Već krajem šezdesetih godina XX veka očituju se krizni procesi koji stavljaju državu blagostanja na optuženičku klupu: tvrdi se u različitim intelektualnim i političkim krugovima da su njeni ekspanzivni troškovi doprineli tome da se ekonomija survava takoreći u provaliju. Država blagostanja je izložena žestokim kritikama: posebno je izložena kritici njena redistributivna praksa. Neoliberalizam se ni u kom slučaju ne može pozivati na transcendentalne-prirodne reference kao što su to upriličavale izvesne orijentacije liberalizma ranije, ne može evocirati „sistem prirodnih sloboda“, shodno tome neoliberalizam mora da bude konstruktivistički.

                       

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Predstavnici „neoliberalnog“ mišljenja naglašavaju da eksces preraspodele sasvim izvesno vodi državu na takav teren gde se ignorišu konstitucionalne utemeljene granice. Ne valja se usredsređivati samo na privremenog nosioca suvereniteta nego držati pod budnim okom očitovanje suvereniteta samog: odavde nije teško izvući neprestanu skepsu prema demokratiji preko koje na suvereni način shvaćeni narod može da ispoljava svoje kapacitete „tlačenja“.

„Fiksirana“ konstatacija se može razumeti kao mitska figura Odiseja koji e vezao sebe za jarbol znajući da može da poklekne iskušenju pri ugledanju sirena; u ovom slučaju to bi značilo da država konstitucionalno vezuje sebe određenim pravilima u pogledu uticaja na relacije između prihoda i rashoda. Ovo podrazumeva intertemporalni nastup države, projekciju u budućnost koja deluje u smislu samoograničenja: država prejudicira da bi ona, s obzirom na nestabilnost sveta, rizike stvorene tržišnim komunikacijama, mora da da interveniše u polju tržišta, te se dolazi do uvida da je neophodno da država unapred, ex ante vezuje sebe čvrstim konstitucionalnim pravilima. Država u njenom samorefleksivnom hodu strahuje od svog sopstvenog pokleknuća u odnosu na sirene koje traže redistribuciju. Tako pravila, odnosno, konstituisanje pravila postoje srž konstitucionalne delatnosti.

De Jasai (De Jasay) nema čak ni tu vrstu vere u državnu samorefleksiju: on iznosi mišljenje da možemo isključiti mogućnost da će država usred nekog institucionalnog instinkta ograničavati sebe, jedino se možemo pouzdati u činjenicu da nastaje jedna druga situacija: još uvek se nadovezujući na metaforu Odiseja, ovaj akter grčke mitologije se boji od sopstvenih drugova, od toga kako se oni odnose prema sirenama. Odnosno, njegovi drugovi gaje sumnju prema njemu, što znači da se Odisej vezuje zato što će ga inače otpustiti kao vođu koji je potpuno nepouzdan. Strah je nadasve prisutan, i ovde se strah centrira jednoznačno na onome koji komanduje: Odiseja samo njegovi drugovi mogu osloboditi, samo oni imaju mogućnost da razvežu vođu. Država, pak, kojoj je ostavljeno da odlučuje o tome da li zaista želi da e vezuje, može bilo kada da se razveže: to međutim, valja izbeći. Ad analogiam, država će biti vezana za jarbol ukoliko se plaši od građana, ili od onih koji su spremni da vrše pritisak na državu.

Jasai smatra da čak i u onim zemljama gde je ustavni sud deo državne mašinerije, ne može se izbeći da država vlada nad ustavom, i da se pozicionira kao meta-ustavni ansambl različitih organa. Nema sadržinske razlike između transformacije jednog zakona i preinačenja zakona koji figurira iznad svih zakona, to jest, ustava. Između ove dve promene postoji kvantitivni pomak. Utoliko, ustav po sebi ne daje nikakve garancije da bi mogao ponuditi sebe kao poslednje skrovište u odnosu na određene radnje države koje bi mogle da ugrožavaju slobodu i vlasništvo građana. Ustav koji dopušta da država bude iznad njega, radi ispoljavanja „stvarnosti supstancijalne volje države“, itd. ne može biti čuvar svojine i slobode. Pri tome, ne treba zaboraviti da De Jasai, hvaljen od strane DŽejmsa Bjukenena, naglašava značaj neposredovanosti vlasništva: u odnosu na vlasništvo ne treba razmišljati o nužnosti legitimisanja.

Na ovaj način možemo objasniti logiku konstitucionalne ekonomije. Ona projektuje određene ekonomske principe da bi obezbedila „fiksirani ustav“ koji intertemporalno „vezuje ruke državi“. Političko oblikovanje volje se uklapa u legitimaciju određene ekonomske logike. Po tome se ekonomija refleksivno može podići na konstitucionalni nivo.

Konstitucionalna ekonomija kritikuje političku filozofiju koja delatnosti političkih subjekata vezuje za zajednička i javna dobra: politički subjekti se uostalom kao i ekonomski subjekti moraju promatrati u svetlu realizacije određenih interesnih radnji. Na osnovu ovakve kritike se generiše interesovanje za konstitucionalni i postkonstitucionalni ugovor. Demokratija može da postoji tek ukoliko je jednoznačno konstitucionalno omeđena. Demokratija može da zadobije legitimaciju isključivo na osnovu ustava. Tradicionalna politička teorija je, pak, podređivala ovakvo tumačenje konstitucionalne demokratije, ona je bila ukotvljena u traženju istine. Jer, pretpostavlja li se jedan nezavisni politički cilj, kao što je sadržinski formulisana „istina“ ili „javno dobro“, tada procesualno zamišljena demokratija nema mnogo smisla.

Konstitucionalna ekonomija sugeriše značaj procesualnosti: procedure izbora, kao i proces donošenja ustava se tretiraju kao proces izražavanja vrednosti. Ono što važi kao rezultanta istih procesa i nije ništa drugo do nastali rezultat. Bjukenen, koji sebe neretko naziva anarhistom, striktno navodi da se nijedna rezultanta ne može smatrati boljom od druge: poricanjem merodavne komparacije i selekcije između rezultanti konstitucionalnih procesa želi se konsekventno zastupati procesualno razumevanje donošenja ustava.

Istovremeno, Bjukenen je visoko zainteresovan za logiku ustavnih ograničenja. Prepoznaje se njegova orijentacija kada problematiku konstitucionalne demokratije situira u kontekstu obuhvatne tematizacije tržišta u XVIII veku: za njega je od izuzetnog značaja identifikacija spontane koordinacije povodom funkcionisanja tržišta. „Konstitucionalna ekonomija“ kao program istraživanja nije moguća ukoliko se ne relativizuje razlika između delatnosti koje se odnose na zbrinjavanje zajedničkih i privatnih dobara. Bjukenen će odbaciti svaku vrstu hipostaze javnih dobara što bi se moglo nadovezivati u odnosu na republikanizam. NJemu je bitno da sugeriše da ne postoje nikakva unapred postojeća ograničenja koja bi određivala politiku da ostane u okvirima zajedništva određenim javnim dobrima.

Bjukenen intencionalno želi da se distancira od „socijaldemokratskih“ nastojanja koja pristaju na činjenicu da ustav ne mora ograničavati nastup države. On zagovara određenu koncepciju normativnog razumevanja koje se vezuje za izbor između alternativnih pravila. Ono što filozof-teoretičar koji je zainteresovan za konstitucionalne momente može da čini jeste da daje sudove o procesima koji se odvijaju između alternativnih pravila.

Bjukenen se poziva na katalaktiku koja ukazuje na spontane procese razmene: primetimo da je to obrazac koji osvetljava simultano i ekonomske i političke procese. Iz perspektive razmene se tretiraju i politički i ekonomski procesi. Ovde se umanjuju razlike politike i ekonomije, postoji tek jedna tanka linija koja ih razdvaja. Jer, kaže se da se politika bavi prinudnim aspektima, ne-dobrovoljnim domenima, dok se za ekonomiju to ne može reći, jer se zasniva na dobrovoljnoj razmeni. Zapravo, ova postavka jeste osnova sveobuhvatnog istraživačkog programa: usred smo ekonomske artikulacije politike. Jednostavno, ljudske interakcije se tretiraju na osnovu kompleksnih razmena, te se i uobličavanje i vođenje politike podređuje tome. Ovde niče konstitucionalna artikulacija zajednice. Izričito se odbacuje mogućnost da se poboljšava donošenje konstitucionalnih odluka na osnovu moralne refleksivnosti, ne predlaže se da teoretičari treba da nude savete političarima, nego se projektuje njihova aktivnost u pogledu pravila na osnovu kojih se donose ustavne odluke.

Teoretičari koji razmišljaju u sklopivima ovog istraživačkog programa su izradili različite modele koji imaju za cilj da što egzaktnije opišu i demonstriraju postojanje konstitucionalnih ograničenja. Tako se mora stvoriti jasna i konzistentna veza između osnovice poreza i opskrbljivanja zajednice određenim dobrima, što ima za zadatak da disciplinuje političke subjekte u donošenju budžeta. Time se izražava nada da će ovako pozicionirana konstitucionalnost ograničavati vlast da eksploatiše poreske subjekte. Bjukenen govori čak o „poreskoj konstataciji“ za Levijatana: volja konstitucionalno odrediti nivo oporezivanja da bi se država vezivala za određena pravila. I polazi li se od toga kao konstitucionalna ekonomija da ekonomisanje treba otcepiti od ciljeva, ovde se odstupa i od teleološki shvaćene politike. Umesto toga se u prednji plan stavlja procesualnost, otvoreni proces iza kojeg stoji jamstvo metodološkog individualizma i racionalnog formiranja volje. Potpuno je onda deplasirano govoriti o benevolentnoj politici koja juri određene ciljeve i koja se ne može otarasiti od istih ciljeva.

Za razliku od Jasaija, Bjukanan ipak priznaje mogućnost konstitucionalne demokratije: čak bi se moglo govoriti o tome da kod Nobelovca postoji stanovita forma „konstitucionalnog optimizma“. Bjukanan predočava konstitucionalnu terapiju u odnosu na eksces države. Uprkos njegovim subjektivističkim epistemološkim ubeđenjima i uprkos distanciranja u odnosu na sadržinska odmeravanja konstitucionalnih rešenja on namerava da uobličava teoriju koja ima predikativni značaj. NJegov pomenuti konstitucionalni optimizam polazi od toga da je ustav ta vrsta robusnog okvira koji može ne samo omeđivati relevantne političke i ekonomske aktivnosti nego ih i ograničavati: nije slučajno da su neki komentatori smatrali da je konstitucionalna ekonomija pogodna za promišljanje tranzicijskih procesa u postsocijalističkim zemljama.

Razmišljamo li o konstitucionalnoj ekonomiji iz naše izabrane perspektive možemo da kažemo da smatramo upitnim dvostruko prelamanje između politike i ekonomije na predočeni način: prvo se izvodi dihotomija između politike i ekonomije s obzirom na činjenicu da u politici egzistira prinuda, a ekonomija je purifikovana od prinudnih momenata. Ali, mogu se prezentovati ozbiljni argumenti koji prepoznavaju prisustvo prinude i u ekonomiji. Utoliko, navedena dvojnost je upitna, kako uostalom i neke analize ukazuju. Za političku filozofiju ionako važi teško pitanje koje raspravlja o kompleksnim odnosima između slobode, izbora i prinude. Osim toga, valjalo bi razmatrati da li izbor između alternativnih mogućnosti, što konstitucionalna ekonomija favorizuje, da li je oslobođena odista od elemenata prinude: može se argumentovati, te pokazati, da izbor između različitih alternativa per se ne podrazumeva još nedostatak prinude. Moguće je demonstrirati simultano postojanje alternativnih opcija i dimenzija prinude, što otvara pitanje legitimnosti tržišnih transakcija. Sve se to ispisuje kao kritika na račun konstitucionalne ekonomije. Najzad, politika i ekonomija se osvetljavaju iz iste perspektive, naime iz vidokruga razmene, a to sužava polje politike i ne daje odgovore na logiku diferencijacije politike i ekonomije u modernitetu.

Politika je postala sumnjiva. Jedan sociolog koji se mnogo puta pominjao poslednjih godina i čije knjige su široko prevođene je naznačio da je „Politika“ (sic) napustila scenu te da se može govoriti samo o „subpolitici“. No, pogledamo li retoriku takvih političara, kao što je Toni Bler (T. Blair), primećujemo retoriku depolitizacije; bitna je sinteza između „sinergije“ i „portinuiteta“, između „jake zajednice“ i „dinamičkog tržišta“. Politika polako postaje redundantna. Ona postaje višak koji bi trebao samo da osluškuje ritam ekonomisanja, to jest, da prati očitovanja sveze između „zajednice“ i „ubrzanog tržišta“. Određeni ekonomisti su tvrdili da je država previše politizovana. Ili se ponavljao aksiom J. a. Šumpetera (J.A. Schumpeter): dok potrošač uvek može da izrazi protest ako je nezadovoljan, u politici se kopa duboki rov između elite i ne-elita; ovaj poslednji sloj je osuđen da bude nemoćan i pasivan. I već smo se dovoljno približili krizi politike.

Ekonomizacija konstitucionalizma unosi pomak u značenju građanstva. Iskonski program prosvetiteljstva o dostojanstvenosti se ne može razumeti bez ubeđenja da činjenica ljudske egzistencije mora da bude dovoljan razlog za neuslovljeno političko članstvo. ali, građanstvo se više ne tretira u svetlu prima facie logike. To je daleko od ideala nekada projektovane univerzalne inkluzije, građanin se promišlja tek posredstvom toga da je on aktivni učesnik u tržišnom fluksu, odnosno, realizator određenih aleatorno-kontingentnih tržišnih pozicija. To je smisao „komodifikovanog građanstva“, odnosno „tržišnog građanstva“.

Strategija tržišnog građanstva ima antipluralne posledice. Pluralizam interesa se pomera ka depolitizaciji, Postojale su teorije koje su polazile od toga da ni politički ni ekonomski domen nisu potpuno autonomne i i to izaziva neprestane interferencije. Ali, sada se registruje činjenica da se politika funkcionalizuje u svetlu tržišnih imperativa. Svaka politička akcija koja propituje određene moduse tržišnih interakcija ex ante se otpisuje, odnosno, kvalifikuje se u negativnom smislu. Politika se izlaže kritici i dezavuisanju kao pretpostavljena samovolja, ili kao iracionalni izliv, mada je to duboko protivno logici klasične političke filozofije. Politički kompromisi, ili deliberacija bivaju podložni sumnji, politički subjekti su unapred opisani posredstvom pretpostavljenog oportunizma. Kao takvi oni su subjekti samorealizirajuće profecije na osnovu logike Bjukenena: sugeriše se da se iza poziva za zajedničkim dobrima krije hladna kalkulacija.

Ekonomija koja je autonomizovana u modernitetu ovde stiže do konstitucionalnog nivoa. U sklopivima neoliberalizacije iznete su mnoge primedbe spram diskrecionih odluka države u smislu toga da takav nastup onemogućava razvijanje konkurencije. Ali, medalja ima i drugu stranu, naime, podređivanje politike monolitnoj tržišnoj logici, tačnije, logici tržišne kompeticije, kako se ona danas razumeva, preti slabljenjem pluralnih momenata u politici. Ovakva tendencija kulminira u pretpostavci da ne treba ljudi da glasaju nego tržište: drugačije rečeno, tržište će preuzeti teret glasanja. Samo, pitanje je šta je smisao politike ako tržište preuzima akt glasanja. Logika ekonomskog konstitucionalizma se zasniva na pretpostavci koja je bila implicitna i u konstitucionalnoj ekonomiji: svaka razmena je već rešeni politički problem, tržišni razmenski akti su s one strane politički motivisanih konflikata.

Kada K. Ofe (C. Offe) postavlja pitanje mogućnosti demokratije u „epohi deregulisanih finansijskih tržišta“, tada se zapravo implicira problem funkcionalizacije politike. Kada se govori o tome da „endemična“ finansijska kriza ispražnjava „demokratske odluke“, tada smo opet usred jedne dinamike koja pogađa poziciju politike uopšte. Kada se tematizuje „privatizovani kejnzijanizam“ tada se navodi da su tradicionalne političke odluke otcepljene od bitnih segmenata. Postavlja li se pitanje u kolikoj meri perpetuirana politika štednje obesmišljava „demokratsku odluku“ kao takvu, opet smo kod istog pitanja.

Svi ovi navedeni primeri pokazuju disbalans u odnosima između politike i postojećeg modusa ekonomisanja. Ali depolitizacija nije tek konjukturalna pojava, nego je ona kao mogućnost upisana u modernitet. Ono što smo pokušavali da kažemo. ova strukturalna tendencija duboko određuje mogućnost konstitucionalnih artikulacija danas.

Članak Alpara Lošonca „Lom između politike i ekonomije depolitizacija kao ograničenje u odnosu na konstitucionalizam“ objavljen je u zborniku Fakulteta političkih nauka „Ustavi u vremenu krize – postjugoslovenska perspektiva“, Beograd 2014. U ovoj publikaciji obuhvaćeni su radovi četrdesetak autora iz više zemalja, učesnika Međunarodne konferencije o ovoj temi održanoj prošle jeseni u Beogradu.

U dogovoru sa izdavačem Danas prenosi delove studije Alpara Lošonca. Oprema teksta i kraćenje redakcijski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari