– Bojniče Plenkoviću, istupi!
– Na zapovijed, Vrhovniče!
– Jesi li ti, bojniče, prije neki dan javno napao skupnika Đakića zato što je ovaj predložio da Dan antifašističke borbe više ne bude državni praznik? I to s obrazloženjem kako time podriva moju političku i idejnu ostavštinu, a da ti, bojniče, nećeš dopustiti „detuđmanizaciju“ naše stranačke vojske?
– Jesam, Vrhovniče.
– Jesi li time poručio javnosti da sam ja neupitni antifašist?
– Jesam, Vrhovniče. Uradio sam to zato da…
– Začepi, bojniče! Odgovaraj samo na pitanja koja ti postavljam, i to kratko i jasno. Jasno?
– Na zapovijed, Vrhovniče!
– Pa jesam li ja, bojniče Plenkoviću, čim sam preuzeo vlast decidirano obznanio kako je „NDH bila izraz povijesne težnje hrvatskog naroda za svojom državom“?
– Jeste, Vrhovniče.
– A je li NDH bila fašistička država?
– Jeste, Vrhovniče.
– Je li u prvim godinama moje vlasti u Hrvatskoj uništeno više od tri tisuće partizanskih spomenika?
– Jeste, Vrhovniče.
– Jesam li inicirao promjenu imena svih ulica čiji su se nazivi referirali na takozvanu Narodnooslobodilačku borbu i njene aktere?
– Jeste, Vrhovniče.
– Jesu li pod mojom komandom u svim hrvatskim gradovima nestale Ulice žrtava fašizma, da bi im bila nadjenuta druga imena?
– Jesu, Vrhovniče.
– Je li na moju zapovijed Trg žrtava fašizma u Zagrebu bio preimenovan i nazvan Trgom hrvatskih velikana?
– Jeste, Vrhovniče.
– Jesam li na onu šačicu bijednika što su na tome mjestu prosvjedovali, tražeći da se Trgu hrvatskih velikana vrati prijašnji naziv, poslao policiju da ih dobro ispendreči i zaspe suzavcem?
– Jeste, Vrhovniče.
– Jesu li kroz to vrijeme diljem Hrvatske nicale ulice nazvane po ustaškome ministru Mili Budaku?
– Jesu, Vrhovniče.
– Je li u prvome sazivu Hrvatskog državnog sabora, kao delegat stranke kojoj sam bio na čelu, sjedio i nekadašnji dužnosnik vlade NDH, uvaženi zastupnik dr. Vinko Nikolić?
– Jeste, Vrhovniče.
– Jesam li ja, bojniče, lansirao ideju o hrvatskoj nacionalnoj pomirbi, koja se u osnovi svodila na reafirmaciju ustaštva?
– Jeste, Vrhovniče.
– Je li ta ideja zapravo preuzeta od fašističkog koljača Maksa Luburića koji ju je izložio davno prije mene?
– Jeste, Vrhovniče.
– Jesam li ja, bojniče, još u svojim „Bespućima povijesne zbiljnosti“, objavljenima 1989., iskazao odlučna revizionistička nagnuća i umanjio broj stvarnih žrtava ustaških koncentracionih logora za barem četiri puta?
– Jeste, Vrhovniče.
– Jesam li ja na sva usta hvalio generala Franca i pokušao njegovu čuvenu Dolinu palih, gdje je silom izmiješao kosti falangista i republikanaca, prekopirati u Jasenovcu?
– Jeste, Vrhovniče.
– Je li Franco bio deklarirani fašist?
– Jeste, Vrhovniče.
– A jesam li ja bio deklarirani frankist, bojniče?
– Jeste, Vrhovniče.
– Jesam li, na koncu konca, kao službenu valutu u Hrvatskoj uveo ustašku kunu?
– Jeste, Vrhovniče.
– I zar sve ovo što smo dosad pobrojali, bojniče Plenkoviću, ne potvrđuje da sam bio ustrajni, temeljiti i zagriženi simpatizer fašizma?
– Potvrđuje, Vrhovniče.
– Pa zašto si onda, bojniče, pobogu, onako divljački napao nesretnoga skupnika Đakića? I zašto si me javno proglasio neupitnim antifašistom? Čak i kamenom temeljcem hrvatskog antifašizma?
– Prodavao sam maglu, Vrhovniče!
– Kakvu maglu, bojniče?
– Gustu maglu, Vrhovniče!
– Tako je, bojniče! Ispravan odgovor! To ja zovem uzornim držanjem! Jesi li sad, skupniče Đakiću, išta shvatio?
– Shvatio sam, Vrhovniče!
– Shvatio si ti moj kurac. Ajmo za kaznu dvadeset sklekova pred strojem, da bar znam da me pozorno slušaš. I da naglas brojiš, a u sebi pjevaš, kako ne bi gubio ritam.
– Što da pjevam, Vrhovniče?
– „Spustila se gusta magla iznad stožera.“ To ti je ritmično.
– Na zapovijed, Vrhovniče! Jedan… dva… tri…
– Bojniče Plenkoviću! Hajde dok ovaj klipan pumpa sklekove da mu damo priliku da utvrdi gradivo. Lakše se misli pod tjelesnim naporom. Objasni, molim te, kakav je onda taj moj antifašizam?
– To je fašistički antifašizam, Vrhovniče.
– I kako ga još možemo zvati?
– Možemo ga još zvati i antifašističkim fašizmom, Vrhovniče.
– Pa zašto jedna tako jednostavna stvar skupniku Đakiću ne ide u glavu?
– Zato što je skupnik Đakić moron, Vrhovniče.
– Po čemu se vidi, bojniče, da je skupnik Đakić moron?
– Po tome što ne razumije osnovno načelo ove vojske, Vrhovniče.
– Koje je to osnovno načelo, bojniče?
– Osnovno načelo je da ćeš, ako ukloniš antifašističku ambalažu, ugroziti fašistički sadržaj, Vrhovniče.
– A je li nama u interesu ugroziti fašistički sadržaj?
– Nije nam to u interesu, Vrhovniče.
– Ispravno, bojniče! Skupniče, jesi gotov?
– Gotov sam, Vrhovniče!
– I jesi išta pod milim bogom razumio?
– Sve sam razumio, Vrhovniče!
– Hajde da čujem, skupniče, kakva smo mi onda vojska? Fašistička ili antifašistička?
– Mi smo stranačka vojska, Vrhovniče.
– Dobro, to je točno. I treba li ta stranačka vojska biti fašistička ili antifašistička?
– Pa ovaj… mislim… fašistička, valjda…
– Skupniče, pička mu materina! Pumpaj još dvadeset sklekova, jebem te u glupu glavu!
– Na zapovijed, Vrhovniče! Spusti… lase… gusta… magla…
– Bojniče Plenkoviću, hajde za ovog magarca reci kakva treba biti naša stranačka vojska.
– Antifašistička, Vrhovniče!
– A zašto mora biti antifašistička?
– Zato da se može što slobodnije i što komotnije prepuštati fašizmu, Vrhovniče.
– I kakva stoga ima biti Hrvatska, država koju sam ja, to jest Vrhovnik Tuđman, sa svojom stranačkom vojskom stvorio?
– Hrvatska ima biti država koja vjerno slijedi fašističke tradicije i drži u kalendaru Dan antifašističke borbe kao državni praznik, Vrhovniče.
– Tako je, bojniče! Uzorno razmišljanje! Znači, da podvučemo: vitalno obilježje hrvatskog fašizma je njegova antifašistička glazura! Eto zbog čega je važno da ja budem javno promoviran kao neupitni antifašist! Jesi gotov, skupniče Đakiću?
– Gotov sam, Vrhovniče! I sve sam shvatio!
– Sigurno? Hajde da čujem što je to glazura?
– Glazura je, ovaj… glazura je…
– Bog te jebo, pa ovaj ne zna ni što je glazura! Trideset sklekova! Još trideset sklekova pumpaj, nabijem ti šuplju tikvu!
– Na zapovijed, Vrhovniče! Spusti… lase… gusta… magla…
– Čovječe, kako će netko s fondom od trideset riječi dokučiti taktičke finese, maskiranje, kamuflažu, stapanje s europskim okolišem, zavaravanje neprijatelja… Spusti dupe, skupniče, ispravno mi radi te sklekove! Ponašaj se kao vojnik!
– Na zapovijed, Vrhovniče! Iznad… stože… ra…
– Bojniče, objasni skupniku dok se odaje tjelovježbi u čemu je razlika između obične i stranačke vojske!
– Obična vojska koristi konvencionalno naoružanje, puške, metke, granate, a stranačka vojska sere gelere, Vrhovniče.
– O čemu sere gelere?
– Na primjer o tome da Dan antifašističke borbe kao državni praznik ima ikakvo realno značenje, Vrhovniče.
– Kako bi se taj praznik zvao da ne seremo gelere?
– Dan smokvina lista, Vrhovniče.
– Točno, bojniče! Dakle, prodajemo maglu, širimo opsjene, liferujemo propagandu. Prikazujemo se u raskošnome svjetlu da bismo mogli ostati vjerni svome mraku. I to činimo svi kao jedan, bez izuzetka, bez ispada u kakav se upustio skupnik Đakić, kao kompaktna masa, kao zbijena smjesa… kao što, bojniče?
– Kao fašizirano meso, Vrhovniče!
– Ispravan odgovor! A da bi dobar stranački vojnik uspješno širio obmane ostatku hrvatskoga življa, potrebno je – što? – potrebno je uvjeriti samoga sebe da su te obmane istinite. Treba, znači, vježbati, pumpati sklekove, dizati utege, nabijati trbušnjake i slično… Vježbaš li ti redovno, bojniče Plenkoviću?
– Vježbam vrlo redovno, Vrhovniče.
– A kako vježbaš, bojniče?
– Stojim u stavu mirno u tuš-kabini i zamišljam da je Vrhovnik Tuđman živ, Vrhovniče. I da odgovaram na njegova pitanja.
– I je li to naporno, bojniče?
– Nije, Vrhovniče. Manja je laž da je Vrhovnik Tuđman živ, nego da je antifašist.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
