Glas razuma sa dugoročnim porukama

Blažo Mandić: NESVRSTANOST – NAJVEĆE DOSTIGNUĆE JUGOSLAVIJE NA MEĐUNARODNOM PLANU (4)

Objavljujemo delove iz rukopisa Blaža Mandića „Nesvrstanost – najveće dostignuće Jugoslavije na međunarodnom planu“. Autor kao odličan poznavalac ličnosti i dela Josipa Broza Tita govori o dalekosežnom značaju i uticaju Pokreta nesvrstanih i napominje da je jugoslovensko rukovodstvo nastavilo sa istom politikom sve do razbijanja Jugoslavije

Juli je bio najprikladniji, zbog već zakazane uzvratne zvanične posjete Nasera Jugoslaviji, i najavljenog, u približno vrijeme, Nehruovog dolaska u privatnu posjetu. Međutim, datum koji je odgovarao jednom, zbog važnih obaveza koje su imali u svojim zemljama, nije odgovarao drugom. Jedva nekako je isplanirano da se sastanak održi u već pomenuto vrijeme.

Tom prilikom usaglašena je izjava, docnije nazvana Brionskom deklaracijom. U njoj su, u trinaest tačaka, sa odgovarajućim stavovima, obuhvaćeni glavni problemi tadašnjeg svijeta. Između ostalog je istaknuto da „sukobi i zategnutost koji postoje u svijetu dovode do straha i strijepnje“ i „dokle god ovaj strah i strijepnja dominiraju svijetom, ne može se uspostaviti čvrsta osnova za mir“. U slijedećem stavu se naglašava: „Mir se ne može postići podjelom (u moćne blokove) već težnjom ka kolektivnoj bezbjednosti u svjetskim razmjerama…“

Bio je to odvažan gest, glas razuma sa dugoročnim porukama. Koliko je bilo interesovanje svjetske javnosti za ovaj sastanak dovoljno govori i to da je na njegov ishod, u obližnjoj Puli, pored domaćih čekalo i stotinjak stranih novinara. Kada je ugledao masu profesionalnih radoznalaca, Nehru, poslovično uzdržan i opterećen nedoumicama, kao da se malo i uplašio. Rekao im je da dolazi na sastanak prijatelja, a ne na konferenciju. Tito je uzvratio šalom: „Zašto umanjujete značaj našeg sastanka i obarate nam cijenu.“

Brionska deklaracija postaće zatim važan dio, da se ne kaže i polazna osnova u razgovorima tokom svih posjeta, do kraja ove decenije, kako onih koje je Tito činio azijskim i afričkim zemljama, tako i prilikom uzvratnih posjeta šefova tih država Jugoslaviji. Posebno je bila značajna posjeta Indoneziji krajem 1958. godine.

***

Tokom jubilarnog zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, 1960. došlo je do sastanka petorice lidera, pridruživanjem trojici osnivača – predsjednika Indonezije, Ahmeda Sukarna i predsjednika Gane, Kvame Nkrumaha. Oni su Generalnoj skupštini podnijeli prijedlog rezolucije u kojoj se pozivaju predsjednik SAD, Dvajt Ajzenhauer i predsjednik Savjeta ministara SSSR-a Nikita Hruščov da obnove prekinute kontakte i pristupe rješavanju otvorenih pitanja putem pregovora. Ako se nesvrstanost (1956) na Brionima nagovijestila programski, u Njujorku se (1960) oglasila i akciono.

Poslije toga lagano je otvaran put do prvog okupljanja vanblokovskih zemalja. Inicijator ubrzavanja priprema bio je Tito. Time je ponajviše bila motivisana njegova odluka da početkom 1961. godine posjeti osam zemalja zapadne i sjeverne Afrike. Rezultat je bio da su u Beograd na prvi samit došli, izuzimajući Togo i Liberiju, lideri svih zemalja koje je posjetio, što je činilo četvrtinu beogradskog skupa.

Nasuprot tome, u nekim zemljama u kojima je ranije bio (Kambodža, Etiopija) unutrašnja situacija nije bila najstabilnija, pa je njihovo učešće postalo neizvjesno. Nakon Titovih poruka, ta je neizvjesnost otklonjena. Zanimljivo je kako je tada postupio Narodom Sihanuk. Krenuo je u konsultacije, svojevrsni referendum. Pošao je sa Titovom porukom, od provincije do provincije, i svuda započinjao obraćanje riječima: „Evo šta mi piše moj prijatelj Tito…“

Donekle je, neko vrijeme, neodređen bio i sam Nehru. Unutrašnja situacija u Indiji, u to vrijeme, bila je takođe dosta složena: problemi prehrane stanovništva, visoka stopa nezaposlenosti, i slično. Zavisnost od pomoći izvana nalagala je neophodno laviranje. Ali, kako izgleda, postojalo je i koncepcijski malo drukčije viđenje neangažovanosti. Nehru je čak prije toga inicirao sastanak azijskih partnera u Nju Delhiju. Ostalo je nejasno da li se tu radilo o zamišljenoj uvertiri ili o alternativi. Sukarno mu je, međutim, poručio da njegov put u Beograd ne vodi preko Nju Delhija. To isto je saopštio i Sihanuk. Ni Bandaranaike nije otišla u Delhi. Odazvao se samo Burbanac U Nu…

Nehru će naravno biti među glavnim učesnicima Konferencije. Ali, sa najodlučnijom saglasnošću za samit u Beogradu, uz Tita je stao egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser. Uglavnom, prihvatanje Jugoslavije kao domaćina prvog samita, pored toga što je mnogo značilo za njen prestiž u svijetu, predstavljalo je i pobjedu internacionalnog načela nasuprot regionalnom. Potvrđeno je da cilj nesvrstavanja nije u zatvaranju granice Trećeg svijeta, već u zalaganju za univerzalna načela u interesu cijele međunarodne zajednice.

Nesvrstanost se zapravo rađala najprije kao politika otpora svrstavanja u blokove i blokovskom konfrontiranju, pa je onda, kroz to, postepeno izrastala u Pokret čiji je cilj demokratski preobražaj međunarodnih odnosa, bez čega ne može biti slobode i mira u svijetu.

Nastavlja se