foto Tanja Draškić SavićPetak, 10. septembar: Kako mi je Porfirije? Je li ga pustio cetinjski jet leg? Ili treba reći: chopper leg?
A kako mi je bijel orao Daki Bokan, patrijarhov spin doktor? Piju li mu vuci sa izvora vodu?
Je li se svakoj patroni suzavca koja je bačena na Cetinje obradovao barem koliko svakoj granati koja je pala na Sarajevo, onomad?
Sluša li mi Porfirije i dalje Azru? Ima Džoni po jednu za svaku priliku, pa i za krunisanje na Cetinju: Kamo dalje, rođače? / Iz pijeska vire krunisane glave. / Što to rade? / Prde u prašinu…
Subota, 11. septembar: Čitao sam na Peščaniku (ili je to bio Kurir, ili je to bio Blic) tekst čiji autor proteste na Cetinju uspoređuje sa divljačkim pokušajima da se spriječi održavanje Pridea.
Ta se usporedba nedjeljama unazad vrtjela po društvenim mrežama, sve dok Peščanik (ili je to bio Kurir, ili je to bio Blic) nije progovorio iz glave cijela Tvitera.
Desničarski protesti protiv Pridea su napad sa pozicije dominantne grupe (heteroseksualni muškarci). To je napad na manjinu čija su prava osporena, manjinu koja pritom trpi uvrede. Protest protiv promocije građanina Mićovića je, pak, protest manjine na koju su adresirane uvrede i čija su prava osporena: na primjer ono da uđu u crkvu koju su im gradili preci a da im pop ne objasni da oni nisu to što su, nego su „Srbi konvertiti“.
Bio je to protest onih bez moći, protiv lidera grupe koja drži svu društvenu moć i koga opslužuje čitav represivni aparat države; protest koji dolazi sa pozicije osporene grupe, čija prava Mićović i njegov gang moćnika nastoje suspendovati, pritom negirajući pravo na postojanje grupe koja negoduje. Sažeto: „Crnogorci ne postoje.“ Ako autor insistira na rečenoj analogiji, ona radi protiv njega.
Rekao bih da je on odabrao da bude na strani represivne većine koja neprihvatljivom smatra samu mogućnost da pripadnici osporene manjine javno protestuju. Ovo ako autor ustrajava na premisi da su vjernici Crkve Srbije, kao nedvojbenog centra moći, najmoćnije moći u današnjoj Crnoj Gori, ubjedljiva većina čiji politički benigni ritual osporava divlja manjina.
Ako pak insistira da su vjernici Crkve Srbije manjina, pa su njihova prava protestom na Cetinju ugrožena, važi ovo: protest je bio legitiman jer je bio protest većine nad kojom manjina, koristeći mehanizme državne moći, sprovodi segregaciju i aparthejd, a ne obratno. Što znači da onda funkcioniše ova analogija: današnja Crna Gora – negdašnja Južna Afrika.
Dakle ono: „crnci i Crnogorci“. Tim prije što protestom na Cetinju nije bilo osporeno pravo Crkve Srbije da kruniše građanina Mićovića, nego izbor mjesta na kojem je to učinila.
Ako bismo se držali analogije kojom je zloupotrijebljena muka LGBTQ populacije, moralo bi uslijediti pitanje: ako bi grupa koja osporava LGBTQ prava insistirala da svoj skup održi u prostoru koji je od najvećeg simboličkog značaja za tu manjinu, recimo Sigurnoj kući u koju su se pederi sklanjali od represije podivljalog patrijarhata, ko bi pri zdravoj pameti i trunkom etičnosti LGBTQ protest protiv takvog skupa na tom mjestu okarakterisao kao ugrožavanje prava homofoba na okupljanje?
Nedjelja, 12. septembar: Govorio sam na mitingu na Cetinju. Protestovali smo zbog toga što nas je Porfirijeva pretorijanska garda pet sati, bez povoda, gađala suzavcem čiji je rok trajanja istekao.
Pozdravio sam naše srpske saborce.
„Njima su pravda i istina preče od nacije i religije. Njihova hrabrost i pravdoljubivost nas dvostruko obavezuju: ako bismo postali nedostojni njihove podrške, naši bi bili samo stid i sram.
Pozdravimo i sve one divne ljude u Srbiji koji grcaju pod tiranijom Aleksandra Vučića; građane Srbije čiji glas ne čujemo jer ga zaglušuje huk državne laži“, vikao sam u mikrofon.
Krcati Dvorski trg na Cetinju aplaudirao je Srbima.
Volimo i mi vas.
Ponedjeljak, 13. septembar: Vele da je Amfilohije ovako opisao Joanikija: „Dobar mi je. Nije baš učen koliko bi trebalo, ali je žešći od mene, da ti pravo kažem.“
Mudro je, nema zbora, postaviti za vođu čovjeka koji manjak znanja nadoknađuje žestinom uvjerenja. Uostalom: ima ko da misli, zar ne?
Postoje poslovi za koje su potrebne sljedeće radne osobine: dobar sluh, dobar njuh, poslušnost i izdržljivost.
Takav je posao mitropolita crnogorsko-primorskog Crkve Srbije.
Utorak, 14. septembar: Istorija je majstorka ironije. Čovjeku nije dato da se njenom majstorstvu približi, čak ni u svojim apsolutnim ironijskim vrhuncima: u Volterovom Kandidu, recimo.
Godine 2016, u Podgorici, na skupu povodom 17 godina od početka NATO intervencije na Miloševićev stroj za zločine, (tada) episkop Joanikije rekao je da „NATO nije dobrodošao u Crnu Goru“ i da „može doći samo kao okupator“.
Koju godinu kasnije, Joanikija je NATO helikopter dostavio na Cetinje, efikasnošću o kojoj Glovo i DHL mogu samo sanjati. NATO oružje i obavještajni podaci omogućili su Joanikuju da bude ustoličen na Cetinju. NATO više nije okupator, nego Joanikijev zaštitinik, bedem između njega i Cetinjana koji ga u svom gradu ne žele.
Tako je Joanikije postao prvi srpski NATO mitropolit.
Ako nekome nije jasno „kako to mislim“, da ponovimo gradivo. Crna Gora je članica NATO. Njena vojska, policija i obavještajne službe su NATO. Što će reći da je upravo NATO okupator štitio Joanikija od građana Crne Gore. Tonino Picula, izvjestilac EU za Montenegro, saopštio je da je takvu odluku NATO donio da bi preduprijedio teže posljedice.
Da su NATO snage prije pet godina okružile Cetinjski manastir, Joanikije bi to nazvao okupacijom. Sada se njihovo prisustvo na istom mjestu, pretpostavljam, zove „obezbjeđenje objekta i ličnosti“.
Tu ironiji nije kraj… Budući da su u Crnu Goru na ustoličenje stigle – kako tvrde crnogorski a negiraju beogradski mediji, a potvrđuje sam Aca Vučić, govoreći o tome kako ga je BIA rečene noći neprekidno brifovala o stanju na terenu – Kobre i BIA službenici, dakle vojno-obavještajne snage Srbije, te su snage Mićovićevo ustoličenje obezbjeđivale u združenoj akciji sa NATO postrojbama.
Time je Mićovićevo ustoličenje postalo značajan čin pomirenja, jer su u sinergiji djelovali NATO i oni koji su koliko juče protiv te alijanse ratovali. NATO i oružje Srbije zajedno na Cetinju… Što je hrišćanska ljubav, kako je golema njena moć da zbliži…
Što Korinćanima o ljubavi rekao Sveti Pavle: „Sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.“
Ako smo svojim protestom na Cetinju Srbiju makar za milimetar približili NATO, a jesmo: halal bilo suzavca.
Autor je književnik
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
