Glasa više nije imala, ponestajalo joj je daha

Mišel Emer i Rene Ruzo su za nju napisali prelijepu pjesmu – „Ja sam toliko vidjela, toliko vidjela…“
Ja sam previše vjerovala,
previše vjerovala, previše vjerovala
I sve zato, što su me ubjeđivali
Po raznim ćoškovima i raskrsnicama,
Toliko su mi pričali, toliko puta sam slušala
Riječi „Obožavam te!“ i „Volim te do kraja života!“
A zbog čega sve to? Zbog koga sve to?
Mislila sam da sam sve u životu vidjela,
Sve uradila, sve kazala i sve čula,
I rekla sam sebi: „Više se neću prevariti!“
Tad je došao on!
Tekstovi koje su sada za nju pisali, zvuče kao zavještanje. Mladi Frensis Lej, kome je bilo između dvadeset i dvadeset pet godina, Mišel Vandom i Florans Veran, istovremeno za nju pišu tri pjesme: „Ljudi“, „Čovjek iz Berlina“, „Margo – Nježno srce“.
„Znaš, Momona, dok te mladi ljudi vole i pišu za tebe, nikakve bolesti ne mogu da te izmijene!“
U „Staroj Belgiji“ Edit prvi put izvodi pjesmu „Margo-Nježno srce“.
Da bi se izmamile suze u Margo,
Margo-Nježno srce,
Margo – na srcu tuga,
Dovoljan je samo refren,
Zvuk gitare,
Suze klovna!
Nju su primili tako dobro da ona iste noći telefonira Mišeli Vandom: „Tvoja pjesma je odlično prošla. Drago mi je zbog tebe. Dođi u Brisel!“
U februaru 1963. Edit s Teom nastupa u „Bobinu“. Pred njom se još jednom podiže crvena zavjesa, ona na svojoj koži osjeća svjetlost reflektora, udiše topli miris sale i sluša uzvike „Bravo!“ Te večeri prvi put pjeva dvije pjesme Frensisa Leja i Mišel Vandom – „Ljudi“:
Svi ljudi su spustili glave,
oborili poglede
Kad smo se mi zagrlili,
Kad smo se poljubili
Uz riječi „Volim te“…
i „Čovjek iz Berlina“:
Mislila sam da ću ga voljeti
cijelog života
Sve sam počinjala iz početka, bila sam s njim,
S njim, čovjekom iz Berlina!
Nemojte da mi pričate o slučajnom susretu,
O nebesima, o fatalnosti,
O budućem povratku, o nadi,
O sudbini, o vječnosti…
Ispod ružnog, prljavog neba,
koje je plakalo od dosade.
Pod sitnom kišom, koja je sipila
na njega,
Na njega, čovjeka iz Berlina!
Mislila sam da je to ljubav,
a on je bio prolaznik…
Vječnost u nekoliko trenutaka…
On, čovjek iz Berlina!
Osamnaestog marta 1963. godine u Teatru opere u Lilu, Edit posljednji put u životu pjeva na sceni…
Bez obzira na recidiv koji je kod njenih najbližih izazvao uzbunu, ona želi da kod kuće snimi „Čovjeka iz Berlina“, da bi ga poslali u Njemačku na prevođenje. Htjela je da tu pjesmu na gostovanju pjeva na njemačkom jeziku. Svi su bili protiv. Da bi pjevala, njoj je potrebna snaga, a ona je više nema. Ovog puta su sve rezerve bile iscrpljene.
No, ona sve tjera dođavola, niko ne može da je spriječi. Sedmog aprila, zajedno sa Noelom Komareom i Frensisom Lejem, ona pjeva tu pjesmu. Pet godina nakon smrti Edit, s tog zapisa je snimljena ploča i to je bio veoma dirljiv dokument. Od velike Pjaf je ostala samo aura. Glasa skoro da više nije imala, uz svaku riječ joj je ponestajalo daha, ona ustima hvata zrak. To nije ni pjevanje, ni govor, to dolazi odnekud iz daleka i cijepa dušu… niko i nikada to ne bi mogao da uradi.
Pozvala je Mišel i kad je preslušala snimak, Edit je rekla: „Jadna moja Vandom, ja sam ogorčena zbog tvoje pjesme. Ta pjesma je zaslužila vrhunsko izvođenje!“ Ta velikodušnost, to poštenje na samom pragu smrti – to je, takođe, Pjaf!
Desetog aprila nastupio je edem pluća. Edit je smještena na kliniku u Neju. Pet dana je trajala njena koma, doživjela je napad ludila, koji je trajao petnaest dana, a sve to vrijeme Teo je ni na trenutak nije ostavljao samu. Edit ga nije prepoznavala. On joj je brisao znoj sa čela, ispravljao joj zgrčene prste kojima je stezala zamišljeni mikrofon. U svom bezumlju Edit zamišlja da je na sceni i tako pjeva dan i noć, a publika je oduševljeno pozdravlja. Zatim dolazi svijesti. Prvo što je rekla Teu, bilo je: „Ti ovo nisi zaslužio!“