Govno na grobu

Taj bi potez, dakako, bio grozan, oživio bi duh u kojem je djelovao nekadašnji logor i pokazao do koje mjere može biti odvratna ljudska mržnja prema plemenitome četveronožnom biću kojemu se u boljim vremenima tepalo da je „najbolji čovjekov prijatelj“.

S političarima stvari stoje nešto drugačije. Otvoreno pismo što ga je članovima PEN-a i Hrvatskog društva pisaca uputio književnik i nakladnik Nenad Popović nije, razumljivo, izazvalo gotovo nikakve javne reakcije. Podsjećajući na činjenicu da koordinacija židovskih općina u Hrvatskoj već drugu godinu zaredom ne želi sudjelovati u „službenoj“ – odnosno državnoj – komemoraciji 22. travnja u Jasenovcu, autor pisma poziva kolege da zauzmu stav prema kojemu židovske općine treba podržati „i, štoviše, apelirati na službena državna tijela i stranke da zbog toga odustanu od te komemoracije“.

Naglašavajući da solidarnost i sućut ne mogu podrazumijevati „političku ekonomiju emocijama“, da nečije tugovanje ne smije biti „predmet trgovine“ i „dogovaranja uvjeta“, da se „ne može na jedno oko tugovati, a na drugo namigivati“, Popović zaključuje kako je „pogreb na koji neće doći baš djeca i obitelj umrlih bespredmetan i nakaradan“, a isto vrijedi „i za mise zadušnice, kadiše i slična okupljanja iz žalosti“. Utoliko: „Dvogodišnji nedolazak Židova na tugovanja i to nad konkretnim žrtvama 22. travnja u Jasenovcu pretvorio je komemoraciju u apsurd.“

Kroz taj se apsurd ceri i paradoks demokracije kao takve, kada na vlast bivaju izabrane političke formacije koje simpatiziraju strahovladu NDH i relativiziraju njene zločine. „Ono što dosta nas građana smatra terorom većine, odnosno teroriziranjem, sijanjem straha“, piše Nenad Popović, „aktualno nudi samo jednu opciju: da se barem zaštiti prostor tuge Jasenovac. Da se zatraži, predloži, zamoli one koji ne osjećaju apsolutnu sućut za žrtve, one koji gaje simpatije ili imaju razumijevanja za ubojice, da tamo ne dolaze – barem ne kad se oplakuju žrtve.“

A samo malo dalje, savršeno svjestan činjenice da je njegov apel ples na oštrici iluzije, da je „prostor tuge Jasenovac“ odavno bez zaštite, da ni prijedlozi ni zamolbe ne mogu uroditi plodom, rezignirano završava: „Najmanje što možemo učiniti je da ostavimo političare da 22. travnja tamo odu sami. A mi, svaki za sebe ili već kako, možemo tamo otići bilo kad. Spomen područje otvoreno je 365 dana u godini.“

U normalnoj bi zemlji Popovićevo pismo – budući da postavlja moralno pitanje najvišega reda: Kakav je stvarni smisao državne komemoracije kojoj odbijaju prisustvovati potomci žrtava i predstavnici nacionalnih skupina koje su ustaškim pogromom najviše pogođene? – izazvalo duboku nelagodu i vjerojatno poslužilo kao povod za ozbiljnu javnu debatu u kojoj ne bi nedostajalo ni strasti ni katarzičnih momenata. Ali Hrvatska nije normalna zemlja, točnije – Hrvatska je zemlja normalizirane nenormalnosti.

Budući da je riječ o uhodanoj rutini, posve je izvjesno da ni ona granitna ploča s ustaškim pokličem na dječjem vrtiću u Jasenovcu do 22. travnja neće biti uklonjena, da toga dana osim predstavnika Židova u Spomen području neće biti ni predstavnika Srba i antifašističkih organizacija, a to znači da će u podnožju Bogdanovićeva spomenika biti upriličena (možda pod režijskom palicom Kreše Dolenčića?) nova seansa komemorativne opscenosti, nešto nalik pogrebnoj ceremoniji u kojoj „službeni“ svećenik, umjesto da pognute glave mrmlja molitvu i škropi prizorište svetom vodicom, ima zaduženje posrati se na grob.

Da, „Za dom spremni“ u Jasenovcu je govno na grobu! I svi koji se tamo zateknu, da prema strogim nalozima državnoga protokola uzmu učešće u ritualu lažnog oplakivanja, morat će dobro začepiti nos da ne osjete njegov smrad. Nije, uostalom, nevažna zadaća na stvari: preko „službene“ komemoracije žrtvama ustaškoga logora smrti – bez prisustva Židova, Srba i antifašista, ali uz napadnu blizinu nacističke parole – obnovit će se cinički potencijal hrvatskoga društva, organizirat će se nova runda treninga za kolektiv koji se duhovno razvija i snaži, te sve jasnije shvaća da pravu prodornost tekućem fašizmu osigurava tek njegova antifašistička poza.

Većina nazočnih, istini za volju, neće imati ni dišnih ni njušnih problema. Lako je moguće da se na žalobnom teferiču ukaže premijer, kojemu ustaški pozdrav na mjestu ustaškoga stratišta ima „dvostruku konotaciju“ i predstavlja „delikatno pitanje“. Možda će tu biti i njegov džepni ideolog, koji u svome pamfletskom knjižuljku slini nad inspiratorom rasnih zakona u Trećem Reichu. Možda će se pojaviti ministar policije, koji postrojavanje crnokošuljaša u centru Zagreba smatra svetkovinom demokracije. Možda će na gvozdenim štiklama umarširati predsjednica Republike da provjeri da li publika skandiranjem i podizanjem desnica u zrak pridonosi „veličanstvenoj atmosferi“. Možda će iza nekog žbuna trijumfalno likovati sam donedavni ministar kulture, za kojeg su logorski čuvari bili „heroji, mučenici i šehidi“…

Svi će oni svečano odverglati propisane količine ispraznosti, naštimati tronute izraze na facama, lansirati svoje fraze po okolnim travnjacima, a ako raspoloženje bude na nivou, možda će u Spomen području ostati do večeri, dočekati zalazak sunca, da se osvjedoče kako pod rumenim nebom i škrtom iluminacijom jasenovački cvijet poprima konture smokvina lista.

Nema te savjesti, solidarnosti, ljudske suosjećajnosti ili očajničkog poziva Nenada Popovića koji će hordu političara spriječiti da halapljivo pohrli na teren gdje se, prostituiranjem „prostora tuge“, ostvaruje izgledan politički profit. Nema ni sumnje da će im se s druge strane granice, u Donjoj Gradini, pridružiti srpski partneri, s jednakom ambicijom i suprotstavljenom perspektivom, pa će već po tradiciji gubernator iz Banja Luke za šest do sedam puta uvećati broj onih nad čijim kostima nariče i začiniti to s nekoliko muklih zakletvi. Šugavi hrvatski revizionizam i srpska žrtvoslovna pornografija još jednom će se – pod nadzorom državnih protokola – uzajamno kapitalizirati i ovjeriti buduću plodnu suradnju.

Moglo bi se reći da balkanske političke bande i njihove intelektualne posluge, vodeći računa o oblikovanju tzv. kolektivnih memorija u što izdašnije resurse, nastoje utvrditi koncentraciona sjećanja, mentalne teritorije ograđene bodljikavom žicom unutar kojih će sve biti podređeno udarničkoj proizvodnji mita o veličini i bezgrešnosti nacije, gdje će se kreativno, bez ikakva obzira prema činjenicama, vlastiti zločini brisati a žrtve multiplicirati, dok o poštivanju kućnoga reda i sankcioniranju izroda koji krše imperative krvi i tla brine osoblje raspoređeno u mitraljeskim gnijezdima. Radi toga njihova hodočašća u „prostor tuge“ nisu motivirana pijetetom, već nagonima hijena.

Tako će hrvatska cinična zajednica, uz državne zastave, bogato aranžirane vijence, počasnu gardu, bolno zavijanje trube i govore ovlaštenih bezdušnika, „službeno“ obilježiti 22. travnja, s figom u džepu i govnom na grobu, a ovo će samo provizorno zaudarati u Jasenovcu, jer pravi izvor smrada leži u državnome vrhu i jedinstvenome rodoljubnom srcu nepregledne mase poklonika.

Onaj tko bi – bilo kojim raspoloživim sredstvima, uključujući ona fizička – balkanskoj političkoj bandi onemogućio pristup mjestima masovnih stradanja, zavrijedio bi moju doživotnu zahvalnost. Bio bih čak spreman u znak poštovanja prestati pisati novinske izlišnosti. Ovo je ionako samo sljedeći u nizu uzaludnih tekstova. Jedini njegov cilj je da pruži podršku građaninu Popoviću i, ukoliko je to uopće moguće, razblaži očaj njegove usamljenosti.