Grigorije: Hristos od nas ne traži napadnu pobožnost

Vladika kaže da zapovest „ljubi bližnjeg svoga“ treba da nas vodi kroz ova smutna vremena, pa makar se, nakratko, odrekli liturgije koja je srž hrišćanskog života. Jer na taj način ćemo, ističe naš sagovornik, spasavati i sebe i druge.

Kako biste uporedili način na koji se Nemačka bori protiv pandemije, a s druge strane, kako to radi Srbija?

Zaista je teško porediti Njemačku – ekonomski ali i demokratski veoma razvijenu zemlju – sa Srbijom, koja u oba ova domena kaska za savremenim svijetom. Što se pandemije tiče, u Njemačkoj su trenutno na snazi umjerena ograničenja kretanja, daleko umjerenija nego što je to, recimo, slučaj sa Srbijom. Ali moramo ipak imati na umu i činjenicu koja je, vjerujem, ključna kada su u pitanju različiti pristupi i mjere koje preduzimaju pomenute dvije države u vezi s krizom koja je zahvatila čitavu planetu. Naime, Njemačka ima jedan od najboljih i najrazvijenijih zdravstvenih sistema u svijetu, i samim tim može sebi da priušti i nešto „opušteniji“ odnos prema širenju pandemije, budući da su smještajne mogućnosti u bolnicama velike, baš kao i ostali medicinski resursi. Kada je posrijedi reakcija građana u ovoj situaciji, mnogi misle i da je razlika u mentalitetima presudna – to jest da će se Nijemci uvijek pridržavati preporuka i savjeta nadležnih institucija, dok to nije uvijek slučaj s našim ljudima, među kojima nerijetko ima znatan broj onih koji prenebregavaju preporuke i olako shvataju čitavu ovu krizu i time ugrožavaju i sebe i druge. Međutim, ja ne smatram da je ovdje u pitanju drastična razlika u mentalitetima, a taj svoj stav bih potkrijepio i zapažanjem jednog našeg čovjeka koji se rodio i gotovo čitav svoj život proveo u Njemačkoj, a jedan duži period je živio i u Srbiji. I u jednoj i u drugoj zemlji radio je kao ugostitelj te je stoga imao priliku da se dobro upozna s mentalitetima oba naroda. Jednom prilikom sam ga zamolio da mi opiše eventualne mentalitetske razlike između Srba i Nijemaca, a njegov odgovor je za mene bio neočekivan. On je zapravo istakao da razlike gotovo i ne postoje u ponašanju Srba i Nijemaca u kafani, ali u svakodnevnom životu svaki Nijemac i te kako ima svijest o mogućim posljedicama svoga neodgovornog ponašanja, dok naši ljudi tu svijest ponekad uopšte ne posjeduju jer kod nas često izostaju sankcije od strane nadležnih institucija za neodgovorno ponašanje pojedinaca. Stekao sam stoga utisak da drakonske mjere koje se uvode u Srbiji u vrijeme vanrednog stanja upravo i jesu posljedica navedenog nepoštovanja zakona u normalnim okolnostima, to jest one su rezultat odsustva svijesti o maločas pominjanim posljedicama neodgovornog ponašanja, i to kako kod onih koji zakon krše, tako još više kod onih koji bi zakon trebalo da sprovode. Otuda ne treba da čudi što sada imamo apele vlasti koji se ne uvažavaju, a potom i uvođenje još strožih mjera, koje, koliko vidim, vode do stvaranja sve većeg pritiska ali ne i do postizanja željenih rezultata.

Ljudi su u strahu, panici, koju nadležni pojačavaju svojim izjavama. Plašili su nas čak da nas čeka „italijanski i španski scenario“. Da li je to način da se građani disciplinuju, ili bi trebalo da komunikacija ipak bude drugačija?

Komunikacija bi svakako trebalo da bude drugačija. I vjerujem da bi manje dramatičnosti i, s vremena na vrijeme, neke nerazumljive duhovitosti (jer nema ništa neumjesnije od pokušaja duhovitosti u vrijeme koje nije prikladno za to) u izjavama predstavnika vlasti i nadležnih institucija, a više tačnih i blagovremenih informacija bilo daleko više od koristi samim građanima Srbije. Ako ništa drugo, makar bi im ulilo više povjerenja u ljude koji predvode tu važnu bitku i u ono što oni preduzimaju kada je posrijedi zaustavljanje širenja virusa. Svjedoci smo, nesumnjivo, i jednog kulturološkog fenomena novoga doba, a koji se tiče opšteg gubitka povjerenja – mi sve više gubimo povjerenje ne samo prema onima koji vladaju već i jedni prema drugima, i otuda potreba da se to povjerenje međusobno ojača i učvrsti, makar u ovakvoj situaciji, kako bismo ponovo počeli vjerovati jedni drugima i kako bismo se počeli osjećati sigurnije i zaštićenije. Ne smijemo, naime, smetnuti s uma da nepovjerenje rađa podozrenje, iz kojeg može da se izrodi svakakvo zlo, a povjerenje rađa nadu iz koje može da se nastane mnogo toga dobroga.

Dok se svuda u svetu, pa i u najrazvijenijim državama, otvoreno govori o nespremnosti zdravstvenih sistema za borbu sa aktuelnom pošasti, kod nas je situacija drugačija. Novinari su čak i hapšeni „zbog širenja panike“ ukazujući na nedostatak i neadekvatnu zaštitnu opremu zdravstvenih radnika. Kako onda građani mogu da imaju poverenje u državu koja ućutkuje one koji ukazuju na probleme?

Istini za volju, u početku jeste potcijenjen mogući intenzitet pandemije, ali Srbija nije jedina zemlja koja u početku nije shvatala ozbiljno krizu koja je bila na pomolu. Kako god, bez obzira na to što su posljedice takvog ponašanja odgovornih institucija i te kako došle na naplatu, sada bi ipak u prvom redu trebalo da se usmjerimo na sadašnji trenutak i na to kako da sa što manje posljedica izađemo iz njega, jer od pretresanja onoga što je već prošlo i na šta više ne možemo da utičemo – u ovom momentu zasigurno nema nikakve vajde. A hapšenje onih koji ukazuju na probleme ni u kom slučaju ne bi smjelo da dolazi u obzir. Razvijene zapadne demokratije su ionako s pravom zabrinute zbog neprestanog smanjenja sloboda u srpskom društvu.

SPC doskoro nije imala jasan stav o održavanju liturgije, međutim, to se promenilo proširenjem policijskog časa tokom vikenda. Sada ponovo imamo zahtev za otvaranjem crkvi tokom proslave Vaskrsa. Buni se i određen broj vernika tražeći da se vrata crkve tokom liturgije otvore. Šta biste im poručili?

Ono što sam i do sada poručivao – da se strpe, da poslušaju preporuke svojih nadležnih episkopa jer ova situacija neće dovijeka trajati. Odista ne razumijem ljude koji vjeruju da će „zaraditi“ spasenje tako što potencijalno ugrožavaju zdravlje i živote svojih bližnjih. Veoma je važno da sada svi pokažemo trpeljivost, razboritost i složnost a ne da se, uvijek uvjereni da smo mi u pravu a da drugi to nisu, stavljamo iznad odluka episkopā pa i iznad samoga Hrista. Hristos, dakle, od nas ne traži napadnu pobožnost, koju ćemo demonstrirati pobunom protiv preporuka da se privremeno ne posjećuju bogosluženja, ili isticanjem potpuno pogrešnog uvjerenja da je naše spasenje tim istim preporukama dovedeno u pitanje, niti će nam pak uzeti za zlo to što nekoliko nedjelja nismo mogli da odlazimo u hramove. Naprotiv, Hristos prozire i poznaje naša srca i ono što je u njima skriveno, i želi da svoju pobožnost iskazujemo upravo kroz ta ista srca i da je nosimo i čuvamo u njima.

U gotovo svakodnevnom obraćanju nadležnih, uključujući i predsednika Srbije Aleksandra Vučića, odgovornost za povećanje broja zaraženih svaljuje se na građane. Prvo na one koji su početkom pandemije došli u Srbiju, a sada na sve, zbog nediscipline, iako se mali broj njih ne pridržava propisanih mera. Da li na taj način vlast želi da skine odgovornost sa sopstvenih grešaka, od početnog ismevanja virusa, pa do zatvaranja kafića i kladionica 10 dana nakon što su „zatvoreni“ penzioneri?

Kao što sam već rekao, i vlast i građani bi trebalo da koriguju svoje ponašanje. Prvenstveno vlast. I ovdje bih naglasio da su te korekcije nužne kako u normalnim tako i u vanrednim okolnostima, jer su te dvije ravni, kao što sam već istakao, uzročno-posljedično povezane.

Kako će, prema vašem mišljenju, svet izgledati nakon pandemije? U kom pravcu će ići? Da li ćemo iz svega ovog izvući neku pouku?

Ne znam da li ćemo izvući pouku (mada bih volio), ali znam da smo prije svega nekoliko nedjelja jurili za obavezama, za poslom, i da smo uživali u životu ne misleći o tome da će jednoga dana nastupiti kraj. Sada pak imamo više slobodnog vremena i stoga češće mislimo o smrti, a zapitali smo se i šta je to stvarno važno, šta je to suštinsko u našem životu? Riječju, konačno nemamo izgovor da se ne vratimo i ponovo obratimo Bogu, i to ne samo jezikom nego i srcem, u kojem uvijek ima mjesta za njega. Sem toga, naš život ovdje na zemlji je divan, ali je prožet smrću i stoga smo svi pozvani da se – dok koračamo kroz život i ka životu – ponašamo blagorazumno. Bili smo, izgleda, zaboravili na to da smo samo gosti i putnici na ovome svijetu, ali nas je nemilosrdna bolest opomenula i još uvijek nas opominje da je sve na šta smo se do sada oslanjali prolazno. I uspjeh. I novac. I bližnji, čak. Sve, sem Gospoda Životodavca, koji nam govori: Ne bojte se! Jer On je uvijek s nama, čak i kada mi nismo s njim, On je s nama i onda kada mi ne mislimo na njega, i On je taj koji nam govori da se ne plašimo i da će sve ovo proći. Nadam se da sve te važne spoznaje nećemo zaboraviti ubrzo nakon što se ovi dani krize okončaju.

Ništa ne opravdava demonstraciju sile

– Uvjeren sam ipak da ništa, ne samo sada već ni u bilo kojim drugim okolnostima, ne opravdava autokratski odnos vlasti i neprestanu demonstraciju sile – pa makar to bilo i pod izgovorom da se time štite naši životi. Valja na kraju konstatovati to da je očito da i vlast i građani pretjeruju u svom ponašanju i da su potrebne korekcije i na jednoj i na drugoj strani. Kao i uvijek, država bi trebalo da povuče prvi potez, jer je uvijek najveća odgovornost upravo na onima koji upravljaju državom.