Hrvatska očekivanja od novog srpskog patrijarha

Po dolasku u Zagreb (2014) javnosti se predstavio riječima: „Jesam Srbin, ali sam pre svega kršćanin“, čime je najavio ekumensku viziju svog pastirskog poslanja.

A, u inauguralnoj besedi u Beogradu, već kao novi poglavar SPC poručio je urbi et orbi: „Zadaća je crkve služiti miru i jedinstvu; nastavit ću služiti svom narodu u meni dragoj Hrvatskoj koja je postala moja druga otadžbina.“

Naravno, nakon što je apostolskim ždrijebom i uz pomoć Duha svetog (kojem, nadam se nije pomogla nečija ljudska ruka) odabran za novog patrijarha, uslijedile su reakcije na različitim zagrebačkim adresama; od Banskih dvora, preko Pantovčaka do Kaptola, dakako nisu izostale ni one u javnosti, posebice u tzv. intelektualnim lijevo-liberalnim i desno konzervativnim krugovima: gotovo svi su isticali Porfirijevu otvorenost i spremnost na dijalog, pa i o najosjetljivijim međureligijskim i(li) međunacionalnmim temama.

Čak se i sisački biskup Vlado Košić, poznat po svojoj relativizaciji ustaškog pokreta i zločina, oglasio prepričavajući svoj razgovor s novim patrijarhom koji mu se navodno povjerio „kako je shvatio snagu povezanosti Hrvata i Alojzija Stepinca“, uspoređujući potonjeg s ulogom i značajem Svetog Save u srpskoj, pravoslavnoj tradiciji.

A, poznato je kakve sve povijesne konotacije, te konfesionalne i et(n)ičke prijepore izazivaju lik i djelo kardinala Stepinca u odnosima između Srba i Hrvata, odnosno između Katoličke crkve u Hrvata i SPC, tako da je čak i sam papa Franjo zakočio već zgotovljenu kauzu za njegovu kanonizaciju, uvažavajući prigovore koje mu su mu uputili, nedavno preminuli patrijaru Irinej i SPC, tražeći da preispita svoju odluku, što su Sveta stolica i papa učinili, na veliko razočaranje, pa i otvoreno nezadovoljstvo hrvatskih biskupa koji su to doživjeli kao izdaju i udarac nožem u leđa.

Papa u svom nastojanju da što je moguće više poveže zapadne i istočne kršćane i uspostavi bliske veze s Moskovskom patrijaršijom, kao najmoćnijom i najuplivnijom pravoslavnom zajednicom, pri čemu SPC vidi kao važnog posrednika, pa i partnera na tom trnovitom putu, ničim ne želi ugroziti svoju ekumensku agendu po kojoj put u Moskvu vodi isključivo preko Beograda.

Stoga, ne želi da ga u tim planovima bilo tko, ili što ometa i usporava, pa ni za SPC problematična Stepinčeva kanonizacija, koja u biti, za Rim nije sporna, već su sporne okolnosti pod kojima (i kada) do nje treba doći.

A sad se Porfirije kao novi poglavar SPC javlja kao idealan posrednik između Rima i Moskve, jer je tijekom višegodišnjeg boravka u Zagrebu ostvario dobre osobne odnose s kardinalom Bozanićem i dijelovima hrvatsog klera koji podržava papa Franjinu istočnu politiku, tako da unutar Katokičke crkve vjeruju kako je Porfirije nadišao ograničene i uske pozicije i okvire s kojih SPC, tradicionalno dogmatski gleda na kanonizaciju Stepinca, ali i na mogućnosti i potrebu da papa kao državni i duhovni poglavar Svete stolice, konačno službeno posjeti Beograd, što bi mu, barem tako vjeruje, u dogledno vrijeme otvorilo vrata Moskovske patrijaršije i Kremlja.

U Rimu i na Kapitolu su uvjereni kako Porfirije ima snagu, sposobnost i dobru volju slomiti sve otpore unutar svoje crkve i tako učiniti veliki, povijesni iskorak kojim bi ostvario svojevrsni pravoslavni aggiornamento, tj. prilagođavanje vlastite vjerničke i etničke zajednice imperativima modernog doba i duha vremena.

Predsjedniku Srbije, Vučiću, zarad međunarodne legitimacije iznimno je stalo da do papinog posjeta dođe što prije, a bez podške SPC to neće ići i stoga tu računa  na pomoć i blisko prijateljstvo s Porfirijem, ali svijestan je kako će novom patrijarhu, bez ogleda na poteze koje će nesumnjivo na tom planu poduzimati uveliko biti vezane ruke: prije svega i svih, tu je Kosovo i sva složena pitanja, nalik nerazmrsivom Gordijevom čvoru koja ova tematika implicira, ali ne treba zaboraviti ni probleme koje SPC ima u Crnoj Gori, Makedoniji…

Naravno, tu su i pitanja odnosa snaga unutar SPC, njenog ustroja, kao i niza sukoba i afera među vladikama koje već duže vremena potresaju stožernu duhovnu instituciju srpskog naroda; sve to Porfirije mora izbalansirati, tako da će savezništvo s Vučićem obojci biti korisno i potrebno.

A hoće li hrvatski vladika koji je postao srpski papa, kako su u Zagrebu komentirali njegov izbor, u tomu i uspijeti, krajnje je neizvjesno.

Naravno, nije mali broj onih u RH, koji poput dr Zlatka Hasanbegovića, danas saborskog zastupnika tvrde nacionalističke desnice i poznatog ustašonostalgičara, na Porfirija gledaju kao na pukog eksponenta Vučićeve velikosrpske politike, tako da im je i sama činjenica postojanja i djelovanja SPC u RH, nakon raspada Jugoslavije čista provokacija.

Kao krunski argument navode video zapis iz Amerike na kojem se vidi kako Porfirije na nekom derneku u Chicagu pjeva četničke pjesme; što je on posvema neuvjerljivo demantirao tvrdeći da je samo otvarao usta, kako ne bi uvrijedio domaćine.

U svakom slučaju, po uzoru na Pavelića i NDH, Hasanbegović i njemu slični, mišljenja su kako Hrvati pravoslavne vjeroispovijesti u Hrvatskoj moraju formirati vlastitu pravoslavnu crkvu na čelu sa svojim vladikom, kao što je to za vrijeme vladavine ustaškog režima bio Germogen i tako konačno ostvariti neovisnost od Beograda.

I upravo kroz tu prizmu isključivo promatraju odnose prema Srbima, kako onim u RH, tako i onim s onu stranu Drine.

Novi srpski patrijarh kao osoba odrastao je u multikulturalnoj i multinacionalnoj Vojvodini, školovao se i u inozemstvu, u Grčkoj, dugo je boravio u Hrvatskoj, u sredini gdje su Srbi i pravoslavni živalj manjina i sve to neminovno ga je moralo oblikovati i senzibilizirati za kršćanske i općeljudske vrijednosti uključivosti i suradnje.

A budući da očevidno nije lišen i ambicija da u istoriji ostane zapamćen kao patrijarh pozitivnih promjena i velikih iskoraka; upravo na tomu u RH, cum grano salis, gradi se umjereni optimizam da nastupaju bolja vremena na obostranu korist, kako u odnosima dvaju crkava, tako i naroda.