Hoću da budem ludak

Ali upravo zahvaljujući takvim greškama, kakve bi se zbile u važnim trenucima za ukupnu povijest književnosti na našim jezicima, Ninova nagrada i jest bila najvažnija književna nagrada koja se u nas dodijeljivala.

Nećemo saznati ni kako je taj isti roman, koji se u izdanju beogradskog Nolita i na sniženju prodavao u Nolitovoj knjižari, koja se nalazila u Jugoslavenske narodne armije ulici, postao popularan među naprednijim učenicima Prve gimnazije (u Sarajevu – prim. ur.), usmjerenja: grčki i latinski te kultura i informisanje, godina 1981. i nekoliko sljedećih. Ali upravo zahvaljujući tome, zahvaljujući toj slučajnosti, jer je jedan od njih, po svoj prilici slučajno, uzeo tu knjigu u ruke, kupio je i raširio vijest o njoj, dio generacije ispao je onakav kakav jest. Značajna je uloga ovog romana u njihovome odgoju i preobražaju. Tome, uostalom, takve knjige i služe. Da smijehom preobraze svijet.

Kad god iznova čitam „Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji“, a nisam je otpočetka do kraja čitao manje od sedam puta, u različitim vremenima i epohama, koje se već smjenjuju kao u kakvom dječjem povijesnom atlasu sa slikama, primjećujem da neke epizode nedostaju, a pojavljuju se neke kojih ranije nije bilo. Knjiga se tajanstveno mijenja i nadopunjuje, ali tako da broj stranica uvijek bude isti.

Da se nije radilo o uvijek onom istom primjerku, istoga Nolitovog izdanja, vjerovao bih da izdavač i pisac tu nešto mijenjaju. Ovako to, nadam se, nije moguće. Potrebno je drugo objašnjenje: granice između svijeta Ćosićeva romana i svijeta njegova čitatelja, kao ni granice između teksta i zbilje, ili teksta i drugih tekstova koji su nastali nakon njega, prestale su biti jasne, tako da u čitateljevu sjećanju u knjigu ulazi i ono čega u njoj nema, a sebi, svojim sjećanjima i životu, te drugim romanima i stripovima on počinje pripisivati ono što u njoj postoji.

Riječ je o nekom dubljem suživljavanju – tako se, bit će, priprost vjernik suživi s avanturama iz Svetoga pisma – ali i o svjetotvornoj moći samoga pisca. Svijet koji je stvoren u ovom romanu postoji na način koji izlazi izvan očekivanih okvira književnoga djela. Istovremeno, on je slika epohe, porodične i povijesne, i samostvorena slika, koja stoji nad epohama.

Riječi koje, čini mi se, pamtim od prvoga čitanja: „Objasnili su mi prednost razvijenih mišića nad nerazvijenim i pitali: ‘Šta želiš da postigneš tako kržljav!’ Ja sam odgovorio: ‘Hoću da budem ludak’.“ Sve dalje je razrada ovoga specifičnog ludaštva, u Ćosićevom romanu i u životima njegovih, kasnim pubertetima ozračenih čitatelja iz dekadentnih doba jugoslavenskog socijalizma.

Sav život stigmatizirane građanske porodice odvija se između kuhinje i dnevnog boravka – sve dok ih, radi racionaliziranja stambenog prostora otamo ne isele u jednu, za njihove potrebe dostatnu sobu – tu žive majka i otac, sve dok otac je prebjegne švalerki, ujak, dvije tetke, djed i dječak, koji je glavni lik i izvjestitelj o zbivanjima u kući.

Nasuprot njih teče velika povijest: njemačka okupacija, rat, bombardiranja i Holokaust u komšiluku, a zatim oslobođenje, revolucija s pratećim prevaspitavanjem najširih narodnih masa, kada se porodica mimo volje svih svojih članova, naprosto po unutrašnjoj logici klasne borbe, uspostavlja kao antipod i smetnja svjetskoj revoluciji. Svi bi oni da sudjeluju i surađuju, ali ne znaju kako.

„Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ urnebesno je duhovita knjiga, ispunjena atmosferom epohe nijemoga filma, ludizmom avangarde i šašavošću iz priča Isaka Babelja. NJezina očaravajuća subverzivnost nije nimalo bezazlena: oni koji se smiju, kikoću i cereću nisu istovremeno u stanju vjerovati. A komunizam je, kao i svaka religija, zasnovan na bespogovornoj i smrtno ozbiljnoj vjeri najširih narodnih masa.

Bora Ćosić, kao ni Dušan Makavejev, koji je u isto vrijeme stvarao svoja filmska remek-djela, nije protivnik ideje o jednakosti svih ljudi i o uspostavi društva najpravednijega od svih, on, kao i Makavejev, samo ima potrebu da se i u toj crkvi, u tom hramu, slobodno smije. Rugajući se onima koji očekuju da se bespogovorno i smrtno ozbiljno vjeruje, on se istovremeno ruga porodici kao nehotičnom neprijatelju revolucije.

I iz tog ruganja onda nastaju neke od istinski najpotresnijih mikro-epizoda romana. Majka: „Rudiki Frelihu, najboljem drugu moga sina, sada mrtvom, namazala sam na hleb malo pekmeza kada je polazio u logor, jer nisam imala ništa drugo!“

Govori ona savršeno bezazleno, tako da iskaz biva komičan i iz te se komedije rađa najveća tuga svijeta. Tu je tugu suvišno i nemoguće objašnjavati, kao što je svaku pravu liriku nemoguće objašnjavati. Za one kojima nije dato da ju osjete lirika i ne postoji. I ne postoji malo pekmeza na hlebu pred put u logor, uz pravdanje da nije imala ništa drugo.

Ćosić svoj roman piše u obliku skaza, što ga donosi dječak neutvrdivih godina, koji, ako je piščev vršnjak, a nešto nam govori da jest, na početku ima osam-devet, a na kraju petnaest godina. On se, međutim, ne razvija, ne raste, on je po vlastitoj odluci ludak, koji šašavošću prkosi epohi, jednoj pa drugoj. (Ta šašavost je, prije svega drugog, razlog našeg klinačkog oduševljenja nad ovom knjigom.)

Likovi koji se javljaju u knjizi, od gospodina Ćosića – oca, pijanice, sve do druga Staljina nose stvarna imena. Stvaran je, vjerojatno, i Rudika Frelih, kao što je sasvim sigurno stvaran Raul Tajtelbaum, drug glavnoga lika, koji se pojavljuje u jednoj, jedva jednorečeničnoj epizodi, a upućenijoj javnosti taj je rođeni Prizrenac, djetinjstvom i mladošću Beograđanin, poznat kao slavni izraelski novinar, publicist i pisac.

Stvarne su i neke porodične okolnosti iz života glavnoga junaka, naprimjer ta da je i Bora Ćosić dijete rastavljenih roditelja, o čemu će nam dodatno informirati četrdeset i kusur godina kasnije u jednoj od svojih prvih knjiga pjesama. Ova činjeničnost „Uloge moje porodice u svjetskoj revoluciji“ ne bi sama po sebi bila važna da nije pomjerenosti, šašavosti, urnebesne duhovitosti romaneskne pripovijesti. S druge, pak, strane, ni Babelj po svoj prilici nije izmišljao svoje priče iz Odese. I to je onda platio glavom. Bora Ćosić na kraju je mnogo bolje prošao. Ali trebalo je hrabrosti, trebalo je biti autentičan ludak, pa 1968. na 1969. objavljivati ovakvu knjigu.

Osnovni ideal svjetske revolucije, onako kako je ovdje predočena, jest denuncijacija. Tako porodicu poučavaju drugovi Sikira i Vaculić, kao ovlašteni osloboditelji. Dječak ih ozbiljno shvaća, pa započinje s nadziranjem svojih bližnjih i drugova, te sastavljanjem denuncijacije. Onako igre radi. A možda je i sam roman donesen u obliku denuncijacije. Uostalom, to sugerira i sam naslov.

Drug Simo Tepčija, sekretar, postavio je pred zajednicu zadatak da se ustanovi „ko slavi slavu ili nosi američke cipele“. „Moje rešenje zadatka izgledalo je ovako: ‘Cipele ne nosi niko, ja nosim prababine, filcane, a slavu slavi Alhenbaum!’ Simo Tepčija počeo je da me grdi: ‘Koju slavu može slaviti Alhenbaum, bog s tobom?’ Ja sam mu objasnio: ‘Dan kad je pušten iz logora kao živ.’ On je razmislio i odobrio: ‘Može!'“ I to je, zapravo, sve.

Igra brojeva govori ovako: „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ objavljena je tačno onoliko godina nakon onoga rata koliko je godina u trenutku štampanja ovoga izdanja prošlo od našega rata. Ni u jednoj državi nastaloj na prostorima iščezle Jugoslavije, ni u jednoj koja je na bilo koji način sudjelovala u ratu, nije zamisliv roman koji bi se na ovakav način rugao s nacionalnim, državnim, ratnim i revolucionarnim idealima iz 1991, 1992, 1995. Dok je pisao svoju knjigu, Bora Ćosić reskirao je da završi u zatvoru. Umjesto toga bio je dugoročno osumnjičen od države i Partije, i osvojio je najvažniju jugoslavensku književnu nagradu. Rizik je danas drukčiji, više se ne ide u zatvor.

Iako su se okolnosti promijenile, ovaj roman se čita na isti način kao što se čitao nekad. Opisujući stanje predratne epohe, mama kaže: „Svako izmisli neku mašinu, ili se kladi na konjskim trkama, ili prosto krade.“ Tetke su rekle: „Mi smo jedino želele da se bavimo operskim pevanjem, ali šta vredi kad postoji gospođica Olga Oljdekop, nenadmašivi mecosopran.“ I sve je ustvari isto.