Grupni portret sa kardinalom

Istodobno to je vrijedno, u nekim segmentima kapitalno djelo za razumijevanje unutarcrkvenih odnosa, kao i njene uloge u širem društvenom, političkom i uopće povjesnom kontekstu, posebice u vrijeme rastakanja komunističkog sustava, uoči i tijekom raspada Jugoslavije, ratnih sukoba i stradanja, te stvaranja neovisne i samostalne RH.

Kardinal i zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić (1919) nije bio nekakav teolog blistavih intelektualnih kapaciteta; više skromni, pomalo staromodni župnik i konzervativni, pastoralni svećenik, ali sa savršenim osjećajem za taktičko p(r)ovlačenje pravih poteza u pravo vrijeme: čovjek velike duhovne snage, nesalomljiv u vjeri i odanosti Crkvi, kao i u (o)čuvanju Stepinčeva nasljeđa i tradicije koje je smatrao najboljom i najefikasnijom obranom hrvatskog nacionalnog bića i vjerničkog identiteta pred opasnošću i demonima bezbožnog komunizma i nasilne ateizacije društva.

Kuharić (imenovan kardinalom 1983) nesporno je kao Stepinčev privrženik (uostalom on ga je 1945. i zaredio u svećenika) bio rasni antikomunist, čak mu je ime Jugoslavije bilo mrsko izgovoriti, nikad se nije službeno, ni privatno susreo, niti razgovarao s Titom, a tijekom tzv. Hrvatskog proljeća (1971), koje su u Katoličkoj crkvi uglavnom držali unutarpartijskim sukobom suprotstavljenih komunističkih frakcija, nije se želio mješati u tuđe stvari, izuzev što je, kad su počeli progoni i uhićenja proljećara poslao prosvjedni telegram državnom vrhu tražeći da se vlast suzdrži od nasilja i namještanja sudskih procesa.

Također, odbio je zamolbu jugoslavenske vlade (1973) da lobira za Titovu kandidaturu za Nobelovu nagradu za mir (još u vrijeme suđenja Stepincu, Crkva je Tita ekskomunicirala iz svoje zajednice); tek pod pritiskom Svete stolice, koja je svojedobno sa velikom, dotad neviđenom pompom dočekala jugoslavenskog, komunističkog poglavara u Rimu, Kuharić je nevoljko otišao na njegovu sahranu u Beograd, podsjećajući svoje pretpostavljene u Vatikanu kako komunistima nikad ne treba vjerovati, pa čak ni onda kada darove nose.

Akmadža je Kuharićevu biografiju pisao desetak godina, a posebnu vrijednost ove knjige čine, uz kaptolske dokumente, dosijei i arhivi UDBE, kao i kardinalovi privatni dnevnici koje je uporno i dugo pisao, a zagrebačka nadbiskupija ih je autoru ove knjige dala na korištenje.

Posebno je interesantno poglavlje o tihom sukobu između kardinala Šepera (za pontifikata Pavla VI vodio je utjecajnu Kongregaciju za nauk vjere) i nadbiskupa Kuharića, kojem je tada jedan od najutjecajnijih vatikanskih prelata prigovarao što dopušta mladim teolozima (Josip Turčinović, Vjekoslav Bajsić, Tomislav Šagi-Bunić) okupljenim oko TDKS (Teološko društvo Kršćanske sadašnjosti) navodno skretanje Crkve u Hrvata u lijevo, omogućava infiltraciju marksizma, što je dakako bilo daleko od istine.

Naime, Kuharić se u mnogo čemu nije slagao s teolozima tzv. koncilske avangarde, smetala mu je ta otvorenost prema novim idejama, na koncu i njega su samog kritizirali prigovarajući mu (s pravom) konzervativizam i klerikalizam, ali on je bio svjestan njihovih velikih intelektualnih potencijala i činjenice kako su u vremenima teških iskušenja drame ateizacije ljudi takvog kalibra potrebni Crkvi.

Međutim, početkom 1980-ih godina, pod pritiskom konzervativne struje u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (posebice splitskog nadbiskupa Franića) i Svete stolice, te na koncu i nezadovoljstvu samog Kuharića, rad je TDKS bio utanaziran i tako je neslavno svršila jedna epoha koja je usprkos svemu, svojim modernitetom trajno obilježila hrvatsku Rimokatoličku crkvu.

A, zahvaljujući i njihovoj potpori, Kuharić se jasno i odlučno (na žalost često bezuspješno) suprotstavljao institucionalno prikrivenim, ali nedvojbeno u kleru prisutnim tendencijama poistovjećivanja ustaštva i hrvatstva; pretvaranja Crkve u barjaktara nacionalizma itd.

Stoga je često, u i izvan Crkve ostajao neshvaćen; bivši komunistički režim u njemu je vidio neprikrivenog neprijatelja, a nakon pada komunizma upravo opasni Kuharić, nije dopuštao ustašoidnoj desnici da Crkvu politikantski instrumentalizira, odbijajuć prihvatiti tezu o njenom prirodnom savezništvu s nacionalistima.

Podržavao je Tuđmanovu politiku stvaranja samostalne RH, ali odbio je prisustvovati osnivačkom saboru HDZ; jednako kao što je 1990. tijekom posjeti Kanadi i tamošnjoj hrvatskoj dijaspori odbio otići u Norval, sjedište proustaške emigracije.

Oštro je tijekom i poslije rata osuđivao ideje nekih teologa (prof. dr Juraj Kolarić) o osnivanju paralelne Hrvatske pravoslavne crkve.

Naravno, Crkva je za vrijeme agresije na Hrvatsku zdušno stala uz svoj narod; iako su pojedini i ne beznačajni, klerikalni krugovi znali svojim ekskluzivno nacionalističkim pretjerivanjima neprimjereno raspirivati antisrpsku histeriju; Kuhariću se mora priznati kako je uvijek osuđivao takve ispade i pozivao na odgovornost i toleranciju.

Borio se za međunarodno priznanje RH, organizirao je i dva papina (Ivan Pavao II) posjeta, koja su imala veliki, ne samo vjerski, već i politički značaj.

Ali, smetala mu je Tuđmanova samovolja, okruženje u kojem, po Kuharićevom mnijenju nije bila mjesta bivšim udbašima i novokomponiranim ustašoidima.

U znak prosvjeda odbio je Tuđmanovu zamolbu da blagoslovi Oltar Domovine na Medvedgradu, osuđivao je sve ratne zločine i tražio je da isto to (u)čini i suprotna, srpska strana; tijekom rata optužio je SPC i patrijarha Pavla da su se identificirali sa velikosrpskim imperijalizmom i da odbijaju svaku mogućnost i nužnost ekumenskog dijaloga.

Ipak, 1991. susreo se sa srpskim patrijarhom u Sremskim Karlovcima, odakle su uputili poruke mira, a nakon Bljeska i Oluje kardinal je apelirao na čovječnost, snažno je osuđivao masovni, sramotni palež srpskih domova i ubojstva nevinih civila, uključujući između ostalih i ono obitelji Zec u Zagrebu.

Naglašavao je kako krajinski (dakako i ostali, tzv. urbani Srbi) imaju pravo na svoj dom, na sigurnost i slobodu…

Kuharić se umirovio 1997; po osobnom priznanju njegov se životni san (p)ostvario beatifikacijom kardinala Stepinca; na kaptolskom tronu zamijenio ga je krčki biskup Josip Bozanić, koji je, to nije tajna, bio i njegov izbor, a vrijeme je pokazalo i zašto.

Ali, to više nije predmet ove studije, izvrsnog i utemeljenog svjedočanstva o burnim vremenima u Hrvatskoj, ali i šire, u Jugoslaviji, praktički od 1945. pa sve do naših dana.

Naravno, o pojedinim kontroverznim tezama (posebice o odnosu Crkve i kardinala prema HDZ i Tuđmanu), dr Akmadže bi se moglo i trebalo kritički sporiti, ali bez daljnjeg se može reći: to je pošteno napisana knjiga koju niti jedan ozbiljan istraživač ovih tema i epohe ne smije, niti može zaobići.