Hrvatska diplomatija

Zato je prvi dopisnik austrijskih novina iz Zagreba bio zabezeknut: ”U Sloveniji, ministarstva izgledaju kao njemačke auto-firme gdje cure u trapericama kuhaju kavu na rešou, a u Zagrebu, bivši komunistički faraoni sjede među goblenima!”

Otišao je Davor Ivo Stier. Bio je vrlo pristojan momak, nije davao nikakve ekstremističke izjave, nego se držao i gradio kao konzervativac i demokršćanin, što u osnovi i jest, bez obzira na činjenicu što je stigao iz Argentine, gdje je njegov djed, ustaški pukovnik, stigao koncem Drugog svjetskog rata. Čovjeka koji je tako obilježen mudra administracija nikad ne bi postavila za ministra vanjskih poslova, jer je realno kontraindiciran i u Beogradu i Berlinu, a pritom, on o diplomaciji zna malo, jer je bio europarlamentarac, što znači da je godinama proveo u briselskom habitatu, koji s prirodom politike ima isto toliko veze kao i Gotovinino uzgajalište tuna s jadranskim ambijentom.

Stier nema veze s real-politikom, on ima jednu moralnu misiju, koja nije toliko hrvatska koliko kršćanska, ukoliko se ne podudaraju. On zaista nije ustaša, nego suvremeni fundamentalist. Važna su mu bioetička pitanja, posebice oko grijeha abortusa, što najbolje pokazuje kakav je on u Hrvatskoj vanzemaljac – tu se katolici doista ne opterećuju takvim glupostima. Najveća većina ne prihvaća miješanje Crkve u pitanja svakidašnjeg života, što se jedino ne odnosi na Hercegovce, ali to je zanemariva frakcija stanovništva, samo dvaput brojnija od apartne istarske populacije.

Kakav je Stier bio ministar vanjskih poslova? Nikakav. Nije se bavio vanjskim poslovima, jer su tu inicijativu imali premijer Plenković (Bruxelles) i predsjednica (Amerikanci i viksokoprofilirane diplomatske misije). Dotle je Stier brijao po stranci, a malo i po Bosni. Jedno i drugo nije dalo pozitivan rezultat. Hrvatska i danas ima u osnovi hladne, distancirane i duboko problematične odnose s najvažnijom europskom državom, za nas uopće najvažnijom – s Njemačkom. Stier je asisitirao Plenkoviću u Kijevu i Sarajevu, a jedno i drugo, pošlo je po zlu. U Ljubljani skupa nisu gotovo ništa postigli. Hrvatska diplomacioja pod Stierom nije prerasla u profesionalni pogon koji melje probleme i otvara sve moguće i nemoguće puteve.

Nije ni mogao tako nešto postići, jer je ona odavna zapuštena i neučinkovita, pa je prerasla u odvratnu birokratsku instituciju u kojoj svaki režim parkira svoje uhljebe. Svi skupa oni tu malo radu, malo znaju i malo razumiju, a koštaju silni novac. Stier je propustio priliku da očisti Augijeve štale primjenom bilo kojeg (makar i idejnog, promašenog kriterija). Svi su ministri na sve spremni osim da preurede svoj resor i svoj kabinet. Ivo Josipović bio je spreman jesti najgori napoj na Pantovčaku samo da ne mora otpuštati kuhare i kuharice, koji su i dalje varili rijetku goveđu juhu sa žalosnim rezancima kao da zagrebački Gradski podrum, prešavši svoj vrhunac prije četrdeset-pedeset godina, nije bespovratno propao i pretvorio se u jednu podzemnu špelunku, tobožnji jazz-klub.

Je li Stier bio gori ministar vanjskih poslova od Vesne Pusić? Nije, bili su podjednako loši, pogrešno odabrani, zaintereseriani za druge sfere i dimenzije politike, te nekvalificirani kao diplomati. Vesna Pusić je bila šefica stranke i to joj je stalno bilo najvažnije – da se pozicionira kod natezanja s SDP-om kao većinskim partnerom oko energetskih dilova, zbog kojih ljudi danas i ulaze u politiku. Drugo, kao i Stier, bavila se svojom političkom organizacijom, usmjeravala je, određivala agendu i kadrovirala. Stier je u HDZ-u imao istu, ali drugorazrednu ulogu. On nije pokušavao pokraj živog Plenkovića, svog briselskog drugara, stvarati vlastiti centar moći. Ali, na kraju ga je situacija dovela upravo u takav položaj. Postao je vidljivi vođa frakcije iza koje se skrivaju nevidljivi interesi i nedeklarirani disidenti – privrženici Pantovčaka, prikriveni Hasanbegovićevi adepti… Ali, teško da će oni sa Stierom upravljati: tip je istinski svojeglav i tvrdoglav. Ima principe, makar i pogrešne.

Najveći problem Vesne Pusić bio je što nije imala pojma o diplomaciji. Izrasla na terenu nevladinih udruga, NVO-sektora, povezivala se po cijelom svijetu vlastitim vezama koje je stjecala zahvaljujući svojoj višoj socijalnoj inteligenciji i beskompromisnoj samouvjernosti, koju neki vide kao neosnovanu uobraženost ili snobizam. No, sve to skupa – nije diplomacija. Diplomacija je tehnika, a ovo je celebrity-PR koji, pokazalo se i kod same Hillary Clinton (koja je također pola NVO, pola celebrity) ne funkcionira na dugi rok. Uz ostalo i zato što takav status zahtijeva vaninstitucionalno financiranje.

Stier i Vesna ostavili su Zrinjevac 7 onakvim kakvim su ga i zatekli, kao besmislenu birokratsku ustanovu koja njema utjecaja na međunarodnu politiku što usmjerava Hrvatsku. U doba Zorana Milanovića, nije s ni moglo nešto učiniti jer je on efektivnu otkazao ljubav Europskoj uniji, Njemačkoj dao šamar, a kancelarku Merkel (koju je smatrao ”istočnonjemačkom glupačom”) duboko uvrijedio.

U doba Jadranke Kosor, resor je bio podijeljen na – dva resora, Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo europskih integracija. U prvom je stolovao čovjek Sanaderova povjerenja, Miomir Žužul, a u drugom Kolinda, koja je, poslije pada visokog Splićanina, objedinila obje ustanove. Žužul je bio Sanaderov, ali nadasve svoj čovjek, a diplomaciju nije doživljavao kao statusni cilj, nego kao sredstvo. On je s tim započeo još kao ambasador u Americi, kad je vezu s Bechtelom, beskrajno utjecajnom korporacijom koja postavlja američke predsjednike i njihove kabinete opskrbljuje vodećim osobljem, pretvorio u čvrstvu žnoru, pošto je eliminirao pokojnog profesora Šarčevića, koji je taj kontakt i uspostavio.

Poslije toga, zahvaljujući vriojednom Miomiru, predsjednik Bechtela, g. Bechtel, došao je u Zagreb i potpisao sa Sanaderom ugovor o gradnji jednog od preskupih hrvatskih autoputeva. Žužul se zatim zatekao u Veroni, medju ”prijateljima talijanske opere”, kad se sa Sanaderom razgovaralo o prodaji ”Plive” i njenog dvije milijarde dolara vrijednog patenta Azitromycina jednom off-shore ogranku kompanije ”Bar” (koja je taj portfelj ubrzo pretovarila izraelskoj ”Tevi”). Ukratko, Žužul koji je više sjedio u ”Croatia Osiguranju” u Miramarskoj nego kod sebe na Zrinjevcu, nije se ne znam koliko bavio diplomacijom – nije to njega posebno zanimalo…

Prije Žužula na Zrinjevcu je sjedio totalni amater – ministar Tonino Picula, ranije SDP-ov stranački referent za međunarodne odnose, kojega je Sanader valjda odabrao radi slične frizure. Tonino je bio partijski mladi kadar, šef stranke u Novom Zagrebu, dok ondje nije imala ni tri člana, a na izborima dobivala tek malo više od 5 posto (vjerojatno i manje, ali Tuđman je htio pod svasku cijenu očuvati komunističku opoziciju kao svoju demokratsku legitimaciju).

Tonino Picula bio je dio trećesiječanjskog režima koji je na noge postavio američki ambasador Montgomery. Jedini mu je jedini zadatak bio da nekako smanji opseg skandala koji su rutinski izbijali pošto bi konzulat u Mostaru recimo izdao gomilu lažnih pasoša glavnim vođama zemunskog klana i ostalim interesentima iz redova beogradske ili domaće mafije. Ili kad bi diplomati na izletu koji bi im priredili u kornatskom akvatoriju ugledali traženog odmetnika Antu Gotovinu kako ondje mirno peca iz svog kaića. No, tada se politika prema Hrvatskoj vodila u Zagrebu i ministar vanjskih poslova imao je stvaran posao – da razgovara s američkim, britanskim, njemačkim i ostalim diplomatima. Kad je izabran Sanader, smatralo se da je zemlja ušla u mirne vode i krenula europskim putovima, uz krađe koje su sasvim razumljive kod mladih istočnoeuropskih demokracija. Stoga nije bila potrebna posebna paska, dok nisu razabrali kako se Sanader udružio s različitim miteleuropskim gej-kriptofašistima i započeo pljačku stoljeća, čisteći austrijske i bavarske državne banke…

Prije Picule, sedam godina je na Zrinjevcu vladao Mate Granić. On je bio razrednik ”mladim lavovima” koje je Tuđman okupio da od njih napravi svoj diplomatski servis. To su bili Sanader, Žužul, Mario Nobilo, Darko Bekić i Hido Bišćević, ali pravi ministar vanjskih poslova bio je nikad tako predstavljen barun Janko Dobrinović Vraniczany, slavonski plemić i veleposjednik, koji je kao domobranski oficir pobjegao iz zarobljeničkog logora poslije Drugog svjetskog rata i ostao u emigraciji punih 45 godina.

Vraniczany je radio kao visoki diplomatski činovnik u Bruxellesu gdje je s vremenom stekao strahovite veze i silno iskustvo pa ih stavio na raspolaganje upstartu Tuđmanu, koji je bio dovoljno inteligentan da mu bespogovorno ukaže povjerenje i zapravo prepusti upravljanje diplomatskim aktivnostima zemlje u doba dok se borila za priznanje i status u međunarodnim odnosima.

U Zagrebu tada nitko nije imao pojma o međunarodnoj politici i diplomaciji (nije se to puno promijenilo do danas), budući da je sva ekspertiza bila u Beogradu, dok jugoslavenski orijentiranim hrvatskim kadrovima (a drukčijih nije bilo) nisu bili spremni vjerovati. Tako se diplomacija stvarala od nule, od novinara i raznih slučajnih namjernika – prvi ministar vanjskih poslova bio je profesor međunarodnog i pomorskog prava profesor Davorin Rudolf, a drugi, pravnik i viktimolog Zvonimir Šeparović. Ugledni akademski konstriktori, oni o diplomaciji nisu imali pojma, a jedina stvar koju su razumjeli manje od vanjskih poslova bili su unutrašnji – naime stvarne političke ideje i ambicije njihova šefa, dr. Tuđmana, kojega naravno ništa nisu smjeli pitati…

Poslije Šeparovića, beskrajno ambicioznog ”Šepija” oženjenog za ekscentričnuj tv-novinarku, gotovo slučajnim slijedom na mjesto aussenministera postavljen je dijabetolog dr. Zdenko Škrabalo, stručnjak za šećernu bolest. I sam neupućen ali oprezan, ubrzo je shvatio da je među svim Tuđmanovim idejama koje nikome otvoreno ne deklarira, najopasnija ona o ratnoj podjeli Bosne, razgraničenjem s Miloševićem. Čim je to pojmio, Škrabalo je dao ostavku, a zamijenio ga je njegov asistent na katedri, dr. Mate Granić. Mate je pokušavao tu besmislenu politiku prikazati stranim diplomatima, nadasve Amerikancima, kao Tuđmanovu mušicu koju će biti moguće postupno otkloniti. Tako je za strance on bio pouzdanik, a za Tuđmana netko tko ublažave nepovoljne međunarodne reakcije. Zato je dr. Granić toliko dugo potrajao, iako se nitko nije mogao osloniti da je sve što kaže i obeća sto posto utemeljeno.

Što bi se moglo ili moralo, zaprvo, promijeniti na Zrinjevcu 7?

Trebalo bi jako prorijediti ljudstvo striktnom primjenom kvalifikacijskog ključa. Sve frizerke koje su na brzinu završile fakultet, trebalo bi razjuriti, te prepoloviti broj namještenika (Hrvatska ima po glavi stanovnika 40% više državnih služben ika nego etatizirana velesila Francuska). Trebalo bi znatno smanjiti broj diplomatski predstavništava, svesti ih praktično na regionalne, s ambasadorima koji pokrivaju kontinentalna područja. Pritom bi konzularnu službu trebalo odvojiti od diplomatske, jer to su dvije sasvim različite stvari – ova duga ima čak nekoga smisla. Hrvatska diplomacija vodi se pak u Zagrebu – naše ambasadore ne primaju u Washingtonu, Moskvi i Pekingu, osim protokolarno. Znači, oni bi ondje trebali djelovati kao glorificirani kulturni atašeji, demonstrirati prisutnost, a politiku treba voditi prema ambasadama u Zahgrebu, koje su nadležne za sva hrvatska pitanja. Tu bi trebao biti politički think-tanka sastavljen od mladih ljudi. A trebalo bi im, uostalom, zadati neki plan, te ponuditi viziju hrvatske vanjske politike, koju formulira ministar vanjskih poslova s punim povjernjem predsjednika vlade.

Možda bi ovako trebalo zacrtati vanjsku politiku – prioritetna orijentacija prema Njemačkoj, Bruxelles u drugom planu kao izvor kreditiranja koji ne treba posebno diplomatski obrađivati, a zatim još – Amerika, Rusija i Kina. Prvo je vojno-sigurnosni kompleks, drugo obavještajni i zahtijeva beskrajnu umješnost lobiranja i foliranja, a treće, u potpunosti ekonomski i ne treba ga komplicirati politikom (kad se posao sklopi, rutinski se odradi diplomatski protokol). Tko bi ovako znao postaviti i voditi hrvatsku vanjsku politiku? Ne znam. Trebalo bi možda raspisati natječaj. Nova ministrica, bivša državna tajnica Marija Pejčinović Burić ima pun CV eurointegracijskih kredencijala, ali europske integracije već su za nama, a sad se postavlja sasvim drugo pitanje: kako u tom okviru osstvariti nešto sasvim svoje i sasvim novo? Odlikaši su dobri dok traje školovanje, ali poslije toga počinje život. A štreberstvo tu puno ne pomaže.