Hapšenje Karadžića ne treba slaviti

– Vijest o hapšenju Radovana Karadžića dobio sam SMS-om, u trenutku čim se to desilo i do kasno u noć sam dobijao poruke, razgovarao s političarima iz cijele Bosne i Hercegovine, pratio medije i uočio da je za sat i po ta vijest obišla cijeli svijet. Moja osjećanja su uglavnom bila vezana za to da sam očekivao hapšenje Ratka Mladića i moram priznati da sam bio iznenađen. Nisam imao nikakav osjećaj trijumfalizma, već sam potvrdio jednu istinu u koju vjerujem, da je pravda spora ali dostižna. Takođe, ovim činom su političke snage koje su sada formirale vlast u Beogradu, sa predsjednikom Borisom Tadićem na čelu, dokazale da je Srbija – država, koja kad nešto hoće, to može uraditi. Srbija je ovim potvrdila svoju evropsku orijentaciju, svoju spremnost za izvršavanje međunarodnih obaveza i učinila potez koji će dugoročno imati značajnog uticaja na odnose u jugoistočnoj Evropi, posebno na odnose između Srbije i BIH. Mi, kao najbliži susjedi, sa vrlo složenim historijskim, porodičnim i svakim drugim odnosima, uvijek ćemo biti jedni na druge upućeni – poručuje Mirsad Kebo, potpredsednik Federacije BIH, odgovarajući na pitanje Danasa o njegovoj ličnoj reakciji i utiscima na vesti o hapšenju Radovana Karadžića.

Bosanski strahovi

Većina Srba u BIH danas se plaši gušenja Republike Srpske, entiteta od kojeg, s druge strane, većina Bošnjaka strahuje. Kako to prevladati?

– Ne može se zajednička država graditi na činjenici da stalno nekome držite lekcije iz historije i morala i iznova ga podsjećate na nešto što možda nije bilo dobro u prošlosti. Situaciju treba potpuno promijeniti. Ja sam često u Banjaluci, imam tamo puno prijatelja, idem u Mostar, Bijeljinu, Trebinje, Doboj, Zvornik… Sve su to moja mjesta, u kojima od Dejtonskog ugovora do danas nisam doživio jednu ružnu riječ.

Mirsad Kebo je boravio u Beogradu na poziv našeg lista, a ovaj intervju posvećen pre svega odnosima Srbije i BIH, ali i odnosima unutar Bosne, vodili smo u hotelu Interkontinental i redakciji Danasa, koju je ovaj visoki zvaničnik iz Sarajeva takođe posetio.

Počast Zoranu Đinđiću

Vaša prethodna poseta Beogradu bila je aprila ove godine.

– Kao prvi političar iz redova Bošnjaka, mada ne volim sebe identifikovati na taj način, jer ja sam čovjek koji se identifikuje životom i djelom, 18. aprila u Aleji velikana poklonio sam se sjenama jednog izvanrednog političara i mislioca, a to je pokojni premijer Zoran Đinđić. Imao sam želju da mu odam počast. Pročitao sam sve njegove knjige. Srbija je izgubila velikog čovjeka. Upoznao sam i veliki dio sadašnjeg rukovodstva Srbije. Boris Tadić je postao moj prijatelj. Isto mislimo o moralnim, ljudskim, civilizacijskim vrijednostima. Mislim da on na najbolji način zastupa Srbiju i srpske nacionalne interese.

Ima mišljenja da su reagovanja u BIH na Karadžićev odlazak u zatvor potvrdila postojanje dubokih međunacionalnih podela – u Federaciji se slavilo, a u Republici Srpskoj mrzovoljno ćutalo.
– Ne bih to nazvao podjelama. Pojedini pripadnici konstitutivnih naroda imaju razlike u shvatanjima pojedinih događaja. Najvažnije je da nije bilo incidenata, ni jednog jedinog. Čak i ta slavlja u Sarajevu nisu bila tako masovna. Lično, nisam učestvovao u takvim manifestacijama. Smatram da taj akt hapšenja ne treba slaviti. Treba ga prihvatiti kao akt pravde, a postoje putevi i institucije kojima se utvrđuje nečija mjera odgovornosti. Protivnik sam takve vrste ispoljavanja emocija, koje remete složeno biće Bosne i Hercegovine. Činjenica da nije bilo incidenata govori da raste svijest o potrebi da se na drugačiji način govori o neposrednoj historiji, da se dođe do objektivnijih procjena događaja iz prošlosti, sa aspekta sva tri naroda u BIH. Mi trenutno imamo tri istine i biće veliki napredak kada budemo došli do istih, ili sličnih, pogleda na tragični dio naše neposredne prošlosti, za koji sam uvjeren da se više nikada neće ponoviti. Nasilje ne može više određivati tok naše budućnosti, koja će, nadam se, biti zajednička u Evropskoj uniji.
Koji su to konkretni oblici saradnje BIH i Srbije na kojima bi trebalo insistirati?
– Prije svega trebamo sarađivati u približavanju EU. Mislim da je dobra ideja da zemlje regiona zajednički nastupaju prema institucijama u Briselu, da zajednički formulišu svoje stavove i koordiniraju aktivnosti prema međunarodnim forumima, ne samo EU već i UN. Tako ćemo lakše podneti teret mnogobrojnih obaveza na putu integracija. Takođe, trebamo sarađivati u prevladavanju historijskih tragedija. I ekonomija je, naravno, suštinski važna. Sektori energetike, proizvodnje hrane, mašinske industrije, namenske proizvodnje, trgovine – svuda imamo dodirne tačke, naše privrede su komplementarne, imamo kapacitete koji se dopunjavaju i koje bismo mogli zajednički proizvoditi i plasirati, kako među sobom tako i u mnogo većoj mjeri na treća tržišta.
Prema vašim saznanjima, ima li interesovanja krupnog biznisa iz Sarajeva za investicije u Srbiji i, obrnuto, koliko je ovdašnjim privrednicima zanimljiva Federacija BIH?
– Interesi rastu. Ne bih govorio o konkretnim kompanijama da im ne bih na bilo kakav način dao prednost u odnosu na druge. Ali, ti interesi su sve izraženiji i treba ih snažno poticati. Međutim, i odnosi u biznisu su pod opterećenjem političkih odnosa, pa se često na njih gleda sa aspekta politike, a ne profita koji će donijeti. Državnici iz obe države, svojim istupima i posjetama, moraju na tome kao prioritetu raditi.
Tih poseta, ipak, nema mnogo.
– Nažalost, nema. Nije uobičajeno dolaziti u Beograd, kao što sam ja danas ovdje. Došao sam u Beograd zato što volim biti tu. Kad god dođem, postanem bogatiji za neko novo prijateljstvo i pozitivno iskustvo. I, svaki put vidim napredak. Čak i kada ima onih koji ispoljavaju neke ekstremne stavove, ništa to nije neobično. Cijeli svijet je i inače obuhvaćen talasom ekstremnog izražavanja vlastitih identiteta, što često prelazi granicu normalnog. U doba u kojem živimo, i koje tek punom snagom dolazi, gdje će do izražaja doći globalne krize osnovnih materijalnih resursa, s tim u vezi donosi snaženje raznih kolektivnih identiteta, nacionalnih i vjerskih. To su opasnosti pred kojima treba napraviti sinergiju naših pameti i znanja, gdje boja kože, religija, nacija i ostalo neće biti nimalo važni, već samo postignuća za zajedničku, bolju budućnost. To je ono gdje se i mi, BIH, Srbija, jugoistočna Evropa i EU moramo integrisati.
Vi ste u BIH poznati kao političar koji ume i sme da govori u svoje ime. Vaši stavovi su dugo vremena bili manjinski i u političkoj partiji čiji ste funkcioner, a to je Stranka demokratske akcije. Pa, i sada, vaše reči se ne uklapaju u stereotipe koje ovde u Srbiji imamo o SDA.
– Ovo su ideje koje počinju da preovlađuju u SDA, koja je najveća politička stranka u BIH i koja je odabrala evropski put, modernizaciju i reforme. SDA, takođe, postaje multietnička. Ona počinje drugačijim očima da gleda u budućnost. Tako da ja više nisam manjina. Moram priznati da se stvari u politici ne rešavaju dekretima i činjenicom da ćemo nešto napisati u našem stranačkom programu. Ali, dešavaju se novi procesi, drugačije se gleda na svijet oko sebe, na BIH, na region, zbog čega dobijamo još više pristalica. Ima i onih koji drugačije misle, priznajem. Ipak, oni su svakim danom u sve manjem broju, a može se steći utisak da ih ima više zato što su bučniji. Jedini ispravni put je put integracija, tolerancije i, što je za BIH možda najvažnije, razgovora, poštovanja i međuljudskog povjerenja. Bez uvažavanja drugog i drugačijeg, nema Bosne.
Najvažnija tačka spora sada u BIH je novi ustav, koji se mora menjati, ali političari iz RS i Federacije ne uspevaju da se dogovore.