Godine koje nam jedu skakavci

Naravno, takvo što se nije događalo jedino za vrijeme Tuđmanova režima (1990-1999), jer u tadašnjem polupredsjedničkom sustavu, šef je države imao ogromnu, gotovo neograničenu moć: postavljao je i smjenjivao premijere i ministre po svom nahođenju; sina Miroslava, po modelu diktatora Nicolae Ceausescua, postavio je na čelo tajnih službi, čvrsto je rukom i u ratu i miru vladao državom i strankom (HDZ),sustavno je ignorirao sve demokratske uzuse i vrijednosti otvoreno opominjući sve svoje oponente kako u za državu važnim stvarima nikad i nikome, „nikakvim političkim žutim, crvenim ili zelenim vragovima“ neće dozvoliti „oporbenu situaciju“.

Miješajući se u sve išao je čak toliko daleko da je kao veliki ljubitelj nogometa intervenirao i kod sastavljanja nacionalne nogometne reprezentacije, a po njegovom nalogu Dinamo se morao preimenovati u Croatia, čemu su se jedino odlučno usprotivili navijači zagrebačkih plavih koji su na koncu ipak pobjedili, tj. nakon Tuđmanove smrti klub je vratio staro ime.

A Milanović i Plenković samo su nastavili tu (post)tuđmanovsku navadu otvorenih sukoba predsjednika i premijera u kojima se sve više iskazuju i osobni animoziteti, a sukobi su toliko eskalirali da je pitanje kamo sve to zapravo ide i kako će svršiti?

Nakon Milanovićeve pobjede na nedavnim predsjedničkim izborima, premijer Plenković je najavio tvrdu kohabitaciju, ma što to značilo.

Ali, nitko nije očekivao da će se njihovi osobni odnosi toliko zaoštriti, posebice jer su godinama prije toga zajednički stasavili i družili se u Ministarstvu vanjski poslova RH pod mentorstvom ministra, dr Mate Granića, tada jednog od najbližih Tuđmanovih, a danas i Plenkovićevih suradnika, a kasnije se kalili u sličnim diplomatskim destinacijama.

Milanović je na poziciju šefa države došao sa sloganom Predsjednik s karakterom, što je bio svojevrstan odgovor na prethodni Plenkovićev premijerski mandat prepun koruptivno-kriminalnih afera (morao je smijeniti više od polovice svojih ministara), forsiranja stranačkih privilegija, klijentelizma, otvorenog očijukanja s populizmom i s neoustaškim resentimentima, ignoriranja ljudskih prava, ali i zastrašujuće gospodarske situacije koja je rezultirala masovnim iseljavanjem mladih koji su shvatili kako u takvoj zajednici jednostavno nemaju nikakvu perspektivu.

Milanović je usprkos ograničenim ovlastima obećao da će biti glas i zaštitnik svih građana i od njegovog se mandata mnogo očekivalo, ali kako sada stvari stoje predsjednik se trenutno iscrpljuje uglavnom u efemerijama, otvorio je frontove na previše strana (zastupnici, mediji, politički analitičari, bivši stranački prijatelji i suradnici, nevladine udruge…), a sve to ga odvlači od onoga što su ključni društveni problemi.

Primjerice; uhićena je Josipa Rimac, bivša gradonačelnica Knina i donedavna tajnica u Ministarstvu uprave, jedna iz plejade moćnih hadezeovki, optužena za trgovanje utjecajem, odnosno za milijunske malverzacije oko izgradnje vjetroelektrana, a u ove nečasne rabote koje prijete prerastanjem u veliku aferu svih afera umiješan je i niz dužnosnika iz vladajuće stranke, između ostalih i ministar Ćorić, blizak Plenkoviću, ali začudo sve je to verbalno ratoborni Milanović ignorirao.

Međutim.kad je, ovih dana, u novoj velikoj koruptivnoj aferi oko uhićenja dr D. Kovačevića, šefa financijski moćnog Janafa, državne firme koja trguje naftom ali i niza drugih osoba međusobno poslovno povezanih (saborski zastupnici, gradonačelnici, poduzetnici…), Milanović saznao, nakon što su iz policije i DORH (Državno odvjetništvo), neovlašteno u medije, a potom i u u javnost procurile vijesti, da je tijekom istražnih radnji i sam (u vrijeme izborne kampanje) upao u mjere tajnih izvida koje su trajale gotovo godinu dana, oštro i nervozno je reagirao.

Prozvao je, s pravom Plenkovića, pitajući ga: kako je moguće da on kao šef Vlade, a niti njegov ministar unutrašnjih poslova Božinović, o cijeloj opreraciji uhićenja Kovačevića (kojem je samo koji mjesec prije produžio direktorski mandate) i društva ništa nisu znali, iako su u famozni klub u Slovenskoj ulici br. 9, u koji je upala policija i gdje su se obavljale kriminalne novčane primopredaje, zalazili i njegovi ministri.

A, ubrzo je na vidjelo izašlo da su se u tom ekskluzivnom, zatvorenom zagrebačkom klubu (u vlasništvu samog Kovačevića, za kojeg je istraga otkrila da raspolaže brojnim stanovima, firmama, financijama, uopće imovinom koja daleko nadilazi njegove prihode) okupljali drugi uglednici, poput političara, sudaca, poslovnjaka, a između ostalih i bivši, ali aktualni predsjednici RH, Mesić i Milanović, kao i suprug (Jakov), također bivše predsednice države Kolinde Grabar Kitarović, a nije nedostajalo ni escort dama.

Milanović je poručio Plenkoviću kako mu ne vjeruje da ništa nije znao, a njemu se u tom nepovjerenju, kako se čini priklonio i veliki dio javnosti, a ukoliko pak premijer govori istinu (a znamo da je često zna zaobići u širokom luku), onda je to opasan presedan, jer je nedopustivo da su takve situacije izvan njegove kontrole, podsjećajući ga kako je on zadužen za sigurnost i stabilnost države. I tu je nesumnjivo u pravu.

Međutim, na pitanje što je u tom i takvom opskurnom, nadstranačkom, koruptivnom klubu radio sam predsjednik RH, nismo dobili razložan odgovor, već samo kojekakva poprilično nesuvisla opravdanja, a na zastupnike, novinare i sve ostale koji su se usudili kritički propitivati eventualnu Milanovićevu upletenost u moguće, barem moralno upitne radnje, sasuo je pravu verbalnu paljbu, ne vodeći računa o vjerodostojnosti argumenata kojim ih je častio, često i preko granica uljuđene komunikacije koja svakako ne priliči jednom šefu države.

Nervoza u načinu komentiranja, kao i osobne (dis)kvalifikacije kojima je popratio sve koji su ga prozvali, upućuje kako Milanović očevidno ima stanovite probleme; ili se ne zna kontrolirati i nositi s pitanjima koja mu se upućuju, ili želi nešto zataškati i prikriti, pa galamom samo želi diskusiju (ne)vješto preusmjeriti na marginalne stvari, odnosno eskivirati je sa suštine koja je trenutno, potpuno opravdano u fokusa javnosti.

Ali, u svim tim silnim šumovima u komunikaciji, začinjenim međusobnim uvredama, nitko ne postavlja suštinska pitanja o kapilarnoj korupciji koja je sustavno premrežila svekoliko hrvatsko društvo.

Zašto vladajući tako benevolentno ignoriraju i marginaliziraju ovaj problem?

A, nalazimo se, bez ikakve sumnje u dramatičnoj u situaciji u kojoj je politička mafija u sprezi s organiziranim kriminalom preuzela stvarnu kontrolu nad državom i sve institucije vlasti, uključujući pravosuđe, tajne službe i policiju, ovako ili onako (ne)svijesno im služe. Pretvorene su u njihov leno.

Prije se govorilo kako prilika čini čovjeka lopovom, sad je jasno da lopovi čine prilike lopovskim. U tom općem kradežu privilegirani su oni najbliži vrhovima vlasti i moći, a tu HDZ raspolaže neiscrpnim rezervoarom više nego dokazanih, talentiranih kadrova, tako da u jednom trenutku čak ni krajnje ovisno hrvatsko pravosuđe (o politici i raznim utjecajima) nije mogla drukčije nego li (nepravomoćnom) presudom HDZ kao stranku, pod vodstvom Ive Sanadera, zarad silnih zlouporaba i malverzacija, općenito bezprimjernog lopovluka proglasiti zločinačkom organizacijo (tzv. slučaj Fimi-medije, koji još uvijek traje i po svemu sudeći razvlačiti će se sve do zastare).

Međutim, u javnosti o cijelom procesu vlada (ne)razumljivi zavjet šutnje, svojevrsna omerta, kao da svi to neslavno kontaminirano razdoblje žele što je moguće više potisnuti u zaborav.

Sve to nije i ne može biti slučajno, a zorno govori o svima nama tko smo i što smo, jer usprkos svemu (samo naizgled) paradoksalno HDZ na izborima redovito pobjeđuje.

Korupcija je toliko uzela maha da je postala načinom života, laž mjera svih stvari, a kleptokracija model društvenog ponašanja i života uopće.

Zar nas onda može začuditi i(li) iznenaditi da je Hrvatska po svim parametrima: neovisnost sudstva, borba protiv korupcije i organiziranog kriminala, sloboda medija, demokratski standard itd. na začelju EU.

A, to što je možda u susjedstvu još i gore nikoga neće, niti može utješiti.

Hrvatska je, kako bi to rekao Kierkeggard bolesna na smrt, a barem ja, u društvu, sada i ovdje ne vidim ličnost od moralnog autoriteta i integriteta, znanja i općeg ugleda (nekoga nalik recimo Havelu), koja bi iskreno i pošteno ponudila recept za izliječenje od beznađa u koje smo kao zajednica potonuli.

Jer, nisu dovoljne samo vatrogasne mjere; za pravo ozdravljanje treba problem zahvatiti u samom korijenu, treba dijagnosticirati izvorišta, a ona su nedvojbeno locirana u samim začecima Tuđmanova režima i nacionalistički-klijentelističkom modelu kojeg je inaugurirao, a koji se (u)brzo pretvorio u duboku državu, koja i danas, bez ogleda na stranačke boje vlada i dominira cijelim društvom.

A Plenković i Milanović, vođeni pukom političkom pragmom (ne)svijesno sekundiraju tom i takvom interesnom modelu, odnosno njegovom (o)čuvanju.

Stoga i stojimo na mjestu; stoga se i nalazimo na začelju EU, u potpunom materijalnom, duhovnom i moralnom rasulu.

Uostalom, zar pucnjava na Banske dvore od prije neki dan (prilikom koje je teško ranjen policajac, a napadač si potom, nakon bijega sam oduzeo život) ne govori, jasno i glasno da stvari u Hrvatskoj opasno izmiču kontroli.