Hrvatska na raskrižju

I uistinu, HDZ je naizgled uvjerljivo pobijedio, ali kad se analitički propitaju svi rezultati vidimo posvema drukčiju sliku izbora koja odudara od one kojom se (po)hvalio Plenković.

Stoga i ne čudi što su, prije svega u istočnoj Slavoniji u kojoj je HDZ polučio najbolje rezultate od podpredsjednika stranke i ujedno staronovog osječko-baranjskog župana Ivana Anušića upućene, istina u pola glasa, ali znakovito otrovne strelice na račun Plenkovića i njegovih najbližih suradnika kojima ih opominje da bi se trebali ozbiljno zabrinuti, jer postojeći trendovi ne idu u prilog vladajućoj stranci, posebice u velikim urbanim aglomeracijama, gdje je stacioniran materijalni, financijski i akademski kapital RH; u Zagrebu, Rijeci, pa i Splitu vladajuća stranka je do nogu potučena.

U HDZ su se nadali kako će zadržati Split, ali Ivica Puljak (lijevo-liberalna stranka Centar) naprosto je pregazio Plenkovićevog pulena Vicu Mihanovića i time je samo dodatno uzdrmana pozicija vladajuće stranke u Dalmaciji, koja je izgubila i Šibensko-kninsku županiju u kojoj je pobijedio dojučerašnji gradonačelnik Knina, neovisni Marko Jelić.

Općenito uzevši pobjede HDZ, pa čak i tamo gdje se iznova, nakon nekoliko godina vratio na vlast  (Bjelovarsko-bilogorska županija) krajnje su tijesne, što samo upućuje da se, u dosad neprikosnovenim sredinama za HDZ, stvari rapidno mijenjaju u korist novih, u pravilu neovisnih političkih platformi i inicijativa.

To je trend koji će biti, čini se, nemoguće zaustaviti, jer naprosto ljudima je nakon 30 godina hadezeovske vlasti na lokalnim razinama, silnih laži i obmana, kriminala i korupcije, te neispunjenih obećanja odlučili dići svoj glas protiv takvog stanja. Na ovim izborima započeli su procesi kojima je jasno rečeno: dosta je monopola jedne stranke i tu treba tražiti razloge iznenadne Plenkovićeve zabrinutosti, odnosno brzog otrežnjenja nakon kratkotrajne pobjedničke opijenosti.

HDZ je izgubio i dva za njih važna državotvorna simbola, tj. nije se uspio vratiti na vlast u Kninu (pobijedio je neovisni Marijo Ćaćić, s liste neovisnih M. Jelića), a u Vukovaru je Ivan Penava, dojučerašnji perjanica i član HDZ, uz pomoć Škorinog Domovinskog pokreta ponovo postao gradonačelnik, a čini se kako će uz pomoć Željka Sabe, bivšeg gradonačelnika kojeg su u međuvremenu izbacili iz SDP, formirati većinu i u gradskom vijeću i time zadati novi udarac Plenkoviću i njegovoj škvadri.

Slično se događa i s IDS u Istri; nije tajna kako mnogi IDS smatraju istarskim HDZ koji u velikoj mjeri kopira obrazac ponašanje vladajuće nacionalne stranke.

Dosad neporaženi IDS izgubio je gradove kao što su Pula (pobjedio neovisni Filip Zoričić), Buzet, Pazin (pobijedila Suzana Jašić iz Možemo), Vodnjan, a Boris Miletić dosadašnji gradonačelnik Pule i šef stranke na jedvite je jade pobijedio (54 glasa prednosti) SDP-ovca Danijela Ferića, na što je zagrebačka središnjica reagirala tražeći provjeru glasačkih listića sugerirajući time moguće namještaljke u prebrojavanju glasova.

Da SDP nije ponovno osvojio Rijeku (pobijedio je Marko Filipović) i iznenađujuće grad Varaždin (Neven Bosilj), šef stranke Peđa Grbin mogao bi pakovati kofere, ali ovako, ovaj umjereni poraz ipak mu pruža priliku za popravak stanja u stranci, koja se otvoreno govoreći nalazi u rasulu, koja je izgubila i identitet i orijentaciju.

Pojava platforme Možemo na ljevici samo ih je dodatno uzdrmala, a nova stranka agilnih, mladih i obrazovanih ljudi uspjela se nametnuti svojim idejama, a još i više odgovornim ponašanjem i djelovanjem i preoteti im veliki broj ranijih glasača.

U odnosu na lokalne izbore u 2017, SDP je izgubio više od 100.000 glasova, a Možemo je dodatno polučio veliki uspjeh što je uspio masovno mobilizirati veću izlaznost građana na izbore i time si dodatno proširiti elektorat.

Novi je gradonačelnik, Tomislav Tomašević osvojio 200.000 glasova što u Zagrebu u borbi za mjesto gradonačelnika nikad nitko nije ostvario; istina, Škoro kao njegov protukandidat osvojio je repektrabilnih 100.000 glasova, ali drugi krug je ionako bio samo formalnost, jer se unaprijed znalo tko dobija.

Škoro je na izbore izašao, ne da bi pobijedio; znao je da to ne može, već kako bi što više ojačao svoj Domovinski pokret, privukao nove pristaše, dakako na račun HDZ i u tomu je uspio, što je za Plenkovića, perspektivno, još jedan loš znak.

Domovinski pokret neće zauzeti vodeće mjesto na desnici čemu se intimno Škoro nada, ali svako slabljenje Plenkovića i HDZ organizacijski učvršćuje poziciju tzv. ljute desnice i to je razlog zašto se premijer s njima tako žestoko obračunava, svjestan kako mu se sužava tzv. koalicijski potencijal za slijedeće parlamentarne izbore.

A, bez partnera, iako pobjedi, HDZ neće moći sastaviti vladu.

Tijekom kampanje desnica, posebice ona HDZ i Domovinske provenijencije, optuživala je Tomaševića i Možemo da su strani plaćenici anacionalnih ideoloških franšiza, kako zagovaraju proimigrantsku politiku i rodnu ideologiju čime žele srušiti kršćanske temelje hrvatskog društva.

To je samo jedna od u nizu laži i kleveta, pa i podmetanja kojima se Možemo želio oblatiti pred biračkim tijelom, ali efekat je bio upravo suprotan.

Građani su se sve više sa simpatija priklanjali Tomaševiću i zeleno-lijevoj opciji koja je u prvi plan isticala komunalne teme, probleme obnove grada nakon potresa, ukazivali su na prezaduženosti gradskog propračuna i sva ona pitanja što zapravio čine stvarni život jedne zajednice.

Škoro svjestan kako o komunalnim temama, u odnosu na Tomaševića i njegovu upućenost u gradsku problematiku nema što reći, cijelu je kampanju pokušao prebaciti na ideološku razinu, smatrajući da se izborio za gradonačelnika Zagreba zapravo trebaju pretvoriti u nacionalni referndum i pokazati kamo Hrvatska srlja u slučaju pobjede platforme Možemo.

A, cijeli pokret Možemo zapravo je izrastao na kritici Bandića i njegove mafijaško-klijentelističke politike i hobotnice u koju su aktivno bili uključeni i predstavnici HDZ, bez čije pomoći nedavno preminuli gradončelnik i ne bi mogao vladati.

Tomašević i njegova ekipa ponudili su jasnu promjenu političke paradigme; taksativno su, konkretno pobrojali, ponudili svoje recepte i programatske ideje kojima misle rješavati životna pitanja i probleme grada i građana.

Nisu skrivali da im je uzor pokret Barcelona en Com / Barcelona zajedno, odnosno španjolski Podemos, ali da to nije nikakvo populističko ljevičarenje, već pokret izrastao iz urbanog, prosvjednog aktivizma koji se organski razvijao iznutra i danas na prostoru čitave regije predstavlja jedinu moderno modeliranu stranku koja u fokus stavlja građane i njegove interese, a ne stranku i interese njenih pripadnika.

Tomašević i njegovi suradnici su već u Saboru RH pokazali s kojom energijom raspolažu, koliko su utemeljeni u svojim idejama i jasno ilustrirali kako se treba ponašati za razliku od tromog i klišeiziranog SDP na ljevici, kao i parazitskog populizma HDZ i Domovinskog pokreta na desnici.

Zagreb je danas zapušten i prezadužen grad, od potresa je prošlo godinu dana, a ništa još nije učinjeno na obnovi, gradska uprava je premrežena stranačkim kadrovima, tzv. uhljebima, a sam podatak da uprava ima 27 ureda, tj. ministarstava, gotovo deset više od vlade RH, sve govori kako se i koga se zapošljavalo po stranačkoj osnovi, a upravo taj višak radne snage bit će jedan od najtežih problema s kojim će se Tomašević i njegovi suradnici morati suočiti, ukoliko se budu željeli rješiti svih mogućih opstrukcija.

On je već od pročelnika zatražio da stave mandate na raspolaganje, ali budući da po zakonu to nisu dužni učiniti (jer su birani na fingiranim javnim natječajima), teško da će se odazvati njegovoj zamolbi.

Jedini način da se to riješi bit će u restruktuiranju i smanjivanju gradske uprave, ali to neće ići bez duge procedure, bez odluka gradske skupštine u kojoj srećom, Možemo i SDP imaju komotnu većinu, tako da bi to ipak trebalo proći bez većih trzavica.

Model odlučivanja, a to su: otvorenost, transparentnost i javnost traži malu i efikasnu gradsku upravu; građani su toga svjesni i podržat će Tomaševića, jer traže i žele promjene.

Tomašević je poručio: Mijenjajući Zagreb, mijenjati ćemo i cijelu Hrvatsku, to je ujedno i poruka kako je platforma Možemo shvatila da se mora ubrzano širiti i izvan Zagreba na cijelu Hrvatsku, jasno ocrtavajući svoju nakanu da u naredna dva izborna ciklusa postane vodećom strankom u RH.

Ako uspiju Zagreb pretvoriti u veliko gradilište (obnova), ako pokažu iskrenu predanost idejama koje planiraju provesti, pokažu zube korupciji i klijentelizmu, sve to može biti svima znak kako politika uistinu može biti i nešto više od pukog pogodovanja vlatitim i stranačkim interesima, da politika može biti servis građana, borba za opće dobro, a to će se onda neminovno odraziti i na cijelu zemlju, dakako u pozitivnom smislu.

Nekome se može sve ovo o čemu pišem (u)činiti naivnim, ali što mi drugo preostaje nakon silnih godina razočaranja, godina koje su pojeli (niškorisni) skakavci.

Stoga, Sabor RH, Skupština Grada Zagreba, kao i vijeća u drugim gradovima gdje Možemo ima svoje zastupnike postat će pozornicom na kojoj će se odvijati bitka za novu, modernu, europsku Hrvatsku, a koju će građani pozorno pratiti. Građani su diljem RH poručili kako ne traže samo nova lica, već još i više nove ideje; zagrebački sindrom promjena se počinje širiti i na druge dijelove zemlje i Hrvatska ukoliko želi uspjeti, pokrenuti se s dna na kojem danas tavori, izuzev onoga što joj nudi Možemo, drugog puta nema.