Glavaš u torbi

„Slučaj Garaža, preuzvišeni“, obavijesti ga sudski savjetnik.

„Molim vas da me u najkraćim crtama uputite u predmet“, reče sv. Petar, s gađenjem odgurnuvši nabreklu fasciklu. „Ne da mi se čitati sve ovo sranje.“

„U najkraćem“, spremno će sudski savjetnik, „u jednoj garaži u Osijeku su 1991. godine civile srpske nacionalnosti bezdušno mučili, premlaćivali, tjerali da ispijaju kiselinu iz akumulatora i naposljetku ubili. Sve se to događalo ispod kancelarije i po izravnome nalogu ovdje nazočnoga Branimira Glavaša.“

„Oprostite, ali što ja ovdje radim?!“ panično uzvikne optuženik, skočivši na noge. „Ovo je neka grozna greška! Pa ja uopće nisam umro!“

„Zašto govorite kada vam nisam dao riječ?“ oštro ga presiječe sv. Petar. „Niste pred hrvatskim sudom da se možete tako bahato ponašati! Savjetniče, molim vas da zavedete red u sudnici.“

Elegantnim potezom sudski savjetnik žvajzne optuženoga tavom u čelo, na što se ovaj skljoka nazad u stolicu i umiri kao bubica.

„Da čujem, savjetniče“, nastavi sv. Petar. „Zašto se ovaj pojavio pred ovim sudištem u živome stanju?“

„Vidite, preuzvišeni“, reče sudski savjetnik, „zločin o kojemu je u ovom predmetu riječ dogodio se prije punih dvadeset i osam godina, a okrivljenoga do ove 2019. godine sud u Hrvatskoj ne samo što nije osudio, nego je proces ovih dana vraćen na početak.“

„Bog te dragi jebo!“ šokira se sv. Petar. „Nakon dvadeset i osam godina sve ispočetka?!“

„Upravo tako, preuzvišeni“, nastavi sudski savjetnik. „I ne samo to. Nego je u ovoj fazi poduzet još i nevjerojatan medijski i sudski pritisak na ključnoga svjedoka, stanovitoga Krunoslava Fehira koji ovdje nazočnoga Glavaša tereti da je naređivao likvidacije, jer je te naredbe izdavao i njemu osobno te ga se nastoji diskreditirati i omalovažiti, prikazati bolesnim lašcem, čak i optužiti za samoinicijativno ubojstvo… tako da se cijeli postupak pretvara u neviđenu lakrdiju bez kraja i konca.“

„Dvadeset i osam godina, bog te jebo!“ ne može doći sebi sv. Petar. „Pa zašto se ta Hrvatska uopće zove državom?“

„To nitko ne zna, preuzvišeni“, slegne ramenima sudski savjetnik. „A moram reći i da su im skoro svi sudski procesi zbog ubojstava srpskih civila u ratu takvi. Prema našim analizama, većina će tih postupaka potrajati dulje od vijeka trajanja same hrvatske države.“

„Ako za punih dvadeset i osam godina nisi u stanju osuditi nalogodavca ubojstva, i to uz svjedoka koji je očevidac, onda nisi država“, u nevjerici vrti glavom sv. Petar, „onda si, šta ja znam… nalogodavac nalogodavcu?“

„Uglavnom“, nastavi sudski savjetnik, „mi smo procijenili da će suđenje ovdje nazočnome Branimiru Glavašu u Hrvatskoj potrajati još barem toliko, a možda i dvaput toliko. Kada se jednom završi, ako se završi, optuženik neće biti ni u dubokoj starosti, već u dubokoj smrti. Stoga je logično da smo ga u živom stanju dopremili pred ovo tijelo.“

„Logično“, složi se sv. Petar.

„Nije tu ništa logično!“ opet skoči kao oparen okrivljenik. „Ja nisam umro! Ne mogu kao živ čovjek izlaziti pred sud sv. Petra!“

„Zapravo možete“, ispravi ga sudski savjetnik, sugestivno mašući tavom. „U paragrafu 85, stavak 12, Nebeskog ustava precizira se takva mogućnost.“

„I tko si ti da govoriš što sv. Petar smije, a što ne smije?!“ bijesno zagrmi sv. Petar. „Ovo je pristojna firma, majmune! Za razliku od sudova u Hrvatskoj, mi smo ažurni. Mnoge predmete rješavamo unaprijed, da ne zagušimo sustav sa zaostacima. Imaš li ti pojma koliko mi slučajeva dnevno obradimo?“

„Pa nemam…“ zacvili Glavaš.

„Onda nam nemoj oduzimati vrijeme. Nego sjedi i ne seri. Ponašaj se kao da si mrtav.“

Sudski savjetnik svejedno žvajzne okrivljenika tavom i pomogne mu da se vrati u sjedeći položaj. Zatim rasklopi crnu knjižicu i uputi ga u ustavne tajne:

„Evo točne formulacije… Ako sudovi u nekim sramotnim tvorevinama koje sebe nazivaju državama običavaju donositi presude kada su optuženici u dubokoj smrti, Sudište sv. Petra ima pravo i obavezu privesti iste na raspravu prije nego postanu leševi. Jedan dio pravde mora se namiriti i za života, a ne samo poslije njega. Točka.“

„Bravo, savjetniče“, osmjehne se sv. Petar podređenome. „Ako suđenja u Hrvatskoj traju duže od ljudskog života, mogu i ja suditi brže od smrti. Što ti tu nije jasno, Branimire?“

„Jasno mi je samo da kršite moja ljudska prava!“ iznova se uzjoguni okrivljenik.

„A kako to, majke ti?“ ironično će sv. Petar. „Nalijevamo te sumpornom kiselinom? Lomimo ti kosti u garaži?“

„Molim da me se tretira kao i sve druge“, reče Glavaš, podižući drhtavu bradu. „Prije nego što mi se presudi hoću li ići u raj ili u pakao, tražim da mi se dopusti da umrem.“

„Pa dobro, može“, složi se sv. Petar, „ako ćeš to obaviti brzo.“

„Koliko brzo?“ zine optuženik.

„U roku odmah. Čeka nas sljedeći slučaj“, kategoričan je sv. Petar. „Nije ti ovo hrvatsko pravosuđe, Branimire. Ovdje se radi!“

„He-he, on bi u raj…“ ne može suspregnuti zlobni kikot sudski savjetnik.

„Što ćeš, he-he, klasa optimist…“ pridruži mu se sv. Petar. „A u garaži ga je vodila misao onog francuskog staljinista: Pakao, to su drugi i drugačiji.“

„Čekajte malo“, opet skoči okrivljenik. „Pa nisam ja kriv za ovu situaciju. Ako je netko odgovoran za takvu gadost da, usprkos nedvojbenim dokazima o zločinstvima, nakon dvadeset i osam godina još uvijek nisam osuđen, već je proces sada vraćen na početak, pa valjda je to hrvatska država. Ja nemam ništa s tim! Ja sam samo poštovao proceduru. Uredno sam se odazivao na ročišta, pisao žalbe i predstavke, angažirao advokate… Zar ne bi bilo logično da na ovome mjestu sudite hrvatskoj državi, a ne meni?“

„A jest, zvuči logično…“ zamisli se sv. Petar.

No sudski savjetnik se u tri dobro odmjerena skoka stvori do njega i nešto mu šapuće u lijevo uho. Sv. Petar staloženo kima glavom.

„Što se to došaptavate?!“ užasnuto krikne Glavaš.

„Ne deri se, majmune“, obrecne se sv. Petar, a njegov podređeni rutinski podigne tavu. „Savjetnik me je samo diskretno informirao da ne možemo Hrvatsku poslati u pakao kad ona već jest pakao. Razumiješ, Branimire? Nije moguće nešto slati u njega samog, za to nema pravnih osnova.“

Okrivljenik se ukoči na stolici i zanijemi. Sv. Petar doda:

„Ali moram priznati da si majstorski potkazao voljenu državu. Tako joj okrenuti leđa, to je ipak virtuozno pizdunstvo…“

„Kukavelj…“ promrmlja sudski savjetnik.

„Zamisli ti to“, nadoveže se sv. Petar, „ona ga čuva i pazi, ubije se da mu ide na ruku, svim sredstvima ga štiti od zatvora gdje je već dvadeset i osam godina trebao trunuti, a on joj ovako vraća. Nitko nije u stanju domovinu izdati kvalitetnije od domoljuba.“

„Jad i bijeda…“ podvuče sudski savjetnik.

„Nego, savjetniče, hajde da mi apsolviramo ovaj Slučaj Gnjavaža.“

„Slučaj Garaža, preuzvišeni.“

„Dobro, isti kurac… Kakva je tvoja preporuka glede pravorijeka, savjetniče? Obični pakao ili turbopakao?“

„Turbopakao, preuzvišeni. Bez daljnjega.“

„Slažem se“, kimne glavom sv. Petar. „Idemo, Branimire. Diži se i mrš u Hrvatsku!“

(„Huh, dobro je“, prostruji topla misao glavom Branimira Glavaša. „Očekivao sam da ću proći gore.“)

„Ali kao Srbin“, nadopuni se sv. Petar.