Glatka podela resora

Josip Smodlaka: Zapisi (11)

Pojavljivanje knjige „Zapisi dr Josipa Smodlake“ (Izdavač „Most Art“) posle četrdeset godina predstavlja istorijsko štivo od posebnog značaja. Autor zapisa je bio neposredni učesnik i svedok stvaranja obe Jugoslavije: Kraljevine SHS i SFRJ, državno-pravnih tvorevina koje su propustile svoju istorijsku priliku da se trajno upišu u istoriju Evrope. Raspad obe Jugoslavije tek zaslužuje ozbiljnu analizu, jer današnje države nastale njenim raspadom još uvek vuku razne traume i hipoteke prošlosti.

Ministar financija imao je da bude, prema sporazumu radikala i srbijanske opozicije, jedan od opozicije, i mi smo „prečani“ to odobrili. Kako je Milorad Drašković bio zavađen sa Stojanom Protićem, te nije htio da sjedi s njime u istoj vladi, zapalo je to mjesto liberala Voju Veljkovića, onog ministra koji se kasnije teško zamjerio prečanskim krajevima s obaranjem vrijednosti krune na jednu četvrtinu dinara. Glatko su bili podijeljeni i ostali resori. Interesantno je da je Pašić predlagao da se za šume i rudnike (ili za „rude“, kako se tad govorilo), osnuju dva posebna ministarstva, i čak još jedno osobito „Ministarstvo soli“. Kad mu se s dužnim poštovanjem primjetilo da se to ne može primiti, kazao je smješeći se, ali ipak sasvim ozbiljno, da je pri tome mislio na svojega prijatelja Ivana Hribara, ljubljanskog privrednika (kojega je kasnije postavio za našeg prvog poslanika u Pragu). Kako se vidi, Pašić je pri ovoj podjeli portfelja mislio ne samo na potrebe državne uprave, već i na zadovoljenje ličnosti njemu sklonih. To je posve odgovaralo njegovoj politici. On nije volio da s drugima dijeli vlast u državi, ali rado je dijelio državne službe svojim pristašama i prijateljima. Međutim je s našim sastavom vlade, u kojoj su „prečani“ imali većinu, kao i portfelje unutrašnje i vanjske politike, bila postavljena nova osnova, koja bi – da se sačuvala – bila onemogućila neograničenu vlast Pašića, i uopće hegemoniju Srbije, od koje je kasnije država toliko stradala.

U našu ministarsku listu, u kojoj je, osim jednog generala, ministra vojnog, bilo sedamnaest političkih prvaka, ušlo je pored jedanaest „prečana“, samo šest srbijanskih političara (a ne devet, kako pogrešno spominje Ljuba Davidović u svojim zapamćenjima). Ova vlada, od nas ovako sastavljena, bila je prvo, i mislim jedino ministarstvo, u kojemu Srbijanci nisu imali većinu. I glavni portfelji bili su razmjerno podijeljeni između predstavnika Srbije i ostalih krajeva. Interesantno je da su u ovoj prvoj vladi bila i tri socijaldemokrata, što se također nikad više nije ponovilo.

Kad su članovi konferencije po svršenom poslu izlazili iz kuće Stojana Protića, svi su bili, odnosno imali su da postanu, ministri, osim Milorada Draškovića i mene. Drašković je imao svoj razlog da ne uđe u vladu, a meni narušeno zdravlje nije dopuštalo da primim tako tešku dužnost. Svetozar Pribićević je navaljivao da svakako i ja budem ministar. Bila mi je ponuđena lisnica ministra za Konstituantu i izjednačenje zakona, koju bih najradije bio primio, da sam bio zdrav. Pošto je Albert Kramer želio dobiti taj resor, mi smo ga zadovoljili, jer je obećavao da će živo raditi na tom tako važnom polju. Međutim on je, dobivši taj portfelj, bio preveć zauzet partijskim borbama da bi mu ostalo vremena za nešto drugo. I po zaključku konferencije bio mi je ponuđen jedan portfelj, onaj ministra pošta, i to od strane prijatelja Ede Lukinića, koji je bio za to određen. Više puta mi se čini da sam pogriješio što nisam tada ušao u vladu, jer da bih možda bio spriječio sukob između Protića i Pribićevića, pa da bi događaji bili krenuli drugim putem. Ali mislim da je to iluzija. Prelom među njima bio bi možda samo odgođen za neko vrijeme. Moja je ambicija bila više nego zadovoljena time što je bila sastavljena ministarska lista koja je po mome sudu bila najbolja za državu, a koju sam u glavnim tačkama ja i predložio. Nikakvi me partijski interesi nisu vodili, niti sam bio pod uticajem ijednog srbijanskog političara. Kad je vlada bila već sastavljena, novinar koji je izvještavao Zagreb o radu delegacije Narodnog vijeća, spomenuo je moje zauzimanje sa par riječi koje su izašle u zagrebačkim dnevnicima. To mi je bila sva nagrada. Kako su se pregovori koje opisujem razvijali u povjerljivoj konferenciji, oni su došli do znanja šire javnosti tek godine 1940., kad je o tome kraće pisao Ljuba Davidović u beogradskoj „Pravdi“. Njegov se opis u glavnome slaže s mojim, osim nekih detalja kojih se on tačno ne sjeća. On je i izostavio mnoge potankosti, koje izlaze sada prvi put u javnost, a od kojih neke nisu njemu mogle biti poznate.

Nastavlja se