Hrišćani, muslimani, bramani, budisti i ateisti na okupu

Blažo Mandić: NESVRSTANOST – NAJVEĆE DOSTIGNUĆE JUGOSLAVIJE NA MEĐUNARODNOM PLANU (6)

Objavljujemo delove iz rukopisa Blaža Mandića „Nesvrstanost – najveće dostignuće Jugoslavije na međunarodnom planu“. Autor kao odličan poznavalac ličnosti i dela Josipa Broza Tita govori o dalekosežnom značaju i uticaju Pokreta nesvrstanih i napominje da je jugoslovensko rukovodstvo nastavilo sa istom politikom sve do razbijanja Jugoslavije

Naše materijalne snage su skromne, a naše mogućnosti su daleko od toga da bi bile neograničene, ali naše moralne snage su ogromne, i to danas ima vanredno veliki značaj. Ne samo narodi naših zemalja već i javno mnjenje u svim dijelovima svijeta očekuju od nas mnogo; njihove oči su okrenute prema nama s očekivanjima i povjerenjem. I drugo, naša dobra volja i riješenost da sve svoje snage i sposobnosti stavimo u službu bolje sutrašnjice, za naše zemlje i za svijet u kome živimo, nemaju granica ni prepreka.

Kad smo krenuli nezavisnim putem, ne priključujući se grupacijama zemalja u dva suprotstavljena tabora, i kada smo se oduprli politici podjele svijeta i odbacili sve što ona sobom nosi – mi smo izabrali težak put. Pa ipak, imali smo snage da krenemo tim putem i da na njemu istrajemo, propovijedajući i sprovodeći jedan program mira i koegzistencije, koji je danas u svijetu široko poznat i priznat, a zahvaljujući kome smo mi bili u stanju da dajemo i da stalno povećavamo svoj doprinos opštoj stvari. U znaku tog istog programa i naše riješenosti da povećamo svoj doprinos, mi smo se danas okupili ovdje da bismo uskladili naše snage, udružili napore i pomogli svijetu – koga stalno guraju na ivicu propasti – da u ovom dvanaestom času sagleda svu opasnost koja mu prijeti, da mobiliše sve svoje ogromne moralne snage i energiju za učvršćenje mira u svijetu i proširenje opšte i ravnopravne međunarodne saradnje.“

Konferencija je usvojila Deklaraciju šefova država i vlada, Izjavu o opasnosti od rata i Apel za očuvanje svjetskog mira, i dva pisma istog sadržaja, predsjedniku vlade SSSR N. S. Hruščovu i predsjedniku SAD J. F. Kenediju. Određena su i po dvojica pismonoša: u Moskvu će ići Džavaharlal Nehru i Kvame Nkrumah, a u Vašington Ahmed Sukarno i Modibo Keita.

U Deklaraciji je najprije data objektivna i duboka analiza savremenih kretanja u svijetu. Ukazano je na postojeće opasnosti i mogućnosti za njihovo uklanjanje. „Svijet u kojem živimo“ – rečeno je u ovom dokumentu – „karakteriše postojanje različitih društvenih sistema. Zemlje učesnice ne smatraju da su te razlike nepremostiva smetnja za stabilizaciju mira ukoliko budu uključene tendencije za dominacijom i miješanjem u unutrašnji razvoj drugih naroda i zemalja“. Saglasno tome, naglašava se da su načela miroljubive koegzistencije jedina alternativa hladnom ratu i mogućnosti opšte nuklearne katastrofe. I dalje: „Vanblokovske zemlje ne idu za stvaranjem novog bloka, niti mogu da budu blok“. Ali, kategorične su u stavu da je nužno njihovo učešće u rješavanju neriješenih međunarodnih pitanja koja se odnose na mir i sigurnost u svijetu.

***

Budući da se radi o Prvoj konferenciji, a uz to i u Beogradu, neće biti suvišan i dodatak sa više konkretnosti i nekih detalja sa margina ovoga skupa.

Na konferenciji su bile zastupljene sledeće zemlje: Avganistan, Alžir, Burma, Kambodža (docnije preimenovana u Kampućiju), Cejlon (Šri Lanka), Kipar, Kongo, Kuba, Etiopija, Gana, Gvineja, Indija, Indonezija, Iran, Liban, Mali, Maroko, Nepal, Saudijska Arabija, Somalija, Sudan, Tunis, Ujedinjena Arapska Republika (Egipat), Jemen i Jugoslavija. Učestvovali su i predstavnici tri latinoameričke zemlje: Brazila, Bolivije i Ekvadora, ali u statusu posmatrača. Pratili su je predstavnici 40 antikolonijalnih, oslobodilačkih i naprednih pokreta u svijetu i predstavnici naroda koji su još bili u kolonijalnom položaju. Rad konferencije pratilo je preko hiljadu jugoslovenskih i stranih izvještača iz preko 50 zemalja.

Skup jeste bio šarolik, kao i svi predstojeći, uostalom. Nije se radilo samo o državama, različitim u mnogo čemu, već i o njihovim liderima, sa međusobnim – i simpatijama i antipatijama, čak i pojedinačnim animozitetima. Izvještač jedne strane agencije, sjećam se, svoje javljanje je započeo slijedećom najavom: „Ovdje će se sutra sastati jedan car, dva kralja, tri princa, devet premijera, tri ministra inostranih poslova, šest šefova država“. Drugi će opet, za Titov poziv, prilikom otvaranja skupa, da se minutom ćutanja oda pošta žrtvama koje su pale u borbi za nezavisnost i slobodu, reći: „Na ovom sastanku koji je okupio hrišćane, muslimane, bramane, budiste i ateiste, ovo je bilo nešto najbliže molitvi.“

Nastavlja se