuđman je stalno pred očima bila teritorija Hrvatske banovine iz zloglasnog sporazuma Cvetković-Maček potpisanog 1939. On je lamenirao je nad hrvatskim perecom, kako je nazivao teritoriju Hrvatske, i uvijek je isticao kako se taj perec dole na jugu treba malo podebljati. A onda je u liku Miloševića i u aktima podivljalog srpskog neofašizma vidio priliku za ostvaranje svog sna i počeo je kaskati za Miloševićem. S druge strane, srpski nacionalizam smatra cijelu Bosnu i Hercegovinu srpskom zemljom. To što je sada ta srpska zemlja u Bosni i Hercegovini svedena na 49 posto, koliko zauzima Republika Srpska , za većinu srpskih nacionalista predstavlja izdaju. Oni hoće onih 80 posto koje im je ostavio general Kukanjac.

Omer Karabeg: Mislite li da je Dragan Čović, lider bosanskohercegovačkih Hrvata, pod direktnom kontrolom Zagreba? Da li Zagreb odobrava njegovu blisku saradnju sa Miloradom Dodikom, iako je Hrvatska u stalnoj svađi sa Srbijom?

Slavo Kukić: Ne mislim da je on pod kontrolom Zagreba. Mislim da njega i Dodika povezuju zajednička briga i strah od onoga što bi se moglo dogoditi ako bi Bosna i Hercegovina istinski stala na noge i ako bi u njoj počela funkcionirati pravna država. I jedan i drugi su svjesni da bi mogli proći putanju koju je u Hrvatskoj prošao Ivo Sanader. Ako je točno sve ono što se o njima javno govori, a bojim se da bi moglo biti, za takve stvari se svugdje u svijetu završava samo na jednom mjestu – u zatvoru. To je ono što njih spaja. Dakako, da Čović sada nastoji da na svoju stranu pridobije rukovodstvo Hrvatske. Ali onog časa, kada bi to rukovodstvo palo, buditete sigurni da bi im Čović bez ikakvog problema okrenuo leđa. On vodi brigu samo o tome kako da zaštiti ono što je u zadnjih 15 godina opljačkao, a pri tom su mu Hrvatska i Hrvati u Bosni i Hercegovini najobičniji paravan.

Omer Karabeg: Mislite li da Beograd odobrava Dodikov savez sa Čovićem?

Srđan Šušnica: Naravno da odobrava. Ali meni se čini da pored saveza Dodik-Čović, koji je najočigledniji, ima tu i drugih saveza. Ne možemo prenebregnuti činjenicu da je posredstvom saveza između Putina i Erdogana došlo do smirivanja tenzija između Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika. To se vidjelo po blagim reakcijama iz Republike Srpske kada je Erdogan održao svoj politički miting usred države koja pretendije da uđe u Evropsku uniju.

Omer Karabeg: Da li je Dodik direktno pod kontrolom Beograda?

Srđan Šušnica: Ne, nije. Kao što nije bio ni Karadžić. Još devedesetih, dok su trajali agresija i građanski rat, paljanska klika, predvođena Karadžićem, izgradila je izvjesnu automnu poziciju. Međutim, kada Srbija više nije mogla da izdrži velike napore koje je iziskivalo učesće u dva rata i kada se pred njom otvarao i treći rat- kosovski, podrška je oslabila i paljanska klika je pala. To će se desiti i sa Dodikom.

Omer Karabeg: Kada su Srbija i Hrvatska u sporu sa Bosnom i Hercegovinom, Milorad Dodik i Dragan Čović uvek su na strani Beograda i Zagreba. U sporu oko izgradnje Mosta na Pelješcu Čović brani interese Hrvatske, a u sporu Bosne Hercegovine sa Srbijom oko granice na Drini, Dodik je na strani Srbije. Ima li to igde u svijetu, da najviši funkcioneri jedne države brane interese druge države koja je u sporu sa njihovom zemljom.

Slavo Kukić: To je samo pokazatelj koliko je Bosna i Hercegovina nedovršena država. To je i pokazatelj koliko su pogriješili tvorci Dejtonskog sporazuma kada su aktere rata, razaranja i uništavanja prihvatili kao partnere u izgradnji Bosne i Hercegovine. Time su im zapravo stvorili prostor da svoje ratne ciljeve nastave realizirati u izmijenjenim uvjetima i drugim sredstvima. Gledajte, šta radi Dragan Čović. On ultimativno zahtijeva rješenja u izbornom zakonu kojima hoće osigurati treći entitet i dezintegrirati Bosnu i Hercegovinu. Time on radi protiv značajnog dijela Hrvata u Bosni i Hercegovini. Prema popisu iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini živi 545 hiljada Hrvata. Od toga manje od polovine – nešto između 240 i 250 hiljada živi na teritoriji zamišljenog trećeg entieta – na području od Stoca do Livna. Znači, više od polovice bosanskohercegovačkih Hrvata ostaje izvan te teritorije. Umjesto da to vidi i Čoviću okrene leđa, jer je to izravan udar na preko 50 posto njihovih sunarodnika, današnje hrvatsko rukovodstvo je Čovićev najčvršći saveznik u promociji takve politike.

Srđan Šušnica: Ove vratolomije oko izbornog zakona koje su protivustavne i po mom mišljenju predstavljaju krivično djelo, a izvodi ih HDZ i Čovićeva bulumenta, podsjećaju me na Karadžićev poziv Srbima koji je on nekoliko puta javno ponovio u martu i aprilu1992 godine. On je tražio da se Srbi, koji ne žive u takozvanim srpskim autonomnim oblastima, isele iz doline Bosne i Neretve i nasele u novu srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu. To Čovićevo nastojanje da oiviči teritoriju i pozove sve Hrvate iz Bosne i Hercegovine da žive u hrvatskom entitetu, podsjeća me i na prijedloge osnivača Republike Srpske da se nesrbi iz Banjaluke presele u Zenicu, a Srbi iz Zenice u Banjaluku. Zar se nije nakon zaključenja Dejtonskog mirovnog ugovora desetine hiljada Srba pod pritiskom vojske i policije Republike Srpske iselilo sa sarajevske Grbavice? To je ta idelogija krvi i tla koja poručuje – ovo je srpsko, ovo srpski grunt, tu će živjeti Srbi i van te teritorije ne smije ostati nijedan. To je ono što danas radi hrvatska politika. Samo što ona uvijek kaska za svojim velikim bratom i uzorom – pansrpskim nacionalizmom.

Omer Karabeg: Mislite li da ni Hrvatska, ni Srbija nikada nisu odustale od Tuđmanovog i Miloševićevog plana o podeli Bosne i Hercegovine?

Slavo Kukić: Osobno mislim da se je u vrijeme mandata Stjepana Mesića Hrvatska udaljila od tog koncepta. Međutim, nakon izbora predsjednice Grabar-Kitarović i dolaska HDZ-a na vlast, najprije sa Karamarkom, a sada i sa Plenkovićem, Tuđmanova politika svojatanje Bosne i Hercegovine dobija na intenzitetu. Razlika je samo u tome što se u prvoj polovici devedesetih godina zveckalo oružjem, a sada to nije moguće zbog drugačijeg odnosa snaga i zbog činjenice da je NATO na ovaj ili onaj način prisutan u Bosni i Hercegovini.

Srđan Šušnica: Mislim da određeni protagonisti hrvatske politike nisu odustali od tog plana. Tu prije svega mislim na hercegovački dio HDZ-a. Moramo biti svjesni da su hercegovački moćnici uzurpirali dobar dio hrvatske ekonomije i dobar dio HDZ-a. Kad je riječ o Srbiji, tamo su u manjini oni političari i intelektualci koji se žele otarasiti naslijeđa Miloševićevog režima i narodnjačke kleronacionalističke politik koja želi da zaokruži zamišljenu srpsku državu. Dominantan tok političke misli u Srbiji se manifestuje u pedeset nijansi srpstva – od toga šta bi trebalo da budu srpske zemlje do interpretacije ratova devedesetih i raspada Jugoslavije. Mislim da je politički i intelektualni mainstream srbijanske politike čvrsto vezan za koncept shvatanja Bosne i Hercegovine kao srpske zemlje, dok je hrvatska politika nešto skromnija i umjerenija. U Hrvatskoj je u pitanju partijski projekt desničara, dok je to u Srbiji državni projekt.

Omer Karabeg: U sadašnjim međunarodnim okolnostima nemoguća je podela Bosne i Hercegovine. Šta je onda trenutni cilj Zagreba – da li je to osnivanje trećeg, hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini?

Slavo Kukić: Mislim da jeste. Oni ne smiju otvoreno govoriti o trećem entitetu, već to rade u suptilnoj formi kroz zagovaranje reforme izbornog zakonodavstva i ustavnog preustroja koji bi ozvaničio troentitetsku Bosnu i Hercegovinu.

Omer Karabeg: Šta je trenutni cilj politike Srbije s obzirom da se planovi o velikoj Srbiji ne mogu ostvariti?

Srđan Šušnica: Oni se definitivno ne mogu ostvariti u okvirima sadašnjeg međunarodnog pravnog poretka. Nisu se mogli ostvariti ni1992. godine. Milošević je krenuo u tu avanturu znajući da ide protiv međunarodnog poretka uspostavljenog u Evropi nakon 1945. godine. Ali srpske nacionaliste ni najmanje ne tangira činjenica da oni svoj naum ne mogu ostvariti. Oni ne odustaju od ideje o zaokruživanju srpskog grunta. Ako je pri tom potrebno zamišljati da je nešto država, što nije, oni će u toj iluziji živjeti. Njemačka nacija je preko 15 godina živjela sa idejom Trećeg rajha. Zašto nova srbijanska elita ne bi građanima mogla da nametne svoje iracionalne slike i halucinacije ? Građani u Republici Srpskoj već 25 godina žive u iluziji da je taj entitet država i da on ima pravo da se otcijepi. To je jedna vrsta sociopatske halucinacije koja je direktni proizvod propagande. Oni i dalje maštaju da je pola Crne Gore srpsko, da će sjever Crne Gore kad-tad biti srpski i da je Kosovo srce Srbije . Za njih su to vrlo žive političke slike – i one proizvode nastabilnost, a mogu proizvesti i rat. Nemojmo zaboraviti – na Balkanu jedino srpski nacionalizam ima autonomnu snagu da započne rat. Ne treba mu niko – ni Rusija, ni Njemačka ni Amerika, niko mu ne treba.

Omer Karabeg: U zaključku, da li su Srbija i Hrvatska garanti mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini ili predatori?

Slavo Kukić: Oni su garanti stalnog talasanja u Bosni i Hercegovini. Ja se, međutim, iskreno nadam da će ti ideološki trendovi slabiti. Jer, ovo je evropski prostor i – htjeli mi to ili ne – evropski vjetrovi će ga sve više zapljuskivati. Siguran sam da će se u Hrvatskoj dogoditi promjene. Uostalom, premijer Plenković već pokušava da se oslobodi svojih radikala. Treba vremena da se oni pometu sa političke scene i da se njihova moć umanji. Siguran sam da će evropska Srbija – bez obzira na trenutnu premoć konzervativne ideologije – biti sve snažnija i da će se s jačanjem evropskih vjetrova o Srbiji i Hrvatskoj sve manje govoriti kao o predatorima, a sve više kao o dobrim susjedima.

Srđan Šušnica: Mislim da ni Hrvatska, ni Srbija kao države nisu garanti mira u Bosni i Hercegovini, već dio mirovnog sporazuma. One mogu doprinijeti miru i stabilnosti u BiH jedino priznanjem odgovornosti za ono što su činile u ratu. Mislim da države kao države nisu predatori, predatorske su politike u tim državama.