Hiljade tona otpada lebdi iznad naših glava

Čovječanstvo, bez sumnje, ima problem kada je upravljanje otpadom. Nakon što su Zemlju pretrpali milionima tonama raznog smeća, ljudi su svoj „trag“ uspjeli ostaviti i u svemiru iznad nas, zbog čega su ugrožena buduća osvajanja i istraživanja Sunčevog sistema, ali i dalje. Već danas, upozoravaju stručnjaci, sateliti i svemirska stanica moraju izvoditi kompleksne manevre kako bi izbjegli sudar s nekim od miliona komada smeća koje se svemirskim prostranstvom kreću ogromnim, za većinu, nepojmljivim brzinama, piše Al Jazeera Balkans.

Predsjednik Astronomskog društva Orion Muhamed Muminović pojašnjava da svemirski otpad čine stari sateliti, koji više nisu u funkciji i kojim se više ne može upravljati, ali i ostaci raketnih dijelova potrebnih za lansiranje hiljada satelita poslanih u orbite oko Zemlje tokom svemirske erge, a koji su odbacivani nakon misija, te ogromna količina sitnog otpada.

Taj sitni otpad većinom nastaje potpunom dezintegracijom starih satelita, a na šta ponajviše utječu temperaturni ekstremi koji vladaju u svemiru, koji djeluju na materijale pričvršćene na letjelice (solarni paneli, antene, razni drugi uređaji), ali se tu nalazi i alat koji je ispao astronautima. Osim toga, dolazi i do sudara većih komada, pri čemu se stvaraju opasni manji komadi, kao što se desilo 2009. godine, kada su se sudarili ruski satelit Kosmos 2251 i američki satelit Iridium 33 na 800 kilometara iznad Sibira.

Do 10.000 kilometara u sekundi

Krupniji objekti mogu se pratiti i moguće je izbjeći njihove sudare s, recimo, Međunarodnom svemirskom stanicom, a samo praćenje se obavlja radarima ili optički.

„Problem je ogromna količina sitnog otpada. Procjene govore da se iznad nas nalazi skoro 130 miliona komadića smeća manjih od jednog centimetra te gotovo milion ‘predmeta’ dimenzija od jedan do deset centimetara“, kaže Muminović i dodaje da neki proračuni ukazuju da se radi o ukupnoj masi od nekoliko hiljada tona.

Naizgled, nejasno je kako sitniji otpad može predstavljati problem.

Doktor Dragan Gajić, redovni profesor na Departmanu za fiziku Prirodno-matematičkog fakulteta u Nišu i predsjednik Astronomskog društva Alfa, skreće pažnju da su brzine kretanja tih objekata jako velike te da neki komadi dosežu brzinu i do 10.000 kilometara u sekundi. Pri tim brzinama i komadići veliki poput klikera imaju veliku energiju i mogu napraviti ogromnu štetu.

Problem sa svemirskim otpadom će se sve više povećavati. Gajić podsjeća da već danas više od 60 zemalja ima satelite svih mogućih namjena (vojne, špijunske, telekomunikacijske, meteorološke, naučne…) te da će vjerovatnoća za njihove sudare s vremenom rasti, pošto njihove putanje nisu uvijek stacionarne.

Smeće sa zemlje ‘leti’ u svemir

„Oni mogu da gube energiju zbog trenja sa razređenom atmosferom, interakcijom sa magnetosferom, promenama u gravitacionom polju… Ti sudari su vrlo opasni. s obzirom da će se i broj potencijalno opasnih krhotina uvećavati“, dodaje on.

Profesor Gajić napominje da se sve češće govori o takozvanom Keslerovom sindromu, odnosno pojavi da će u budućnosti broj satelita u orbiti oko Zemlje biti toliko veliki da će postati neprohodna za lansiranje novih raketa.

„Još uvek nije tako, ali kako se stvari razvijaju, to će biti sve izvesnije.“

Astronom Muminović kaže da je više institucija razmatralo ili razmatra metode uklanjanja otpada, a različita rješenja su predložena.

„Uključio se i Komitet Ujedinjenih naroda za mirno korištenje vanjskog prostora. Za sada je najizglednije donošenje sporazuma na nivou UN-a da budući sateliti koji kruže oko Zemlje budu konstruirani tako da nakon završetka perioda eksploatacije imaju mogućnost da budu usmjereni ka Zemlji i da sagore u atmosferi. Direktno čišćenje bi zahtjevalo ogromna sredstva. Postoje ideje s laserima (direktno uništavanje), a već je napravljen eksperiment s velikom mrežom (Japan), koji je bio test, ali nije uspio“, navodi predsjednik Astronomskog društva Orion.

‘Preživjeli’ završe u okeanima

Iako su ljudi poprilično „zatrpali“ nebo iznad nas, mala je vjerovatnoća da nanese neku štetu na Zemlji, kažu sagovornici Al Jazeere. Veći dio tog otpada izgori u atmosferi, a dijelovi koji „prežive“ put do površine uglavnom završe u nekom od okeana i mora, koji prekrivaju veći dio naše planete, dok ostatak planete i nije tako gusto naseljen. Ipak, objektivne opasnosti ipak postoje.

Iako već sadašnjim poduhvatima sve više zatrpavamo nebo iznad nas, postoje oni i koji predlažu da to činimo više, odnosno da smeće sa Zemlje šaljemo u svemir. Profesor Gajić smatra da će problem otpada na Zemlji u bliskoj budućnosti (u narednih više desetljeća) biti moguće riješiti slanjem raketama u svemir i usmjeravanjem, naprimjer, prema Suncu.

„Takvog otpada ima jako mnogo (u pitanju su stotine miliona tona), a ne treba isključiti ni havarije takvih ‘tanker’ raketa pri samom uzletanju. I, šta onda? Mislim da rešenje treba tražiti u reciklaži otpada i postupcima koji bi očuvali planetu i održavali je u ‘životu'“, kaže stručnjak Prirodno-matematičkog fakulteta u Nišu.